Policiji ne prigovarati!

Sve do 7. srpnja i održavanja sada već šeste po redu povorke ponosa središtem glavnoga grada činilo se kako će ovogodišnji Zagreb Pride u svakom smislu pozitivno nadmašiti sve dosadašnje. Razloga za optimizam nije nedostajalo. Nakon višegodišnjih trzavica unutar aktivističke scene, Pride su podržali sve LGBTIQ udruge, velik dio nevladine scene, te uglednih pojedinaca iz javnog i političkog života, među kojima i sâm Predsjednik Republike. Organizatori su se izborili i za postavljanje zastava duginih boja na Trgu bana Jelačića, koje su već nekoliko dana prije te subote najavljivale Pride. Povorka se, pak, kretala duljom rutom, od Trga maršala Tita do Zrinjevca, pa onda, preko glavnog trga sve do Trga Petra Preradovića. Skupina od dvjesto do tristo sudionika (procjene se razlikuju) bila je glasnija, šarenija i, ne manje važno, veselija nego ikad dosad, te uistinu ništa nije nagovještalo dramu koja će uslijediti.

Snage reda i snage nereda

Za razliku od prvog Pridea, onog 2002., kada policija nije uspjela osigurati sâmu povorku i skup na Zrinjevcu, ove godine snage reda na licu su mjesta reagirale profesionalno i učinkovito, otkrivši pravovremeno, između ostalog, i skupinu maloljetnika (!) koji su već u pripremi imali Molotovljeve koktele namijenjene sudionicima povorke ponosa. No, nakon toga policija je posve zakazala – u poslijepodnevnim satima tog 7. srpnja u strogom se središtu grada dogodilo čak šest (6) napada na ukupno više od trideset (30) sudionica i sudionika skupa. Za usporedbu, takvih napada jest bilo 2002. godine, kada vjerojatno niti organizatori niti policija nisu očekivali da će Pride potaknuti toliku količinu mržnje prema različitostima i njome motiviranog nasilja. No, narednih godina policija je bila spremna i na takve situacije, pa se barem centar grada osiguravao čitav dan. Tako 2003., 2004., 2005. i 2006. nikakvih većih incidenata nije bilo. Ove godine, međutim, policija je očito raspuštena netom nakon službenog završetka skupa na Cvjetnom trgu, i to bez obzira što su već bile došle dojave o prvim napadima.

Ukratko, snage reda grad su prepustile snagama nereda, pri čemu postoje prilično uvjerljive naznake kako ovi napadi nisu bili izolirani incidenti, nego dio organiziranog plana. Na to upućuje nekoliko podataka: većina se napada događala po istom ili sličnom obrascu, napadači su bili iste dobne skupine (stariji maloljetnici i mlađi punoljetnici), a čini se i da se ciljano išlo napadati goste iz inozemstva i medijski eksponiranije domaće aktiviste. Napadnut je tako talijanski senator Gianpaolo Silvestri, zatim slovenski aktivisti Mitja Blažič i Viki Kern (inače prvi registrirani par u Sloveniji), niz gostiju iz Bosne i Hercegovine, Nizozemske i Švedske, te više članova Organizacijskog odbora Zagreb Pridea i Upravnog odbora Iskoraka. Neki mediji prenijeli su i izjave nekih od napadača, kojima se potvrđuje da je bilo planirano i više napada.

“Profesionalnost” i “odgovornost”

Da stvar bude još sramotnija, policija ne samo da te napade nije spriječila, nego je i njeno daljnje postupanje bilo krajnje neprimjereno. Primjerice, Mitja Blažič svjedoči kako su tijekom davanja iskaza napadnuti bili smješteni u istu čekaonicu s napadačima. Djelatnik Policijske uprave zagrebačke izričito je gostima iz Slovenije (inače u toj zemlji registriranom paru) zabranio da se drže za ruke, iako isti prigovor nije uputio i (heteroseksualnom) paru napadača. Zapisnik koji je priredio drugi policijski službenik Blažič je, pak, odbio potpisati, jer nije odgovarao njegovom iskazu, a službenik svoj zapisnik nije htio promijeniti.

Na kraju balade, svi su privedeni napadači pušteni na slobodu, a sljedećeg dana dolazi i novi šok: u policijskom izvješću neki prijavljeni napadi uopće nisu spomenuti, a za sve privedene traži se samo prekršajno, ali ne i kazneno gonjenje. Broj napadnutih u policijskom izvješću dvostruko je manji od broja kojeg spominju organizatori Pridea. Zašto? Zato što policija napadnutima smatra samo one koji su doživjeli (a, srećom, i preživjeli) fizičke napade. To što su neke druge osobe bile izložene verbalnom nasilju i prijetnjama fizičkim nasiljem za hrvatsku policiju ne predstavlja napad. A što na sve to ima za reći načelnik Policijske uprave zagrebačke Marijan Tomorad? Citiramo: “Odradili smo vrhunski i ne može nam nitko ništa prigovoriti. Reagirali smo primjereno situaciji i trenutku, na vrlo profesionalan i odgovoran način, te smo pod kontrolom držali cijeli događaj”. Mašala!

Premijer sporo čita?

Valja odmah naglasiti – napadi motivirani mržnjom prema pripadnicama i pripadnicama seksualnih i rodnih manjina, odnosno homofobijom, nisu prekršaji, nego kazneno djelo. Odnosno, trebali bi biti kad bi se slijedilo slovo Kaznenog zakona, u koji je uveden i institut zločina iz mržnje, koji, međutim, do danas nije zaživio u praksi. Još je sramotnije što su samo prekršajne prijave dobile i osobe koje su namjeravale baciti Molotovljeve koktele na povorku, ali, samim time i na u blizini okupljene građane – to je već jasna namjera pokušaja ubojstva.

Umjesto toga, dok gej osobe strahuju za vlasiti fizički integritet, napadači i dalje slobodno šeću Zagrebom. Jedan od njih čak otvoreno izjavljuje kako se “ne srami što je tukao pedere”, te “jedino žali što zbog izgreda godinu dana neće moći na stadion, kao navijač”. Ali, zar nas to čudi? U ovoj zemlji netrpeljivost prema različitostima i dalje je dio folklora, koje vlasti prešutno podupiru. Iako su organizatori Pridea tražili i od sâmog premijera Sanadera da i osobno nedvosmisleno osudi ove homofobne napade, on je odgovorio tek da “čeka da policija podnese izvješće” – i to više od 24 sata nakon što je policija izvješće već podnijela. Uostalom, isti je to premijer kojeg ni najmanje ne brine što se u glavnom gradu RH održava koncert na kojem se nose fašistička obilježja, kao što ga ne zabrinjava da je jedan od njegovih ministara namjeravao tom koncertu nazočiti. Naravno, snimku čitavog tog ustaškog sijela bez pogovora je kasnije emitirala i Hrvatska radiotelevizija.

Kad mu to odgovara, premijeru Sanaderu usta su puna Europske unije, ljudskih prava i jednakosti svih građana. Praksa ga, međutim, demantira. Jer, ako institucije države ne mogu jamčiti sigurnost svojim građanima i njihovim gostima usred bijela dana u najužem centru grada, onda je to znak da s tim institucijama nešto nije u redu. Ako u kasnijem postupanju s napadnutima i same intitucije vlasti, konkretno policija, krše ljudska prava građana RH i njihovih gostiju, onda s tim institucijama pogotovo nešto ne valja. A ako ni nakon svega toga niti sâm državni vrh ne reagira, onda to znači da smo puno bliže istočnjačkim despocijama nego Europskoj uniji.