Polit-lokalizacija žive riječi

U knjizi filozofa Žarka Paića Slika bez svijeta (2006.) točno je dijagnosticirana bolest aktualnog doba: hiperprodukcija vizualnog zaklanja nas od mogućnosti da u slikama pronađemo išta osim zabavljačke i propagandističke dimenzije: slikopis je sveprisutan poput zraka; neprestano smo nadzirani, snimani i posjednuti pred snimljene sadržaje, ali u toj prisilnoj imagokraciji mori nas užasan osjećaj “nestvarnosti”, zamorenosti od bombardiranja očnog živca, manjka istinitoga. Paić: Život nije nadomjestio umjetnost. On ju je “dokrajčio” na taj način što je sam život postao artificijelan, nadomjestiv, tehnologijski reproduktivan. Premda Paić odriče vizualnim umjetnostima sposobnost kritike vlastita materijala, nazirući izlaz tek u performativnosti kao žanru u intenzivnom nestajanju (bez mogućnosti ostavljanja “fiksnog” vizualnog traga), teatar je oduvijek njegovao ne samo različite moduse spektakularnog nego i različite strategije a-vizualnog predstavljanja. Najstarije sredstvo izbjegavanja vidljivih u korist nevidljivih značenja svakako je riječ. Riječ upućena drugom čovjeku, riječ koja zahtijeva slušanje, a ne gledanje. Jacques Allul: Riječ pretpostavlja uho, pretpostavlja obraćanje i osluškivanje koje neprestano traži pojašnjenja, pretpostavlja da se dijalog ne može okončati jer riječ uvijek stvara određenu ambivalenciju, jaki prostor mišljenja, nešto mnogo bogatije i nijansiranije od “informacije”. Ili slike. Važno je i to što način na koji riječi evociraju slike nije unificiran: govoreći, mi ne vidimo isto, ne dijelimo jumbo-plakate uma, ali ipak se uspijevamo razumjeti, uspijevamo prepoznati i pokloniti nagovještaje, nacrte, skice osobnih vizija. Riječ je, dakle, ne samo subverzivna za sliku nego i prijateljska onim dimenzijama vizualnosti koje dovode u pitanje “doslovnost” ikone.

Prostor Tvornice Gorica

U predstavi Eks-pozicija redatelja Borisa Bakala slikovno polje gledatelja hotimično je ukinuto u korist unutarnjeg imaginiranja: kako prostora izvedbe, tako i sadržaja koji pripovijedaju performeri. Imenujmo ih: Boris Bakal, Stanko Juzbašić, Jelena Lopatić, Emil Matešić, Bojan Navojec, Katarina Pejović, Nina Violić, Tanja Vrvilo. Prije samog ukidanja vida, gledatelj/ica stiže u besprizorni, sivi, prašnjavi hodnik napuštene tvorničke zgrade. Zamoljeni smo pričekati, odabrati “svoj broj” i poslušati replike čuvara ulaza, Borisa Bakala. U nekoliko uvodnih sekvenci kojima sam prisustvovala, Bakal je komunicirao ljutnju, ogorčenost, sarkazam, priče o situacijama kad se osjećao izdano ili obespravljeno, izgubljeno ili dislocirano. Njegova “grubost” u obraćanju publici nije posve jasno motivirana, ali već i samo gnjevno spominjanje Branimira Glavaša ili Milana Bandića kao osoba koje neprestano izmiču građanskoj pravdi na publiku je djelovalo kao poziv na solidarni revolt, točnije rečeno stvaralo je vedru i energičnu atmosferu, netipičnu za kazališna predvorja. Po izvlačenju broja, svaki pojedini član publike upućen je u jednu od prostorija Tvornice Gorica, gdje nas očekuje pripadajući performer. Zamoljeni smo za pristanak da nam prekriju oči, nakon čega započinje četrdesetominutno putovanje Tvornicom. Moguće je poduzeti jedno ili sedam putovanja. Unutarnje slike koje izazivaju performeri jednako su “nestvarne” koliko su to i tmurni hodnici i dvorišta u kojima boravimo, odnosno prostor sam po sebi komunicira svojevrsnu “mrtvež” ili tragiku nekoć upotrijebljene, sada prazne i prljave kutije. U posebnoj sobi s pogledom na tržnicu, koju izvođači nazivaju i “kontrolnom”, moguće je staviti slušalice i prisluškivati što se događa u svakom pojedinom performativnom prostoru, a tu su i videoekrani koji simultano snimaju i vizualno (ali bez tona) prenose sve što se događa. Ironija ove sobe u tome je što ni izolirana slika ni izolirano slušanje onoga što se odvija između performera i gledateljskog superformera ne mogu dočarati intenzitet i kvalitetu same izvedbe, dakle “kontrolni” naziv ove prostorije ruga se ideji nadziranja scenske interakcije. Najbespomoćnije se, naime, osjećamo onda kada ne sudjelujemo.

Tvornica kao prostor mučenja

Prvo putovanje kojemu sam prisustvovala vrlo je mučno, ali dobro odigrano: Emil Matešić igra hrvatskog progonitelja građana srpske nacionalnosti s početka devedesetih godina, dok je gledatelju dodijeljena uloga vezane i vođene srpske žrtve. Mjesto radnje sada je napuštena tvornica kao idealna scena međuetničkog te uopće ratnog kriminala. U cijeloj je interakciji zanimljivo da nema nikakvog “konkretnog” povoda za otvoreno verbalno i naznačeno fizičko nasilje kroz koje prolazi gledatelj/žrtva u koži osobe “s pogrešnim brojem krvnih zrnaca” ili “pogrešnim prezimenom”: rasizam je uprizoren kao proizvoljno nasilje koje poseže za različitim, ali podjednako neuvjerljivim opravdanjima. Matešić govori veoma tiho, na uho gledateljici ili gledatelju, čime stvara dvostruko zlokobnu “intimnost”: familijarnost njegova obraćanja i blizina prezirno intoniranog glasa prelazi granice fizičke tolerancije (“privatnog prostora”, rekli bi psiholozi) te doista evocira situacije radikalne psihofizičke obespravljenosti. Posebno je neugodna situacija u kojoj performer izlazi iz prostora tvornice, gura gledatelja u osobni automobil i odvodi ga u “nepoznatom smjeru”, pri čemu putovanje završava ulaskom u smrdljivi, pljesnivi i vrlo tamni prostor, nalik silasku pod zemlju, gdje najprije verbalno, a zatim i smicanjem poveza doznajemo da je naš progonitelj zapravo jedan od kolega, osoba koju inače redovito susrećemo i ne obraćamo joj preveliku pažnju, susjed, netko tko živi uz nas i naizgled nije sposoban za intenzivnu mržnju koju smo iskusili. Vrijedno je spomenuti i moment u kojem krvnik naglas propituje vlastitu motivaciju, razmišlja ima li smisla riskirati građanske slobode zbog “igre” mučenja Srbina (Matišić se cijelo vrijeme obraća gledateljskoj osobi u muškome rodu), da bi uz brojne psovke te uzdahe nezadovoljstva zaključio da više nema natrag, jer stvari su ionako predaleko otišle. Ova je konstatacija fatalno porazna. Brzina kojom “nestaju” obziri stvara osjećaj užasa. Kako je moguće da smo tako lako iscurili iz mirnodopske svakodnevice? Što to govori o latentnom stanju ratovanja, čije detonacije još odzvanjaju prostorima bivše Jugoslavije? Čini se da publika savršeno razumije ovu prostornu parabolu: mržnja nije gotova, imaginarni prostori naše kolektivne podsvijesti prepuni su prijetnji i strahova, riječi služe ponižavanju, a ne razumijevanju. Cijela ova sekvenca postiže učinak udisanja gangrene domaćeg rasizma, kao i rijetko bespoštednog artikuliranja hrvatske nacionalističke ideologije u njezinu “egzekutivnom” izdanju: premlaćivanja i ubijanja svih nepodobnih, ne nužno srpskih građana.

Tvornica kao prostor devastacije

Drugo putovanje kojem sam prisustvovala vodila je Tanja Vrvilo. Njezina je soba unutar tvornice obilježena zapaljenim mirisnim štapićima, crvenom krpom na oronulim prozorima, detaljima koji ukazuju na pokušaj specifično orijentalnog “dizajniranja” mjesta izvedbe. Nakon što gledateljica “izgubi vid” (sa svim konotacijama Edipove sudbine), dakle pristane na povez oko očiju, pomalo drhtava ruka izvođačice nudi nam na opip šaku riže, izgovara datum koji ćemo kasnije povezati s eksplozijom nuklearne bombe u Hiroshimi, brojeći na japanskom vodi nas stepenicama prema gradskoj tržnici, a tekst koji nam pripovijeda zapravo je iskustvo različitih preživjelih svjedoka eksplozije, kao i “novinski” opis nesreće (broj poginulih, domet razaranja etc). Hodajući s Tanjom Vrvilo opustošenom “zemljom sunca” na zagrebačkom Kvatriću, s neočekivanim momentima darivanja “slijepe osobe” lokalnih kumica (jabuka u ruku), gledatelj/ica zaista ima dojam da se katastrofa o kojoj govori Vrvilo nekako “tetovira” o našu kožu, dakle da postajemo osobno odgovorni za scenu razaranja o kojoj pričamo. Pitanje izvođačice: Što misliš, hoće li se to ponovno dogoditi? ima tjeskobni učinak: naravno da će se ponovno dogoditi, sve što se jednom dogodilo dogodit će se opet (Borges), Sjeverna Koreja nedavno je demonstrirala istinitost ove povijesne filozofije, u čijem ćemo se radioaktivnom središtu opet osjećati bespomoćno i poraženo, izloženo besmislenom razaranju. Izvedba kulminira silaskom u prostor parka, sjedanjem na klupu te instrukcijama presavijanja komadića papira, koji uz pomoć performera i gledateljskog superformera postepeno poprimaju obrise origami ždrala. U trenutku kada naglo otvaramo oči, eksplozija sunca doista nas zasljepljuje, ali u našim je rukama ždral, kao japanski simbol dugovječnosti, vjernosti i sreće, kao i svojevrsne molitve za mir (prema priči ozračene Sadako Sasaki i njezina napora da izradom tisuću ždralova uspostavi trajni mir, kao i s time povezanim japanskim poslijeratnim običajem da se čitavo spomen-područje Hirošime ukrašava izradom ždralova). Premda mi se činilo da bi manje japanskih suvenira, a više intimnih, autobiografskih riječi izvođačice pojačalo cjelokupno iskustvo kao događaj koji nadilazi geografsku lokalizaciju, poštujem etički napor Tanje Vrvilo da oda specifičnu počast upravo žrtvama nuklearne eksplozije u Hirošimi.

 Tvornica kao prostor unutarnje snage

Iako sam navigaciju Bojana Navojca promatrala postrance, nemajući vremena čekati da stignem na red i osobno dobijem povez na oči, ali prateći Navojca hotimice zatvorenih očiju, njegova je priča u meni najsnažnije odjeknula (plakala sam i smijala se), premda joj namjera ni u kom slučaju nije “bombastična”, niti je politički riječ o svjetskom značaju. Naprotiv. Riječ je o scenama djetinjstva, o posjetu baki, čiji su stolovi i naslonjači i zidovi, pa čak i paučina u kutevima bakine sobe i tekstura njezina lica fini poput čipke, ali i isto toliko razorivi, raspletivi. Osoba koju Navojec provodi tvornicom Gorica možda je dio njegovog, a možda vlastitog djetinjstva. Djetinjstvo je u svakom slučaju udaljeno od nas, izgubljeno kao pikula koja se doslovce kotrlja niz stepenice sjećanja (ovdje: napuštenog zdanja), no na samom kraju pripovijedanja pronaći ćemo to minulo doba ne samo u riječima izvođača, nego i u iznenađujućem obratu: djetinjstvo nas gleda iz zrcala pred kojim je gledateljica u posljednjem trenutku zaustavljena i pokazana samoj sebi, kao odlično smišljeno matiranje, eliminiranje različitih osjećaja “gubitka”, osobne nedostatnosti, izgubljenosti. Bojan Navojec poetskim detaljima i toplinom glasa postiže gotovo terapijski učinak “vođene meditacije”, ali i svečanog kazališnog iskustva intenzivne suigre, uspostave međusobnog povjerenja, što je zaista zadivljujuće postignuće za oskudnih tridesetak minuta izvedbe. Njegova izvedba uspostavlja i zanimljivu korelaciju između prostora i pamćenja, u javnom ambijentu pronalazeći pukotinu ili unutarnju dimenziju kroz koju kao da dopiremo do “fotografija” vremenski neograničenog djetinjstva.

Tvornica kao prostor biblijske autonomije

Emocionalno me dirnula i izvedba Nine Violić, čije se putovanje prostorom događa u čudnom vremenskom procijepu pripovijedanja iz perspektive Josipove supruge te Isusove majke Marije i građanke današnjeg svijeta. Marija/Nina u ovom je dobu, baš kao i prije dva milenija, podjednako opterećena Josipovom roditeljskom neadekvatnošću, “hoštaplerskim” kraljevima koji je pohode po rođenju djeteta te osuđenošću da luta zemljama i krajevima u kojima je možda manja šansa da će joj iz političkih razloga zaklati prvorođenca. Tvornica Gorica i prostor izvan same zgrade sada postaju mjesto progona, gledateljske uloge osciliraju između svjedoka i djeteta suvremene Marije, a glumičin smisao za humor kao da dvostruko aktualizira ne samo iskustvo, nego i starost nepravednog egzila. Izvedba završava stizanjem u park nasuprot Tvornice, polijeganjem djeteta/gledatelja na malu dekicu i monologom o tome kako u svoj toj gunguli bezdomništva i manjka ičije pomoći ova majka jest zadovoljna i savršeno ispunjena, sretna, već i zbog toga što pokraj nje mirno spava njezina beba. Nina Violić zatim moli gledateljicu ili gledatelja da izgovori riječi osobne molitve, bilo kojih riječi ili glazbe koja im je osobito draga. U izvedbi kojoj sam prisustvovala, gledateljica je rekla da bi to mogla biti pjesma Summertime u izvedbi Janice Joplin, što je Nina Violić zatim i otpjevušila, kao da se obraća djetetu. Učinak ovog “smirivanja” ili pronalaženja vlastitog mira u brižnosti za drugoga, pritom pokazujući gotovo biblijsku snagu autonomije, po mom je mišljenju revolucionarniji od javnih demonstracija, kao što je i cijeli proces pripovijedanja, podijeljen između dva “prva lica jednine” u sklopu projekta Eks-pozicija, uspješan upravo u iz-mještanju (katkad i nado-mještanju) konvencionalnih političkih strategija općenite društvene kritike.

Prostorije, Pro-story(je)

Mnoge se predstave i projekti Borisa Bakala referiraju na prostor kao vidljivu površinu unutarnje devastacije (tipično geslo skupine Bacači sjenki glasi: Čovjek je prostor), odnosno na prostor kao “arhiv” različitih političkih osporavanja ljudske slobode, kao i ljudskog trajanja. Mjesta kroz koja nas Bakal performativno dotiče nisu definirana samo arhitektonskim sredstvima, već i specifičnim izborom literature, izborom riječi, među kojom se ne ističe slučajno Kafka kao “prizma” totalitarnog prostora koji mehaničkom upornošću postojano depersonalizira, a zatim i proždire vlastite stanovnike. Eks-pozicija prevrednuje i problem “monumenta” ili spomenika nulte kategorije: raspadnuta zgrada dobiva tretman bolesnika kojem je umjesto prijetnje rušenjem i pretvaranjem u bezličnost skupog šoping-centra odjednom pružena “prva pomoć”: u njezinim hodnicima sada su ljudska lica koja čak i slomljenim štokovima poklanjaju vlastitu priču, lica koja naslanjaju dlanove gledatelja uz polumrtve zidove, lica koja ispunjavaju prostor dozivanjima, glazbom, koracima posjetitelja. Naravno da gradska vlast ne želi osluhnuti puls stare zgrade smještene na veoma isplativom zemljištu, niti joj se sviđa umjetnički napor svraćanja javne pozornosti na nekomercijalne aspekte “napuštenog dvorišta” pokraj Kvatrića. Ali Bakalovo davanje glasa oronulom zdanju nije moguće ni jednostavno ušutkati, “izbrisati”: tvornica Gorica uspješno je postala politički subjekt, s osobitom umjetničkom dokumentacijom, novim “rodnim listom”, čije karakteristike više ne pripadaju stranačkim vlastima, već kulturalnoj mapi Zagreba. Umjetnost je postigla ono što izmiče golom aktivizmu: stvorila je osobitu zonu kreativne i kritičke vidljivosti, poklonila je izdržljivost lokaciji kojoj je prije Eks-pozicije prijetio skori nestanak, pokazala je da grad živi u čovjeku koji čuva njegova zdanja, a ne samo u nedokučivom urbanističkom planiranju, kao i da umjetnost može stvoriti osobitu vrstu azila za arhitektonske “gubitnike” i “bezemljaše”. Legitimiranje prostora izvedbenim fikcijama veoma je vrijedno i iz užekazališnog aspekta: u Bakalovim projektima čitav grad poprima obrise kazališta, širi se izvan ravnateljskih politika, pozornica više ne potpada pod pasku državnih institucija, razglobljene su granice privatnog vlasništva i općeg dobra, dramske priče i scenskog objekta, performera i gledatelja. Nema traga spektaklu. Barem ne dok traje izvedba. Nekoliko dana kasnije, prolazim pokraj Kvatrića i primjećujem da su bageri za tvornicu Gorica već spremni. Umjetnici su iseljeni. Eks-pozicija vjerojatno će postati rekvijem. Ipak, građevinski materijal nije u stanju potisnuti scensku dokumentaciju o nestalim prostorima, baš kao što ni propagandistički letci nisu u stanju zaustaviti potragu za nestalim osobama. Teritorij ostaje trajno obilježen pričom. Teško je uopće razlučiti gdje započinje i gdje završava hropac, ali i pjevušenje priče/prostora. Kao i u najstarijim oblicima teatralnosti, trajanje izvedbe nije ograničeno, još manje zaustavljeno, fizičkom devastacijom prizorišta.