Politička anatomija jezika

Podnaslov najnovije Pranjkovićeve knjige govori nam da su u njoj skupljeni polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. Dakle, ne o njima. Radi se o tome da se ovdje okupljeni tekstovi bave onim jezičnim i jezikoslovnim pitanjima koja su istovremeno i politička ili nekako politički obilježena. To su jezičnopolitička (i uže – standardizacijska), pravopisna te pitanja o odnosu hrvatskoga i srpskoga. Kad je riječ o jeziku, Pranjković inzistira na struci i stručnosti u rješavanju problema i prilično je alergičan na politikanstvo, što je kadšto dovoljan razlog da se u polemiku uključi, naročito ako je u nekom takvom stručno upitnom a ideološki nabijenom napisu i sam spomenut. Za to treba dosta živaca i energije – valja se hrvati sa svim i svačim, neki su supolemičari, čini se, zlonamjerni, a neki, izgleda, ne poznaju osnove gramatike (primjerice, kako prepoznati predikat). Čemu sve to? Ako zanemarimo određenu dozu egoizma, bez koje nikakve polemike i ne može biti, ono što autora tjera na reagiranje vjerojatno je obrana dostojanstva struke kao i pokušaj doprinošenja općoj stvari. A taj doprinos nije zanemariv. Teško je ovako odoka izmjeriti kolik bi on bio u konkretnom životu hrvatskog standardnog jezika, ali lako je vidjeti kolik bi mogao biti – i koliko je vrijedno što su polemike, objavljivane u novinama i časopisima posljednjih desetak godina, uknjižene. Sučeljavanja, osim što kvalitetno informiraju inače slabo obaviještenog prosječnog čitaoca, znanstveno osnovano i polemički pošteno bistre neka od važnih pitanja suvremenog hrvatskog jezičnog standarda.

Polemike s Brozovićem, Babićem...

Što se tiče politike i ideologije, zanimljivo je da Pranjkoviću ne smeta samo njihova zloupotreba (odnosno njihovo zloupotrebljavanje jezika), nego da na neki način od petljanja politike u jezično područje uopće zazire. Na primjer, prigovara uredniku Jezika Stjepanu Babiću što je u tom časopisu objavio tekst Programska stajališta HDZ-a o hrvatskome jeziku i tu mu nije problematično samo to što se u jednom jezikoslovnom časopisu objavljuje stranački dokument, nego kaže i ovo: “nijedna stranka ne bi smjela imati bilo kakva programska stajališta o hrvatskome jeziku jednostavno zato što to nije i ne smije biti stranačko pitanje (pritom naravno nikako ne mislim da su pitanja standardnoga jezika samo stručna, a da nisu ujedno i politička pitanja)”. Prvo svakako diskreditira i časopis i njegovo uredništvo, ali drugo je možda upitno. Ako su standardnojezična pitanja i politička, a jesu, onda su ona predmet politike. E sad, kako će se politika njima baviti – na stranačkom ili nadstranačkom ili nekom trećem nivou, to je stvar politike; a hoće li se njima baviti kvalitetno ili politikantski, to je politička, zajednička, pa i stvar lingvista. Mislim da bi navedeni Pranjkovićev stav trebao pojašnjenje kako, kad se stavi pod povećalo, ne bi bio shvaćen kao trzaj obrambenog mehanizma ili zbog žara borbe nedovoljno precizno odaslana strelica.

U ovoj je knjizi okupljeno osamnaest tekstova (svi prethodno objavljeni u novinama i časopisima osim jednoga, poslanog Forumu, ali neobjavljenog) upućenih četvorici supolemičara i dvjema supolemičarkama. Polemizirajući s Daliborom Brozovićem, Pranjković vrlo uvjerljivo pokazuje kako dugi refleks jata (ije) nije fonem, pa dakle ni dvoglasnik (diftong), nego jednostavno skup fonema, odnosno da ga treba promatrati na višoj, morfonološkoj razini (fonemi u morfemima). Taj je tekst važan iako se može učiniti uže stručnim. Naime, u situaciji konkurirajućih udžbenika, u hrvatskim su gimnazijama odobreni i oni koji kažu da hrvatski broji 31 fonem (30 predstavljenih slovima abecede te slogotvorno r) i oni koji kažu da ih je 32 (spomenutih 31 plus dvoglasnik ije), pa neka školarci mozgaju. Niz polemičkih napisa o hrvatskome pravopisu, i to uglavnom onom Babića, Finke i Moguša, Pranjković započinje ovako: “S akademikom Stjepanom Babićem uglavnom se nisam ni u čemu slagao, a ne slažem se dakako ni danas”, iza čega slijedi majstorsko seciranje vrlo bolnih mjesta u pravopisu inače propisanom kao obaveznom u školama. Što se tiče sučeljavanja s Brozovićem i Babićem, u tom su dijelu knjige rasvijetljeni i, zasad (samo) relativno uspješni, pokušaji korjenitih i korienski usmjerenih promjena u hrvatskom jeziku i pravopisu 1990-ih i kasnijih godina, što bi trebala biti obavezna lektira svima koji o toj problematici nešto javno sude.

O odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika

O odnosu između hrvatskoga i srpskoga Pranjković sudi ovako: čisto jezično, genetski i tipološki riječ je o jednom jeziku (u podlozi im je štokavsko narječje, a ono ne bi bilo jedno narječje kad bi u sebi imalo različite gramatičke sustave, odnosno i jest jedno narječje zato što je jedan sustav); ali kad je riječ o standardnim jezicima (koji su i jezične i društvene činjenice), to su oduvijek dva različita standardna jezika. Hrvatski i srpski jednaki su u onome što im je unaprijed, jezično zadano, a u onome u čemu postoji mogućnost izbora (društveni izbor iz jezičnih mogućnosti), u tome se razlikuju. Svojedobno se predano radilo na uklanjanju tih razlika i približavanju dvaju standarda, a nedavno na povećavanju razlika i udaljavanju – Pranjković je oštro i protiv jednoga i protiv drugoga jer koliko služe simboličkoj (identifikacijskoj), toliko odmažu komunikacijskoj funkciji jezika. Tako u nekoliko tekstova vješto odbacuje pokušaje Bože Ćorića da s pozicije karakteristične za dio srpskih lingvista govor o hrvatskom kao posebnom jeziku okarakterizira kao neosnovani separatizam. Snježana Kordić, kroatistica koja sad radi u Njemačkoj, sučeljavala je argumente o sličnim pitanjima s više hrvatskih jezikoslovaca od 2001. do 2003. u Republici i Književnoj republici. Pranjković se u polemiku uključio kasnije, a samo zato – tvrdi – što je doktorici Kordić bio mentor, pa bi se moglo pomisliti i da je njezin istomišljenik. Kordić je ozbiljna lingvistica i njezina argumentacija o jedinstvenosti srpskog i hrvatskog, tj. o postojanju srpskohrvatskog jezika nije obojena poput Ćorićeve (zasniva se uglavnom na činjenici međusobne razumljivosti), ali Pranjkoviću je nedovoljno uvjerljiva i “prevaziđena”, što obrazlaže u dvama tekstovima.

Ako su mu Kordić i Brozović (koji se takvim ovdje baš i ne pokazuje) dvoje najjačih suparnika, a Stjepan Babić i Božo Ćorić svaki na svoj način “izvan kategorije” (Ćorić kao ideološki preproziran; Babić također, a uz to još i višegodišnji takmac koji u Pranjkovićevim tekstovima kontinuirano biva razotkrivan čak kao lingvistički šarlatan), Mario Grčević i Nataša Bašić, od uvrštenih u knjigu, sigurno su najslabiji. S njima se u polemiku upustio samo zato što je u njihovim tekstovima odnosno javnim nastupima bio prozvan, i to kao, recimo, politički problematičan. Pranjković im ne ostaje dužan, kod Grčevića primjećuje kako još nije dobro ispekao lingvistički zanat te čak kako je upitna njegova jezčna kompetencija, a kako gleda na ideološke prozivke Nataše Bašić, govori i naslov jednoga od dvaju upućenih joj tekstova: Pravo lice komesarice.

Osim članaka u kojima se bavi nekim specifičnim jezičnim pitanjima ili u kojima reagira na pojedine tvrdnje supolemičara, knjizi dodatnu vrijednost daje nekoliko preglednih, sintetičnih tekstova (također polemičkih, ili koji su polemiku potakli): Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik, Hrvatska pravopisna norma u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, Normativne i paranormativne inovacije u hrvatskom jeziku.

Za Ivu Pranjkovića ne može se reći da je književno hiperproduktivan (što se tiče radova, ima ih dosad više stotina), ali ne može se reći ni da je petnaestak knjiga u otprilike dvadeset i četiri godine malo. Kod nas se katkad prigovara uknjižavanju već u novinama/časopisima objavljenih tekstova – da su honorari za njih već isplaćeni te da su već pročitani, otprilike. S time se općenito, iz različitih razloga (dostupnost široj publici, naprimjer, da spomenem samo praktičan razlog), teško složiti, a u slučaju Sučeljavanja složiti se nemoguće – dobili smo vrlo hrabru i provokativnu, a ozbiljnu i vrijednu knjigu koja može poslužiti kao dokument, kao udžbenik, kao inspiracija...