Novi redateljski pokušaj glumca Bena Afflecka politički intrigantan može biti samo američkoj Akademiji
Novi film redatelja Bena Afflecka otvara duga naracija o političkoj povijesti Irana u 20. stoljeću. Topli ženski glas nonšalantno iznosi ono što zvuči kao objektivna priča o nemilosrdno nasilnim borbama za moć iza kojih su u većini slučajeva stajale Sjedinjene Američke Države podupirući autoritarne režime koji su im omogućavali nesmetano baratanje izvorima nafte na iranskom teritoriju. Podaci koje slušamo nisu nimalo naklonjeni najmoćnijoj zemlji svijeta u kojoj su i ove godine potrošeni milijuni i milijuni dolara kako bi jedan umjetničkim ambicijama obdaren holivudski glumac snimio film za Oscara, a usput i utržio pokoji milijunčić (preciznije više od 160 milijunčića) na američkim i svjetskim kino blagajnama. Takvo što do sada je bila omiljena zanimacija Georgea Clooneya koji se ovaj put zadovoljio ulogom producenta. Argo je film koji ima sve sastojke političkog trilera, osim političnosti. Affleckov je triler vješto režiran, nadahnuto odglumljen i vrhunski produciran, no njegova umjetnička vrijednost nažalost nije proporcionalna broju zlatnih kipića što će ih Argo nesumnjivo požeti na najvažnijoj holivudskoj svečanosti.
Politika uz kokice Riječ je o zanatski izvrsno napravljenom filmu koji je zabavan, a na momente i uistinu duhovit, no za čiju optimalnu konzumaciju ni u jednom trenutku nećemo biti prisiljeni natezati moždane vijuge. Iako naizgled imamo posla s djelom koje propituje složenu povijesnu mehaniku vječne borbe za slobodu i moć, takvom čemu ipak ne svjedočimo jer to zahtijeva kako inteligenciju autora tako i onu ciljane publike. Argo je zapravo film koji je snimljen da bi zaradio novac i pozlaćene kipiće dok mu je idealna publika ona koja promišljanje svijeta ne može razdvojiti od ugodnih sjedala nekog multiplexa u kojem je svaka mentalna aktivnost usklađena s ritmom žvakanja kokica. Affleckov film sadrži i neke inteligentne dijelove, no oni se obično pojavljuju onda kada redatelj zaboravi na svoje prilično visoko postavljene politički korektno obojene ambicije. Preciznije, baratamo s političkim trilerom lišenim političnosti čija zapletom vođena logika onemogućuje svako potencijalno preispitivanje događaja na platnu. Spomenuta je uvodna naracija tako popraćena storyboard prikazima krvavih obrata o kojima slušamo pa se njihova istinitost automatski relativizira jer ih se na vizualnoj ravni uspoređuje s fikcionalnim svijetom stripa i filma. Pritom se u čudu pitamo zašto se autor odlučio zastrašujuće podatke o iranskoj i američkoj povijesti upravo ovako vizualno upakirati. Dojam je kako Affleck scenarij ne promišlja, već ga tek pozerski pakira u dojmljiv, uvjerljivo uobličen vizual. Ono što pak funkcionira jest žanrovski utemeljena izvedbena razina, od vođenja radnje do glumačkih izvedbi, dok navodna političnost filma ostaje tek prazno slovo na papiru.
Argo je snimljen prema istinitim događajima, ali nažalost rijetko dostiže kvalitetu istinitosti. Radnja se otvara 4. studenog 1979. godine kada su iranski revolucionari nasilno zauzeli američko veleposlanstvo u Teheranu te tako začeli ono što je u anale zapadnog civilizacijskog kruga upisano kao iranska talačka kriza. Iza tog termina skriva se još jedna potvrda činjenice kako povijest pišu pobjednici koji su ovaj konkretni događaj prezentirali iz svoje talačke perspektive. Kriza je potrajala 444 dana tijekom kojih je 90 ljudi koji su se zatekli u veleposlanstvu držano u zarobljeništvu, čime su revolucionari htjeli postići da Sjedinjene Države izruče svrgnutog šaha kojemu je ta zemlja ponudila utočište. Sve ove detalje saznajemo u uvodnoj naraciji, dok radnja filma zapravo prati manje poznati narativni odvjetak ove diplomatske krize. Do 1997. godine javnost nije bila upoznata s nevjerojatnom pričom šestero djelatnika ambasade koji su uspjeli pobjeći u trenutku kada je okupacija tek počinjala te se sakriti u kanadskom veleposlanstvu. Odatle ih je izvukao CIA-in specijalac Tony Mendez (u filmu ga solidno utjelovljuje sam Affleck) koji je osmislio živopisnu akciju izvlačenja baziranu na osmišljavanju lažnih identiteta uz pomoć kojih je šestero bjegunaca nesmetano napustilo zemlju s lažnim putovnicama. Mendez je gledajući jedne večeri Bijeg s planeta majmuna (1971.) Dona Taylora došao na pomalo neobičnu ideju, naime dosjetio se da se preruši u holivudskog producenta u potrazi za pustinjskim lokacijama za znanstveno-fantastični film, dok bi bjegunci pak preuzeli identitete ostatka filmske ekipe. Kako bi plan upalio, trebalo je izgraditi uvjerljivu i provjerljivu priču oko produkcije filma. Mendez se za pomoć obratio holivudskom prijatelju s kojim je surađivao i na nekim prijašnjim akcijama, stručnjaku za šminku Johnu Chambersu koji je za svoj rad na filmu svojedobno osvojio Oscara. Ovaj ga je pak spojio s iskusnim starim producentom Lesterom Siegelom te je tim za produkciju znanstveno-fantastičnog hita Argo bio kompletiran. Chambersa i Siegela u filmu sjajno utjelovljuju John Goodman i Alana Arkin unoseći u svoje nadahnute interpretacije osvježavajući dašak autoironije.
Rafalna paljba scenarističkih klišeja Dio Arga koji prati pripreme lažne produkcije istoimenog filma najinteligentniji je i najzabavniji dio Affleckova ostvarenja. Goodman i Arkin odlično se zabavljaju podbadajući brojne holivudske rutine i rutinice. No, kada se radnja Arga prebaci u Teheran, film se opet pretvara u tipičan triler u kojem sve vrvi predvidljivo iskonstruiranim psihološkim napetostima, obilnim znojenjem i kamionima koji jurišaju na avione. U ovom dijelu scenarij posvema napušta događaje koje navodno želi prikazati kako bi publici ponudio punokrvnu žanrovsku rafalnu paljbu scenarističkih klišeja. Nema tu puno razlike od ostataka suvremene holivudske ponude ovog tipa, osim što svi nose retro odijela jer se radnja eto događa na prijelazu sedamdesetih u osamdesete. Tako Argo sretno uplovljava u svoju spektakularnu završnicu koja je naravno potjera u kojoj su oni za koje navijamo američki diplomati vođeni CIA-inim specijalcem dok su negativci bradati iranski vojnici koji ne samo da su tragikomično nekompetentni, već su i naivni poput male djece jer ih Affleck uspije podmititi storyboard crtežima svog nepostojećeg filma. Nažalost, istu spačku redatelj-glumac izvodi i sa svojom publikom podmećući im čistokrvnu holivudsku razonodu kao odvažan politički film. A da smo svjedočili povijesti i umjetnosti Affleck će nas podsjetiti i na završnoj špici za vrijeme koje čujemo Jimmyja Cartera za vrijeme čijeg mandata se odvila kriza. Carter, koji je bio jedan od sposobnijih američkih predsjednika, objašnjava važnost diplomatske suradnje pri rješavanju kriznih međunarodnih situacija. I to je valjda ta odvažna politička poruka koju Affleck Argom nesebično šalje u svijet. No jedini način na koji je tu poruku sposoban uobličiti jest naracija smještena na početak i kraj filma. Ono što se nalazi između lišeno je svake ambicije da propita mehanizme kojima se piše povijest, a kamoli pokušaja da je se reinterpretira. Argo nam poručuje isto što i mnogi filmovi koji su do sada zaslužili Oscara: kako jedan američki život teži više od stotine onih čije sudbine u holivudskom filmu obično gledamo na razini krajnje pojednostavljenog stroyboard prikaza. Politički zaključak Arga jest očekivano predvidljiv: svim političkim nepravdama unatoč šestero Amerikanaca se i ovaj put sretno vratilo kući kako bi vodili udobno ponosne živote, dok su iranski vojnici opet naivno popušili jednu pomalo jeftinu priču i tako po tko zna koji put izgubili svoje odavno narušeno ljudsko dostojanstvo.