Reagiranje prof. dr. sc. Antuna Karamana, ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku do 1999., na vlastitu smjenu, te na nedavnu smjenu njegovog nasljednika, akademskog slikara i pedagoga Antuna Maračića, upućeno hrvatskom ogranku međunarodnog udruženja kritičara (hs aica)
Poštovani kolege u HS AICA,
nisam se mislio uključivati u sapunicu nastalu oko završetka menadžerskog ugovora gosp. Antuna Maračića u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, ali kada me već pozivate da iznesem svoje mišljenje o tome, evo mog komentara.
Godinu i nešto više dana prije završetka mog mandata na mjestu ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku, 1999., političkim linčem tada aktualne gradske vlasti (gradonačelnik gosp. Vido Bogdanović), smijenjen sam s tog radnog mjesta uz zločeste objede da sam pokrao Galeriju, da živim raskošno na njezin račun i sl. Nakon moje smjene, provedene su čak tri inventure kako bi se “nešto zloga u tom pogledu pronašlo”, no na veliku žalost politike nije se pronašlo ništa nezakonito urađenog i okrivljujućeg i ja sam u Galeriji nastavio raditi u zvanju muzejskog savjetnika kojega sam tijekom višegodišnjeg rada u struci obilato zaslužio.
Nedugo zatim (2000.) Upravno vijeće Galerije (predsjednik Upravnog vijeća gosp.Slaven Tolj) raspisalo je natječaj za ravnatelja UGD, ali i, “nadogradilo/dopunilo/naštimalo” statut Galerije alinejom, kojom je omogućeno da i osobe iz umjetničkih krugova, a ne samo kustosi i povjesničari umjetnosti mogu biti izabrani za ravnatelja ustanove. Na taj natječaj sam se i sam javio, te bio podržan od strane Stručnog vijeća Galerije, no Upravno vijeće je prijedlog Stručnog vijeća ignoriralo i uz podršku Gradskog vijeća za ravnatelja izabralo gosp.Antuna Maračića, zbog čijeg je dovođenja u Dubrovnik sve navedeno i bilo inscenirano. Ovo rješenje mi nije bilo osobito drago, no prihvatio sam ga takvim kakvim jest i nastavio raditi u struci, proširivši svoje zanimanje i prema pedagoškom radu u visokoškolskim institucijama.
Moja smjena u Galeriji, kao uostalom i slične smjene nekih drugih kolega u nekim drugim hrvatskim galerijama, nije proizvela ni približno istu buku i reakcije u stručnim i umjetničkim krugovima likovno-umjetničke Hrvatske, kao što je to slučaj sada s prestankom menadžerskog ugovora gosp.Antuna Maračića; možda i zbog toga što tada mi sami, oštećeni, nismo smatrali mogućim, angažiranjem šire stručne javnosti, vratiti se na radna mjesta s kojih smo političkim smicalicama uklonjeni. U političkim rukama uvijek su i škare i platno, pa je svaka eventualna pobjeda nad politikom, ako se i dogodi, samo trenutna, a u stvarnosti se pokaže kao Pirova pobjeda.
Zato mi nije jasno zašto se gosp. Antun Maračić toliko opire odluci gradskih vijećnika (odluci politike) da mu se više ne produži menadžerski ugovor na mjestu ravnatelja UGD. On je s politikom došao u Dubrovnik, i tada mu to nije smetalo; rado je došao i s politikom sklopio pakt (u ovom slučaju menadžerski ugovor koji mu je u početnoj poziciji bio izuzetno povoljno rješenje, ali koji je na kraju završio za njega nepovoljno – mefistovskom solucijom); sada kad je politika s njim raskinula sklopljeni pakt, on se opire i buni... Zaboravio je da su u politike i vlast i novci (da je kojim slučajem i “pobijedio”, tko zna kako bi se to reflektiralo na financiranje UGD i njegovih programskih prijedloga).
S druge strane, pak, njegov me postupak previše i ne čudi: nije lako odjednom, naprasno, ostati bez sjajne pozicije u kakvoj je 12 godina uživao – povoljan menadžerski ugovor osiguravao mu je mnogo toga: izdašnu plaću, besplatno stanovanje i režijske troškove, dva puta mjesečno plaćeno putovanje zrakoplovom u Zagreb, besplatno korištenje sveukupne galerijske infrastrukture i štošta drugo što ide uz mjesto ravnatelja. Radeći u Galeriji, opet uz obilnu podršku politike, uz uspješnu adaptaciju galerijske zgrade (pri čemu je, istini za volju, prve novce za izradu projekata adaptacije zgrade dobio na temelju traženja ranije uprave Galerije) i realizaciju nekih zanimljivih likovnih projekata (izložbe Brightness i Jan Fabre, izdavanje monografije Otok, npr.); sebi je omogućio još i mnoge druge vrijedne privilegije: arogantno i autokratsko ponašanje, raspolaganje izložbenim i drugim galerijskim prostorima prema vlastitom nahođenju, uspostavljanje lukrativnih veza i odnosa s članovima svoje šire obitelji, a vezano uz izložbenu djelatnost u UGD, “pljuvanje” po svemu onome što su svi njegovi prethodnici u UGD radili prije njega, te isključivost, samoživost i samouvjerenost da je nepogrešiv u umjetničkim procjenama i radu, kontakte isključivo s onim ljudima s kojima je on želio surađivati, itd. Tako je ugasio uspješno započetu međunarodnu bienalnu izložbu Mediteranski susreti, ukinuo izdavačku djelatnost u UGD (osim tiskanja kataloga za samo njemu drage izložbene projekte), izbrisao uglavnom cijelu srednju generaciju dubrovačkih i hrvatskih umjetnika iz izložbenih programa Galerije, likovni program Galerije usmjerio isključivo prema postmodernim i konceptualnim kretanjima (preferirajući umjetnost dosjetke, geste i vica, odnosno umjetnost bez umjetničkog djela i duplirajući rad Art radionice Lazareti)... Pri tome je, da se ipak malo približi Gradu i široj kulturnoj publici, tek reciklirao izložbe umjetničkih radova samo umrlih priznatih umjetnika (Bukovac, Dulčić, Rajčević…), ili je pak organizirao izložbe sasvim mladim umjetnicima-početnicima.
U svim radnjama, bio mu je uvijek i jedino važan samo njegov vlastiti interes, a ne interes Galerije kao ustanove; vidljivo je to i u aktualnoj reakciji nekolicine hrvatskih fotografa koji su u cilju podrške gosp. Maračiću odbili izlagati svoje radove u UGD (u okviru izložbe hrvatske fotografije, autora Petera Knappa), samo zbog toga što on više nije ravnatelj Galerije (od čega ih on, naravno, nije ni pokušao odvratiti). Nekolicina umjetnika, uglavnom konceptualaca – njegovih bliskih suradnika na pojedinim izložbenim projektima, i vrlo mali broj ljudi iz povjesničarsko-umjetničke struke, najvećim dijelom iz istog miljea, upisali su se u listu podrške gosp.Maračiću naglašavajući da je on svjetski relevantan umjetnik na području fotografije (što ne osporavam) i galerist koji je UGD, time i sam Dubrovnik, upisao u svjetsku kartu umjetnosti, očigledno poznavajući gosp.Maračića samo površno i samo po slici koju on sam o sebi stvara i koju učestalo odašilje preko medija s kojima je vrlo dobro povezan. I dok se prašina dizala oko otkaza menadžerskog ugovora o radu gosp. Maračića gotovo je neprimjetno u svoj toj silnoj magli i prenemaganju prošao tekst gosp. Jergovića u Jutarnjem listu u kojemu, pridružujući se općoj kuknjavi nad zlom sudbinom gosp.Maračića, naš vrli pisac maligno bagatelizira Dubrovnik i stigmatizira dubrovačku kulturnu stvarnost, vrlo negativno govoreći o nekim pojavama pa i osobama u dubrovačkoj kulturi, koje očigledno nedovoljno, a možda niti uopće ne poznaje. Istovremeno, njegove su oštrice (kao i oštri napadi nekih drugih suvremenih umjetnika na dubrovačku turističku realnost, poglavito onih koji turističkom tržištu nemaju što ponuditi, jer njihove umjetničke tvorbe nisu radovi konzumerističkog tipa) usmjerene i prema turističkom mentalitetu suvremenog Dubrovnika. Ti su napadi jednim dijelom i opravdani, ali istina ima i drugo lice. Naime, istina je, suvremeno je dubrovačko gospodarstvo oslonjeno na turizam, a turizam, i ne samo turizam, (slično je uostalom i u mnogim drugim gospodarskim granama u Dubrovniku i cijeloj Hrvatskoj), kada je riječ o odnosu prema kulturnim djelatnostima, nije bez propusta i mana; ima u turističkom gospodarstvu podosta zazora prema kulturi (kao: „turistički djelatnici tvrdo rade da bi nešto zaradili, a kulturnjaci se šetaju, besposličare i troše mnogo lako dobivenog, nezarađenog novca“), ponekad i neshvatljivog otpora, nerazumijevanja i nedostatka sluha prema potrebama kulturnih institucija i prema procesima koji se odvijaju u kulturnoj branši, iako upravo na kulturnoj ponudi turizam gradi dobar dio svog “imagea” i ponude. No, nepobitna istina je i to da turističko gospodarstvo u Dubrovniku, a tako je također i u cijeloj Hrvatskoj, zarađuje pristojan novac, a taj se novac putem raznih poreza ulijeva u gradsku, županijsku ili državnu blagajnu, iz kojih, između ostalih, i spomenuti pisac i brojni konceptualni umjetnici, pa i oni koji protiv “turističkog mentaliteta” pojedinih lokalnih sredina najviše prosvjeduju, za svoje više ili manje uspješne i širokoj publici (ne)razumljive i (ne)zanimljive projekte primaju ne baš zanemarive novčane iznose (oni praktički od turističkog novca žive). Čudi, međutim, činjenica da su piščevi mizogini stavovi (… „nekakva žena“, …koja je.. „Ništa“…) izneseni u spomenutom tekstu, barem dok ovo pišem, ostali bez osude ili bilo kakvog društvenog komentara: nitko se nije oglasio, ni udruge civilnog društva (a tako su im puna usta ljudskih prava i dostojanstva u nekim drugim situacijama), ni Ministarstvo kulture, ni povjesničari umjetnosti (riječ je ipak o napadu na kolegicu iz struke – gosp.Maračića svi uglas hvale, a gđu.V. Delić-Gozze očigledno se olako prepušta uvredama), niti pojedinci koji bi o svemu tome mogli nešto više reći… Pametnome dosta.