Politika kao igra praznih znakova

Kapitalistički sistem funkcionira na sistemu produktivnosti u koju se stalno unosi nešto novo. Najveći je problem oduprijeti se tomu. Ostaje pitanje kako razviti društvene mreže i oblike rada koji su drukčiji i mogu podržati drukčiju vrstu povjerenja između umjetnika i društvenih i političkih aktivista. Također je pitanje kako se gradi “njegova”/muška/patrijarhalna povijest (his-story/njegova priča), na što su upozorili Alexander Brenner i Barbara Shurz (na predavanju na Akademiji za likovnu umjetnost/Post konceptualne umjetničke prakse, u studenom 2006.), i kako je ta “njegova” priča složena te možemo li je različito interpretirati.

Brandovi i privatizacija u umjetnosti

Danas možemo vidjeti umjetničke projekte i izložbe koje imaju nekoliko vlasnika koji afirmiraju suvremenu umjetnost i umjetnike kao brandove. Takva praksa uvodi nove vlasničke odnose koji povećavaju kapitalistička vlasnička prava i dovode do sve veće privatizacije javnih objekata i izložbi. Što se tiče umjetnika i radova pristiglih iz nekadašnjeg Istočnog bloka, neka su djela odabrana i izložena, no društvena i politička pozadina tih djela je u najviše slučajeva uklonjena. Nije dovoljno samo dati maha idejama i mašti. Ako ne želimo biti staromodni ljevičari, nije dovoljno zadovoljiti se samo maštanjem. Snaga da se promjeni neoliberalistički kapitalistički sistem stječe se izgradnjom novih kulturnih i društvenih infrastruktura i sistema koji će biti sposobni samostalno se održavati i organizirati te razvijati autonomnu politiku.

Jedna od najvažnijih zadaća jest stvoriti strukture otpora unutar i protiv globalnog kapitalističkog sistema. Nije dovoljno biti kreativan i inovativan. A to je upravo politika djelovanja i organiziranja projekata, izložbi, akcija, itd., koje u lokalnom hrvatskom i međunarodnom evropskom prostoru predstavlja MMC d.o.o., Rijeka. MMC d.o.o. u sklopu kojeg djeluje O.K. Galerija je organizirao vrlo važne projekte, između ostalih: Goli otok – Novi hrvatski turizam, koji su organizirali Damir Čargonja Čarli, Sven Stilinović i Branko Cerovac s jasnom strategijom da Goli otok i Sveti Grgur – na kojem su tragovi ženskog dijela kaznionice, predstave kao kulturni i politični elementi suvremene umjetnosti, te FONU (Festival of New Ar/Festival nove umjetnosti) koja se organizira u Rijeci od 2003.

Povijesti svijeta, čak i ako govorimo o lokalnom “svijetu” (koji kao da je “svijet bez svijeta” prema Alainu Badiou) ne mogu se tumačiti kao eksces ili pogreška koju treba što prije ukloniti. To je paradoks: iznoseći danas te povijesti na vidjelo, znači povezati ih s novom medijskom tehnologijom. Postaje očito da ono što je nekoć bilo posve lokalno, danas mora biti povezano s pitanjima koja se vežu na globalnu migraciju i na migracijske procese, na pitanja o?migrantima i njihovim politikama koji su odgurnuti na margine društva. Važno je u tu priču uključiti i tržište umjetnosti te oblike organiziranja i suradnje koje uspostavljaju nove odnose između ekonomije i suvremene umjetnosti i kulture.

Ako nas zanima što je demokracija, koje su mogućnosti istinski radikalnog revidiranja perspektiva u društvu – ako je moguće zacrtati društvo koje se ne svodi samo na neoliberalni ekonomski dogovor, nego je zajednica koja drži do socijalnih pitanja i međusobne povezanosti, onda se moramo okrenuti stvarnim povijestima koji imaju snagu u realnom vremenu. U odnosu na nove medije i tehnologiju, počevši od interneta nadalje, postaje jasno da treba prevrednovati povijest pokreta feminizma, undergrounda i radikalizirane teorije. Potrebno je diskurs o identitetu zamijeniti analizom ideologije i promatrati suvremenu umjetnost i kulturu u odnosu na biopolitiku, kapital i klasnu borbu kao i na nove institucionalne, teorijske i ekonomske oblike (in)direktnog izvlaštenja, porobljavanja i kolonizacije. Ako ne odaberemo takav put, tada će proklamirana politika ostati beskonačna igra praznih znakova.

Izbacivanje političkog i eskalacija apstrakcije

Pozvat ću se na paradigmu Paula Virilia o logistici percepcije (prema Paul Virilio, War and Cinema: The Logistics of Perception, Verso, London i New York, 1989.), kao i na Badiouovu Logiku svijeta da razradim jednu drugu logistiku, logistiku suvremene Europe i da opišem moguću paradigmu onoga što možemo nazvati suvremenom politikom (ne) djelovanja u globalnom svijetu. Kao što Virilio u svojoj logistici percepcije iznosi detaljnu tehničku povijest oružja, fotografije i kinematografije ilustrirajući je opisima filmova i vojnih pohoda, tako bih i ja željela dati smjernice kako danas gledati na Europu. (vidi tekst, The confusion of the factual and virtual in relation to processes of evacuation and abstraction, performed by the machine of performative politics, predavanje na međunarodnom simpoziju Paul Virilio i umjetnost, Zentrum für Kunst und Medientechnologie, Karlsruhe 2006.).^.

Ukratko, ono što vidimo u sadašnjem trenutku jest, da se pozovemo na Davida Harveyja (u A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, USA, 2005.),hotimični projekt kojemu je cilj ponovna uspostava moći više klase (klase na vlasti) nametanjem strukturalnih mehanizama neoliberalne vlasti i neravnopravnoga geografskog i ekonomskog razvoja svijeta.

Željela bih definirati što se danas događa kao prijelaz s politike memorije na memoriju onoga što je nekada bilo smatrano političkim činom. Želim li pak radikalizirati ovu tvrdnju, mogla bih postaviti pitanje: što danas definira globalni kapitalizam i neoliberalnu politiku? Odgovor glasi: isključivanje političkog te opća pomutnja i brisanje granica i preciznih pozicija, ali uz to i eskalacija (u vojnom smislu te riječi) apstrakcije, evakuacije, isprazne formalizacije i protokola performativne politike. Vodi se rat, ne samo za naftu nego i za svijet koji može biti samo sve manji i manji, kao što je to ustvrdila Suely Rolnik, i to je priča kojoj nema kraja.

Kakva je specifična povijest ove nove Europe? Što možemo naučiti iz te povijesti? Možemo naučiti da na nju ne gledamo kao na politiku individualnog identiteta, nego kao na nešto što može uroditi radikalnim političkim shvaćanjem demokracije, povijesno gledano. Kapital se oslobađa do nevjerojatnih razmjera. Mijenja ruho, ponašanje; sjetimo se samo kako ga sve danas zovu: društveni kapital, inventivni kapital, socijalno usmjereni kapital, kapital emancipiran u odnosu na kulturu, itd. Svi ti nazivi pokazuju nevjerojatnu sposobnost kapitala da se nosi s vremenom.

Nadalje, koji čimbenik danas definira globalni kapitalizam i neoliberalnu politiku? Izbacivanje političkog. Sve se prenosi u umjetnost i kulturu, u politiku moralne, etičke i u krajnjoj liniji socijalne pomoći. I tako se otklanjaju politička pitanja, i to ne samo ona koja se odnose na umjetnost i kulturu nego i na društvo uopće. Danas je gotovo nemoguće ozbiljno djelovati u društvenoj i političkoj sferi u Europi i svijetu zbog stroge cenzure koja se provodi kroz načine financiranja gdje vladaju i stalno se njeguju hijerarhijski odnosi, ekonomske i strukturalne međuovisnosti koje traže apolitične projekte i (lažnu) moralnost. Štoviše, nestaje javni prostor, a javne potrebe artikuliraju, procjenjuju i klasificiraju privatne institucije i multinacionalne koje imaju novac.

Kulturnjaci vezani uz strukture moći i investicije

Kako glasi današnji slogan? Više ne radimo nego stvaramo! To je proces subjektivizacije kroz proizvodnju u vrijeme postfordovskog kapitalizma. Taj proces poseže za kreacijom kao aktivnošću koja redefinira rad i doslovce prikriva kapitalističku eksploataciju. Zbog toga se proces subjektivizacije u našem vremenu u prvom redu može protumačiti tako da se objasni nematerijalni rad.

Bivša Istočna Europa – danas obuhvaćena Europskom unijom koja ima novo EU-lice – postaje područje za investiranje i stoga područje različitih interesa. Za ekonomska ulaganja, političke pritiske i novu legislativnu politiku potreban je blizak kulturni i umjetnički kontekst. Zato se te zemljopisne lokacije i duhovni prostori te njihove materijalne infrastrukture transformiraju u vidljive, pristupačne i prijateljske teritorije u kojima glavne uloge dobivaju agenti, producenti, umjetnici, kustosi i, ništa manje važni menadžeri u kulturi – svi su oni vezani uz strukture moći, financijske investicije i brandove.

Europska unija – njezini zakoni, trgovački sporazumi, dotacije, distributivni i investicijski kapital, strukturalni fondovi itd., koji su nametnuti svim njezinim članicama, osobito novim (putem pomno razrađenog sustava jednakosti i nejednakosti) – ne samo da regulira mobilnost migranata i politiku prema onima koji traže azil nego je odgovorna i za strategije tržišta rada i nesigurne uvjete rada. Pogrešno bi bilo misliti da svi ti protokoli nemaju nikakve veze s umjetnošću i kulturom, kao ni sa slobodom izražavanja i kreativnošću. Oni zapravo uvelike utječu na područje umjetnosti i kulture i isto tako na načine kako organiziramo svoj život, kako doživljavamo i pišemo povijest.