Prijedlog Zakona o strateškim investicijama ukazuje na bezglavost i neodgovornost Vlade
Na internetskim stranicama Vlade RH jedna od “Aktualnih tema”, izdvojenih u posebnoj kućici, glasi: “Investicijski ciklus 2012-2015.” Kada na nju kliknete, prva vijest koja se pojavi nosi datum 18. siječnja 2013. i govori o susretu ministra Grčića s ministricom trgovine Švedske. Ispod nje, a pod naslovom “Zadnje aktivnosti”, dolazi vijest pod naslovom “Radomir Čačić: Počinjemo s investicijskim ciklusom”, datirana s 24. ožujkom 2012. godine. Što se u Vladi događalo od ožujka 2012. do siječnja 2013. s “Investicijskim ciklusom”? Kako je u tih desetak mjeseci vlast rješavala ključne gospodarske probleme i kako ih je predstavila javnosti? Što su radili i jesmo li napredovali? Odgovor na ta pitanja zorno predočuje ta internetska datumska crna rupa – naime, Vlada na planu investicija nije radila ništa ili barem ništa vrijedno bilježenja.
Nakon tog višemjesečnog vakuuma i političke hibernacije u kojima se osjećaj rada i napretka nastojao predstaviti čačićurozom i glavinjanjem od Kine do Katara, Vlada se probudila – i predložila Zakon o strateškim investicijskim projektima RH. Preko noći, stvari su postale urgentne: Zakon je u hitnoj proceduri, javna rasprava trajala je samo 10 dana, a vladajući su zapeli za taj Zakon kao za slamku razvoja koja nam je dosada nedostajala. Kada se izglasa (predviđa se već početkom ožujka) Zakon će se ekspresno primjenjivati odmah po objavi u Narodnim novinama. Ekspresno se planiraju izraditi i liste strateških projekata, a svi vremenski rokovi propisani Zakonom maksimalno su skraćeni. Sve u svemu, poručuje se, nakon ustajalosti stiže investicijska oluja, nakon nerada najavljuje se frenetični rad, pa vi sada u to povjerujte.
Zakon kao diverzija
Brzinsko donošenje Zakona kontra uobičajenoj i koliko-toliko demokratskoj proceduri koja predviđa i dužu javnu raspravu i proučavanje učinaka Zakona, pokazatelji su opće dezorijentiranosti vladajućih. Riječ je zapravo o nastojanju da se jednim Zakonom legitimiraju diverzantske političke intervencije koje u osnovi potkopavaju mnoštvo drugih zakona pa i sam Ustav, ili kako su to okarakterizirale u zajedničkom priopćenju udruge GONG, Zelena akcija, Pravo na grad, Transparency International Hrvatska i Udruženje hrvatskih arhitekata, o “subverziji po ukupni sustav donošenja odluka i procedura u Hrvatskoj”.
Naime, umjesto da se pozabavi efikasnošću postojećeg sustava, ubrza administraciju, smanji korupciju u javnim ustanovama, uvede nove propise ili kazne za nerad, Vlada autoritarnim gestama uvodi novi Zakon. Sam je Zakon pisan na brzinu i amaterski, što pokazuje podatak da se u jednom njegovom članku upućuje na članak u drugom zakonu koji uopće ne postoji. Smisao Zakona je, navodno, u ubrzanju investicija, a sve što je vlast smislila da se to ubrzanje dogodi jest da sama sebi ostavi mogućnost da mnoge odredbe drugih zakona jednostavno proglasi nevažećim. Odnosno da se u odabranim slučajevima ukinu postojeće procedure, smanji dokumentacija, izbjegnu provjere i usklađivanja, ubrzaju rokovi, izbjegnu “gnjavaže” s lokacijskim dozvolama, procjenama održivosti projekata, javnom raspravom i sl.
Takvo današnje ozakonjenje onoga što je do jučer bilo nezakonito, i što je uostalom u gotovo svim europskim državama nezakonito, provodi se naime samo za jednu određenu grupu investitora – a njih će odabrati sama Vlada u suradnji s Povjerenstvom kojega ona imenuje i resornim Ministarstvom. Pri tome sam Zakon ne precizira što su to “strateške investicije”, a sami kriteriji za ulazak na zlatnu listu strateških investitora su vrlo rastezljivi pa se njima lijepo može manipulirati i samovoljno ih interpretirati. Naime, po prijedlogu Zakona takvi projekti moraju biti u vrijednosti iznad 150 milijuna kuna i moraju ispunjavati samo “neke” od propisanih desetak preopćenitih kriterija koji glase na primjer: “stvaranje uvjeta za zapošljavanje većeg broja ljudi”, “izravni ili posredni doprinos razvoju ili poboljšanju uvjeta za razvoj turizma i gospodarstva”, “doprinos razvoju ili poboljšanju uvjeta za proizvodnju proizvoda” itd.
Investitori-favoriti
Osim što ozakonjuje bezakonje ovaj Zakon ozakonjuje neravnopravnost, jer uvodi nove kategorije povlaštenoga investitora – a on je samo veliki investitor! – kojega štiti država i onoga nepovlaštenoga koji će se i dalje gubiti u labirintima administracije. Povlaštenog investitora će odabrati vlast, klonirajući sama sebe u tri tijela (Vlada, Povjerenstvo, resorna Ministarstva) koja će, nema sumnje, disati kao jedno, dok će sasvim po strani ostati i lokalna samouprava, i strukovne udruge (arhitekti, urbanisti…), i zainteresirana javnost. Time ne samo da se potkopavaju neki, dosada teško dosegnuti demokratski standardi, nego se i ismijava sama ideja participiranja građana i zaštite javnog interesa (paradoksalno, ova godina je u EU proglašena upravo godinom građanina). Dodatno se degradira i uloga nekoliko struka i time nastavlja dugogodišnja politika pretvaranja mjerodavnih arhitektonskih, urbanističkih, zaštitarskih i dr. institucija u beskorisne demokratske paravane bez ikakvih stvarnih ingerencija.
Povlašteni investitor će sva mišljenja za izdavanje upravnih akata i provedbu projekta morati dobiti u roku od 10 dana, a ako ih ne dobije onda će se, po Zakonu, provoditi načelo “šutnje administracije, što podrazumijeva da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje, suglasno sa svima aspektima strateškog projekta”. Ta “šutnja administracije” je vrhunac cinizma toga ozakonjenja bezakonja i ozakonjenja neravnopravnosti te dobar signal za detektiranje laži o socijaldemokratskoj orijentaciji vlasti, jer dok će jedni kao obični smrtnici-investitori (npr. ako žele pokrenuti proizvodnju maslinova ulja koja ne traži toliko novca i ne može biti strateška investicija) morati zadovoljiti sve uvijete, godinama čekati dozvole i biti kontrolirani za svoje projekte, dotle će oni iz povlaštene investitorske kaste mirno čekati da administracija zašuti. Tu “šutnju” će pak biti moguće kupiti još lakše nego prije, upravo zato jer su rokovi nemoguće kratki dok su instance provjere nestale. Tako se ovim Zakonom određenog investitora tretira kao nacionalnoga Spasitelja (iako po njemu i sama država može biti investitor) kojemu treba slijepo vjerovati i pustiti ga da radi ono što je naumio. Bez strogih uvjeta, bez osiguranja i bez kontrole.
Rasprodaja?
Ne samo da se Zakonom povećava moć vlasti u pogledu odabira investitora i načina provedbe projekata, nego se njime neograničeno proširuje i moć vlasti nad gospodarenjem javnim dobrima i nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Zakonom se propisuje da se sve te nekretnine, “uključujući šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro” mogu neposrednom pogodnom (!) otuđiti i/ili na njima osnivati stvarna prava. Javno dobro dakle izravnom odlukom Vlade može lako i brzo prestati biti javno dobro, bez da se o tome građane išta pita. Šuma po kojoj šećete tako može preko noći postati nečija tuđa šuma, izvor pitke vode može zaposjesti neki Agrokorac pa vam ranije besplatnu pitku vodu flaširati i naplaćivati, javna plaža može postati ograđena plaža za odabrane, kulturni spomenici investitorske kulise, javne ceste samo prilazi za neke privatne objekte...
Na kritike da se ovim Zakonom želi rasprodati Hrvatska, premijer odgovara: “Recite mi barem jedan dobar razlog zašto bi prodavali Hrvatsku?" Tom šupljom retorikom premijer prikriva činjenicu da sam ne može ponuditi niti jedan uvjerljiv razlog zašto to ne bi učinili, razlog radi kojeg bismo im trebali vjerovati. U kojim su se to slučajevima, kada je u pitanju zaštita prostornih osobitosti, dosada iskazali; kada su stali na stranu građana i zaštite javnog interesa? Sve što je na tome polju dosada postignuto zapravo samo ukazuje na nastavak politike devastacije prostora ranijih vlasti. Umjesto da se pokuša barem djelomično popraviti štetu ili podići svijest i postrožiti zakone o gradnji i zaštiti, nastavlja se poznatom trasom. Uostalom, istom metodom s kojoj je prije nekoliko mjeseci efikasno riješila pitanje nelegalne gradnje, betonizacije obale i uništavanja neimara-amatera, na način da je otvorila mogućnost da se takva gradnja i sva postojeća devastacija ozakoni – dakle metodom ukidanja pravila –Vlada sada nastoji efikasno riješiti pitanje investicija i razvoja. Za provedbu toga zadatka čak je zadužen isti čovjek, donedavni ministar graditeljstva i prostornog uređenja, a sadašnji ministar gospodarstva. Oba se ta Zakona naime temelje na istoj naopakoj strategiji spuštanja zakonske ljestvice, isključivanja stručnog mišljenja zanemarivanja javnoga interesa i kratkoročnog rješavanje problema bez brige o tome što će ta rješenja znači za sutrašnjicu. Ta strategija nije rezultat nikakvih ozbiljnih i kreativnih promišljanja vlasti, kako nam se to podvaljuje, nego naprotiv ukazuje na njezinu bezglavost i neodgovornost koju ćemo u konačnici vrlo skupo platiti.