Policentričnost hrvatske kulture vrelo je dobronamjernima i temeljni zalog nacionalne opstojnosti u multikulturnom bogatstvu suvremenog svijeta, pa ni ćirilica nije razlog za bilo kakvu uzbunu. Još manje za ozbiljnije političke obračune. Tom sustavu grafičkih znakova mjesto je u stručnim filološkim promišljanjima i odgovarajućoj praksi, a ne na barikadama sa zapjenjenim bojovnicima
Nije se čuditi predsjedniku Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislavu Josiću, predsjedniku Udruge specijalne policije Josipu Klemmu i svim konspirativnim političkim mentorima vođa bune protiv ćirilice jer, po prirodi stvari, fućka se njima za ćirilicu. Politička im je ambicija razigrala krv, pa bi na valu novopatentiranog domoljubnog nezadovoljstva žurno nogirali sve veleizdajničke crvene milanoviće i josipoviće s vlasti. Osobno bi onda na njihovim mjestima demonstrirali kako se brane dostojanstvo hrvatskih branitelja i interesi hrvatskog naroda. Oni, također po prirodi stvari, očito ni ne znaju niti bi trebali znati neke pučkoškolske kulturološke činjenice o tom “mrskom srpskom pismu” koje samo po sebi, da i jest izvorno i samo srpsko, kao zbirka (ne)simpatičnih grafičkih znakova, nije krivo ni za jednu smrt ni u Vukovaru niti igdje drugdje na domovinskim ratištima. Pa ni igdje ikad u svijetu, kao što ni jedno pismo ne nosi takav krimen. Zato njihovo “i silom ćemo protiv ćirilice u hrvatskom Vukovaru” treba čitati s dnevnopolitičkim rječnikom, a to je već neki drugi par cipela.
Ali, kako politički dobronamjerno i bar kao korektnog poznavatelja hrvatskog jezika i pisma shvatiti fra Antu Perkovića, koji je s povišenog prosvjednog mjesta na zagrebačkom Trgu bana Jelačića također armirao branu ćirilici u Vukovaru? Njegov se crkveni red hrvatskih franjevaca kontinuirano služio ćiriličnim pismom u javnoj uporabi već od ranog srednjeg vijeka pa gotovo do praga 20. stoljeća, smatrajući ga sasvim učinkovitim hrvatskim sustavom grafičkih znakova kojim je itekako moguće autentično izraziti svoje misli i znanja. Hrvatskom ćirilicom pisali su slavni kraljevi i knezovi naših nacionalnih korijena, crkveni dostojanstvenici, diplomati Dubrovačke Republike, veleposlanici i konzuli, učena vlastela i ina intelektualna krema još od 11. stoljeća na širokom području od Istre i Dalmacije, Hercegovine, Bosne i središnje Hrvatske (kancelarija Zrinskih) do Crne Gore… I danas se tim pismom služi gotovo pola milijarde uglavnom slavenskih žitelja europskih zemalja, kojoj rasnoj obitelji dokazano pripadaju i Hrvati.
Tko ima problem? Suludo je progonom jednog pisma, ćirilice, voditi sebične ratove do političkog i ideološkog istrebljenja unutar istog narodnog korpusa, neopravdano pismom anatemizirati sve Srbe (Josić: “Od svih manjina u Hrvatskoj, samo s jednom imamo problem.” On i njegovi imaju problem? Svi Hrvati sigurno nemaju! A tko je njega ovlastio govoriti u ime svih, potpaljivati ideološke tenzije i izazivati lažne podjele?) Pismo nije streljivo kojim se smije neodgovorno, mitingaški ispucavati nacionalističke rafale nekakve osvete i provocirati neostvarene ratne ishode ne bi li se iskamčilo političke poene. Prosvjedni miting u Zagrebu pokazao je, na sreću demokratske Hrvatske, da ćirilično pismo, pa ni u Vukovaru, nije problem koji će naciju dići na noge i bijesom protiv „crvene vlasti” silom srušiti izbornu volju masa u čije se ime politikanti kite tuđim perjem.
“Da je danas živ, moj otac sigurno ne bi bio protiv ćirilice u Vukovaru. Našu obitelj nitko nije pitao smiju li organizatori na skupu u Zagrebu pustiti audiozapis dramatičnog izvješća Siniše Glavaševića iz Vukovara uoči njegova pada”, rekao je medijima sin legendarnog vukovarskog novinara Bojan Glavašević. Taj javni istup dovoljno govori o politikantskim nakanama i manipulacijama u provociranju braniteljskog bunta, gdje je ćirilica samo prozirna naljepnica pod koju se ne daju sakriti pravi motivi skupine koja već neko vrijeme sipa ultimatume i diže prašinu.
Hrvati danas imaju životni problem s opstankom svojih obitelji u kriznom žrvnju, s nezaposlenošću, praznim novčanicima, padom standarda i sličnim dnevnim brigama. Znaju pak da im neće biti bolje, ako Kurtu na vlasti zamijeni Murta, što se u Lijepoj našoj uhodalo već dvadesetak godina na opću blagodat političke kaste, uključujući rođake, stranačke i ine prijatelje.
Znaju također ti prežvakani mali Hrvati, koje osobito desna politička opcija nacionalističke inspiracije nikako ne ispušta iz usta, da neće riješiti svoje dnevne životne more progonom jednog pisma i anatemiziranjem cijele nacionalne manjine, koja u zajedničkoj hrvatskoj domovini, pa i svojoj zemlji porijekla, gotovo i ne piše ćirilicom. Iako joj je hrvatski Ustav zajamčio to pravo, kao što tu civilizacijsku stečevinu manjinama ne odriču nigdje u razvijenim zemljama zapadne demokracije. Latinice je ne samo pun Beograd, Moskva, Sofija, Skoplje… nego i mediji, i knjige… u stoljetno ćiriličnim državama. Ni u ćiriličnim zemljama nitko ne zvoni na uzbunu zbog nacionalne ugroze pismom niti mu pada na pamet zabranjivati latinicu.
Zašto onda Srbima u Hrvatskoj silom braniteljskih hodočašća po mitinzima nezadovoljstva braniti da pišu kako hoće!? Slični mitinzi istine, samo drugog nacionalističkog predznaka i na širem području ex-Jugoslavije, kad je također ćirilica bila povod isključivosti, zapalili su krvavi ratni plamen 1990. godine i nanijeli zlo od kojeg se Hrvati, Srbi i Bošnjaci još nisu oporavili. I sada bi opet neki zadrti likovi, potvrđeno politički amateri koji bez plaćenih aranžmana istomišljenicima nisu kadri napuniti desetak autobusa, a kamoli dići Zagreb na buntovne noge, po ukusu nacionalne isključivosti prekrajali Ustav i zakone bez obzira na posljedice i unutar zemlje i u odnosu na Europu. Zagrebački miting protiv ćirilice održan je u istom mjesecu u kojem je (25. travnja 1941.) poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić potpisao u Zagrebu Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice. Točno 72 godine poslije, opet u srcu hrvatske metropole zloguki zvuk iste mrtvačke trube, koja zove na pogrom “gostiju u Hrvatskoj”? Trebaju li hrvatski građani iznova tragično učiti iz svoje prošlosti ili to samo nesretna manjina od dva-tri posto politički marginalnog biračkog tijela tek mašta o tome da nacionalistički hipnotizirana tuđa djeca vraćaju kotač povijesti unazad?
Pismenost na tri pisma Huškačka mitologija u mitingaškom scenariju u koji je uvučen i pater Ante Perković (“…kao što trenutno tri prsta nisu znak vjerovanja u Presveto Trojstvo, tako ni ćirilica trenutno nije znak kulturne baštine, nego znak nastavka osvajanja ovih prostora”) već je te večeri, nakon što su se prosvjednički gosti odvezli iz metropole, otplahutala u zaborav. Hrvatska se pokazala demokratski zrelom, a otvoreno izlijevanje žuči na jedno pismo i jednu nacionalnu manjinu usred metropole pokazalo je s kakvim to ljudima – ima problem. Ne s ćirilicom.
Hrvatska se pismenost razvijala i bogato razgranala na tri pisma: glagoljici (obloj i uglatoj), ćirilici i latinici s tim da je latinica počela potiskivati druga dva pisma negdje od 16. stoljeća i sasvim prevladala u novije doba. Hrvatska se ćirilica, svatko može pročitati u Wikipediji, pojavljuje još i pod nazivima “harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljica - Frane Ivanišević), serbska slova (Matija Divković); Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica”. O tim se činjenicama, ako uistinu želi popuniti rupe u znanju o hrvatskom kulturnom biću, a ne manipulirati u sramotnom neznanju, bez muke i obrazovnog troška može na internetu obavijestiti ama baš svatko.
Tom su ćirilicom napisana iznimno važna djela koja čine temeljne vrijednosti hrvatske kulture, čime je zajamčen nacionalni identitet (ako se sami ne zatremo, kakvi smo postali!?) za buduće milenije. HAZU je 26. i 27. studenoga 2012. obilježio velikim međunarodnim znanstvenim skupom “Hrvatska ćirilična baština” 500. obljetnicu hrvatskog ćiriličnog visokokvalitetnog prvotiska, dubrovačkog molitvenika “Od blažene gospođe ofičje”, s pridruženih “Petnaest molitava Svete Brigite” (Venecija, 1512.). U prošlih gotovo 1000 godina ostavljeni su neizbrisivi ćirilični spomenici koji potiru i najmanju dvojbu o neprocjenjivoj povijesno-kulturnoj vrijednosti, odnosno hrvatskoj pripadnosti tog pisma.
“Paleografija i povijesno jezikoslovlje”, precizira Wikipedija, “razlikuju tri središta zračenja bosančice: Dubrovnik, srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosančice su nastali na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajniji primjer je Humačka ploča iz 11. st., očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag u Povljima na Braču iz 1180.) te diplomatskih tekstova (listina Kulina bana iz 1189.). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijeg predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova.” Na tom su hrvatskom pismu također “Hvalov zbornik” i “Mletačka apokalipsa”, spisi bosanskih krstjana iz 14. i 15. stoljeća, epigrafika mramorova/stećaka od 13. do 15. stoljeća, srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi (najvažnija “Hrvatska kronika” s početka 16. stoljeća), “Poljički statut” iz 1440. godine, dubrovački lekcionari,molitvenici, oficijali te drugi liturgijski spisi iz 15. i 16. stoljeća (“Libro od mnozijeh razloga”, 1520.), velik broj djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca u svim područjima liturgijske književnosti, vjerskopoučnih i polemičkih zapisa (“Besjede” Matije Divkovića iz 1616., “Naslađenje duhovno” Pavla Posilovića iz 1639., “Ispovjedaonik” Stjepana Matijevića iz 1630., pa crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih…
Iskorišten ratni džumbus Ćirilicom se pisalo i usred Istre. To dokumentira niz vrijednih spomenika, a najkarakterističniji je “Supetarski ulomak” (12. stoljeće) iz Svetog Petra u Šumi.
Crkvene knjige u starohrvatskoj župi Radobilju, susjednoj Poljičkoj Republici, primjerice, pisane su arvaticom sve do 1867. godine. Svećenici u selu Dobranju, tridesetak kilometara u zaleđu Splita, tek su se od te godine počeli služiti latinicom. I nikad u prošlosti ćirilica nije smetala ni hrvatskom narodu niti prvacima njegove inteligencije, ali jest izopačenoj volji “rasno svjesnih” čistunaca za Pavelićevih nesretnih dana marionetske državne improvizacije te izrazitije i početkom devedestih godina prošlog stoljeća kad su prestarjeli gubitnici tzv. NDH iz inozemstva, njihovi potomci, domaći istomišljenici i preko noći presvučeni komunisti iskoristili ratni džumbus i provalili žestokom protusrpskom mržnjom u same vrhove mlađahne hrvatske političke i vojne vlasti, ključne kulturne ustanove, medije… Ćirilica je, pod tsunamijem “kulturne revolucije” šovinističkog i rasističkog predznaka, kao sinonim mrskog velikosrpstva i svakog hrvatskog ropstva, neformalno zabranjena u Hrvatskoj. I, ta zabrana još traje.
“Ćirilica se još, što je naravno zbog obilježenosti svakodnevne uporabe, doživljava prije svega kao pismo Srba i pravoslavnih Slavena”, rekao je lani u Vijencu istaknuti hrvatski paleoslavist i sveučilišni profesor Mateo Žagar. “Smatra se, međutim, i posve opravdanim da se ne uči u školi ni u kojem obliku… U školskim je programima, uskogrudnim barem koliko i tradicionalna filologija, očigledno teško za takvo što tražiti potporu. Prošle sam akademske godine u okviru kolegija Hrvatska ćirilička baština vodio studente diplomskog studija kroatistike na terensku nastavu u Split, na Brač i u Poljica. Susreli smo se u Pučišćima s mojom dragom prijateljicom iz studentskih dana, sadašnjom profesoricom hrvatskoga jezika u tamošnjoj Klesarskoj školi, koja me pitala bih li joj uzornim glagoljičkim slovima sastavio ime škole kako bi se isklesalo ponad glavnih vrata. Morao sam je zapitati ne bi li bilo mnogo primjerenije da se u Pučišćima iskleše ime škole stiliziranim ćiriličkim slovima s Povaljskoga praga, također epigrafskog spomenika, iz obližnjih Povlja, na koji svi Bračani moraju biti silno ponosni. Iz odgovora sam iščitao da ćirilica, ma i u ‘najhrvatskijem’ obliku, ne dolazi u obzir.”
Umirovljeni sveučilišni profesor Ante Lešaja dao si je truda zaprepastiti javnost debelom knjigom (600 stranica!) “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom 90-tih” o prešućenom kulturnom zločinu po izravnom nalogu tadašnje službene hrvatske državne politike i operativnoj izvedbi Ministarstva kulture. Po etničkom i ideološkom je ključu maknuto iz javnih i školskih knjižnica u Hrvatskoj gotovo tri milijuna “opasnih” knjiga (13,8 posto ukupne građe) na ćirilici, ekavici, srpskih autora i izdavača, ali i “sumnjivih” Hrvata miješane krvi ili nepoćudnih ideoloških korijena. U kontejnerima su i na sasvim konkretnim lomačama završile i ponajbolje hrvatske umjetničke, kulturne, znanstvene, stručne i popularne knjige tiskane na ćirilici ili u nehrvatskih izdavača. Kao u “najslavnijim” danima nacističkog divljanja u Njemačkoj ili “kulturne revolucije” u Kini, opet je neracionalna mržnja zamračila svijest i savjest. Takav je kulturocid dosljedno proveden i u svim nastavnim programima od vrtića do poslijediplomskog studija i studijske literature, školskim čitankama i ostalim udžbenicima.
Strogim se cenzorskim lopatama hrpimice bacalo u smeće sve u što su neuki egzekutori makar i samo posumnjali da može “trovati hrvatski narod”. Inače, najveća svjetska zla uvijek su počinjena “u ime naroda”, “za dobrobit naroda”, jer “narod tako želi”. Ta se nesretna formula kobno primijenila i u najnovije doba na ćirilicu. Sad su visoko na crnim alibi-zastavama srpska agresija na Hrvatsku, dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, vukovarsko herojstvo, hrvatske žrtve i stradalnici, nevjerničko-komunistički teror… Makar to sve skupa nema veze s ćirilicom, ali, eto, misle piromani nesnošljivosti, možda upali i zapali!
Kulturocid, koji je dokumentirao Lešaja, kompletiran je istodobnim masovnim bombaško-topioničarskim križarskim ratom protiv “partizanskih spomenika”. Pod okriljem mraka odletjelo je u zrak više od 3000 čak i umjetničkih djela svjetske vrijednosti, autora koji spadaju u najviše domete hrvatskog novijeg stvaralaštva. Kao što u knjižnicama i školama više nije bilo mjesta za Miroslava Kležu, Grigora Viteza, Gustava Krkleca i Simu Matavulja (“Bakonja fra Brne”) ili, nedaj bože, kakvog Branislava Nušića i Branka Ćopića, odnosno Mešu Selimovića, Franceta Prešerena i Acu Šopova, nije više bilo ni mjesta “Razlistanoj formi” Vojina Bakića na početku Gajeve ulice u Zagrebu, najpoznatijoj suvremenoj skulpturi na otvorenom autora svjetskih umjetničkih referenci.
Nakaradni Tuđmanovi kipovi Zato se istodobno s čišćenjem nepoćudne kulture odmah krčio širok prostor u školama i čitankama “nepravedno zanemarenim” književnim velikanima iz dijaspore, pjesnicima u generalskim odorama, časnim sestrama, ustaškim ministrima (Mile Budak), nacionalnim guslarima… Ulice i trgove, čak i većih sela, zaposjeli su umjetnički neuspjeli, nakaradni kipovi Franje Tuđmana (vidi onaj u Virovitici ili uradak koji Željko Kerum pošto-poto gura u Splitu), na grobljima su osvanule raspukle mramorne ploče s izrezbarenom golubicom (klonovi one s Ovčare), prigodna kamena razmišljanja Kuzme Kovačića, slikarski se vinuo u natprosječnu umjetničku orbitu Josip Botteri Dini… Mnogi žarko svjesni Hrvati od stoljeća sedmog preko noći su se okitili najvišim nagradama u kulturi i umjetnosti i postali akademici, pa i do danas glavni nacionalni arbitri za pitanja jezika, pravopisa, rječnika, nacionalne povijesti, školskih programa i, nadasve, porijekla Hrvata, gdje su tutnjali arheološki (iranska ploča) i genomski (forenzička skupina Dragana Primorca) dokazi o tome da Hrvati mogu biti što god hoće, ali Slaveni ni u najdubljem snu! Rasna braća sa Srbima? Ma, ne dolazi u obzir!
Čak se i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pohitao umiliti tvrdoj desnici: pridošloj s onu stranu velike bare: “Hvala Bogu, žena mi nije ni Srpkinja niti Židovka!” Stasala na toj ideološkoj njivi i među ljudima intelektualnog kapaciteta jednog čuvara državnog pečata (Milas: “Šta ako Hrvatska ima odljev mozgova, pa kilo mozga je dve marke!”), reklo bi se, normalno je da Hrvatska ni danas još nije ugodno mjesto za ćirilicu kao kulturnu činjenicu. Na sramotu svoje europske pristupnice u civilizirano društvo, kojem Klemmovi i Josićevi mitingaši neugodno dobacuju u lice: “Silom ćemo spriječiti postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru! Ako ih postavite, pozvat ćemo sve hrvatske branitelje i skinut ćemo ćirilicu”.
Agencija Prizma CPI telefonom je pitala građane po Lijepoj našoj jesu li za ćirilicu u Vukovaru ili nisu. Četiri posto ispitanih ta tema uopće ne zanima, devet posto je neopredijeljenih, 16 posto za, a 71 posto protiv je uvođenja ćirilice u Gradu heroju. Kako ta anketna dijagnoza koincidira s manje-više problematičnim postignućima zagrebačkog mitinga protiv ćirilice, koji su ignorirali najugledniji hrvatski generali na čelu s Anton Gotovinom, najviši pastiri Katoličke crkve u Hrvata, najviši državni i dužnosnici najvažnijih političkih stranaka, najugledniji kulturnjaci, umjetnici, znanstvenici i općenito intelektualna krema – vrag će ga znati. Vrag bi morao znati i kako je bilo moguće da kanadska “gošća u Hrvatskoj” na ksenofobičnom obrascu s HDZ-ove liste, čak preferencijalnim glasovima, potuče sve rekorde na našim prvim europarlamentarnim izborima i prometne se u neformalnu ikonu rigidne političke desnice. U zemlji vrištećih apsurda i paradoksa sve je moguće.
“Vođena su samo dva sudska procesa”, zapisat će svojedobno Jutarnji list u vezi s knjižničkom eutanazijom ćirilice, “oba vezana uz ozloglašeni slučaj korčulanske knjižnice pod ravnateljicom Izabelom Skokandić, zapamćen kao slučaj ‘djevojčice sa žigicama’. U prvom se tužilo Milana Kangrgu, u drugom Feral Tribune – one koji su kritički progovorili o slučaju odstranjivanja knjiga na Korčuli, a sudac je presudio da se radilo o kleveti. Ravnateljica koja se samovoljno odlučila za odstranjivanje ‘nepoćudnih’ na kraju je primila odštetu.” Budući da vandalizam protiv pisma, knjige i spomeničke umjetnosti podliježe međunarodnim konvencijama koje je Hrvatska potpisala, još je aktualno sankcioniranje nalogodavaca i poslovođa barbarske eutanazije vrijednog kulturnog korpusa. DORH, cijelo pravosuđe, vlada, Hrvatski sabor, državni vrhovnik, Ministarstvo kulture, HAZU, Matica hrvatska i sva mreža skrbnika po službenoj dužnosti za nacionalno blago još nisu našli vremena reagirati, jer je prethodno valjda trebalo debelim novcem i povlasticama liječiti “duševne boli” zbog kojih su propali mnogi mediji (Feral Tribune) ili se uvrijeđenima prebukirali psihijatrijski odjeli.
“Strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice zasigurno je frojdovski motiviran”, smatra Mateo Žagar u Vijencu. „Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo kako bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša. (…) Dogodilo se da svaki učenik danas u Hrvatskoj dobro zna koji je najstariji spomenik hrvatskoga književnog jezika, ali ne zna koji je najstariji tekst napisan štokavskim idiomom (ćirilička Listina Kulina bana, iz 1189.), dakle onaj iz kojeg je moguće pratiti razvoj štokavštine sve do današnjih dana. (…) Sve dok bude postojao svjestan ili podsvjestan strah od rastakanja hrvatske filologije, time i nacije, teško će se bitno promijeniti naš odnos. A tu počinje priča o samopouzdanju… baš kao i kad govorimo o pojedinačnim, osobnim identitetima.”
Za razliku od ćirilice, glagoljica je postala pravi zaštitni znak hrvatske kulture, osobito u svojoj uglatoj inačici. Profesor Žagar tvrdi da je potreba isticanja “njezine hrvatskosti išla i do isključivosti, pa se katkad ustrajavalo u tvrdnji da je ona i nastala na hrvatskim prostorima te da su je naknadno preuzela sveta braća, Konstantin Ćiril i Metod, i proširila slavenskim svijetom. U potrazi za primjerenom identifikacijom, u glagoljici se, pa i glagoljaštvu kao kompleksu pisma, jezika, liturgije, glazbe i sl., naglašavalo ono što su aktualne kulturne smjernice zahtijevale”.
"Kestenjari" novog doba Akademik Josip Bratulić naglasio je na međunarodnom skupu u HAZU da je “za razliku od drugih europskih naroda i njihove pisane kulture, koja je uglavnom jednopismena, hrvatska pisana kultura od svojega početka tropismena”, odnosno da hrvatska ćirilica “nije pretežno služila u liturgiji, nije vezana za oltar, te je i hrvatski jezik u njoj zapisan bliži živom govoru, kao što je i njezin paleografski razvitak poseban”. Bratulić ističe i to kako su u povijesti sve do novijeg doba „svi glavni crkveni redovi u našim krajevima upotrebljavali sva tri pisma”, a “u franjevaca u BiH obveza je mladih klerika bila poznavanje svih triju pisama”. Svojim je istraživanjima dokazao da je hrvatska ćirilica, kao poslovno pismo, „razvila neke paleografske oblike kakvih nema ćirilica u pisanoj kulturi slavenskih (Bugara, Srba, Ukrajinaca, Rusa…) i neslavenskih naroda (Rumunja), koji su se njom služili kao jedinim pismom”. Problematiziranje ćirilice izvan znanstvenog diskursa i kulturne tradicije, koja čini nacionalno bogatstvo u svojim vrijednim raznolikostima, puka je politikantska manipulacija.
Bit će da ima pravo kolumnist Novog lista Jasmin Klarić kad tvrdi kako je “rezervoar militantne desne retorike toliko ispražnjen da i dovezeni uniformirani ‘kestenjari’ novog doba ne mogu ni uznemiriti, a kamoli preplašiti vlast (u odnosu na splitsku Rivu 2001., zagrebački prosvjed zbog ćirilice u Vukovaru bio je hladna kamilica)” te da se “ideološki rat pomalo prebacuje na mirnodopski kod”. Policentričnost hrvatske kulture vrelo je dobronamjernima i temeljni zalog nacionalne opstojnosti u multikulturnom bogatstvu suvremenog svijeta, pa ni ćirilica nije razlog za bilo kakvu uzbunu. Još manje za ozbiljnije političke obračune. Tom sustavu grafičkih znakova mjesto je u stručnim filološkim promišljanjima i odgovarajućoj praksi, a ne na barikadama sa zapjenjenim bojovnicima koji ispaljuju salve mržnje. Odricanje hrvatstva hrvatskoj ćirilici zapravo je neargumentirano sakaćenje hrvatskog kulturnog korpusa i to nije u nacionalnom interesu.