Povijest Studentskog centra svjedoči o kontinuiranom radu na unapređivanju studentskog standarda, ali i o pokušajima da se u novije vrijeme SC prepusti tržišnoj logici
Studentski centar javno je dobro zaduženo osigurati materijalni i socijalni standard zagrebačkim studentima. Tu pripadnost društvenoj zajednici važno je naglasiti jer dobro što pripada svima često je nevidljivo ili se uzima zdravo za gotovo sve dok se ne izgubi, odnosno postane privatno ili komercijalizirano. Zbog toga svako javno dobro, pa tako i Studentski centar, treba neprestano biti prostor angažiranih, otvorenih i svjesnih aktivnosti spremnih na obranu socijalne stečevine i naglašavanju solidarnosti i jednakosti u njihovoj distribuciji. Pogotovo u vremenu aktualne ekonomske krize kad se preostali javni resursi nastoje privatizirati, koncesionirati, monetizirati, komercijalizirati, ukratko predati privatnoj logici akumulacije i tako eliminirati svaku socijalnu funkciju.
Studentski centar nije oslobođen tih tendencija jer se njegove funkcije sve više nastoji podvrgnuti tržišnoj logici. Istovremeno, mediji ga neprestano prezentiraju vječnim gubitašem vršeći pritisak u smjeru komercijalizacije; raspredaju oko poslovanja Studentskog centra brojne i zamršene scenarije čiji se sadržaj rekurzivno raspleće iz epizode u epizodu poput televizijske sapunice. Premda se brojne malverzacije u poslovanju Studentskog centra ne mogu zanemariti i na čijem razrješavanju treba ustrajati, nužno je naglasiti prije svega socijalni smisao javnog dobra. Ta socijalna svrha ne smije se narušiti pro-tržišnim prigovorima o korumpiranom javnom upravljanju i zahtjevima za snažnijom komercijalizacijom, naročito ako mehanizmi javnog i transparentnog demokratskog upravljanja nisu uopće ni uspostavljeni, pa dubiozne okolnosti kreiraju komforan ambijent za kriminalne radnje.
Proračunska osnova javnog dobra
Studentski centar, kao i svako javno dobro, ovisi o proračunu, odnosno o raspoloživim sredstvima namijenjenim održavanju i unapređenju studentskog standarda te poticanju i razvijanju različitih sadržaja. No proračunska sredstva za društvene usluge nikada nisu sasvim izvjesna, niti u namjeni niti u opsegu i u pravilu ovise o dva faktora: 1. suprotstavljenim materijalnim interesima aktera uključenih (izravno ili neizravno) u proces donošenja odluka; 2. vanjskim okolnostima poput širih ekonomskih okolnosti koje diktiraju pritok sredstava i dinamiku sukoba. Cilj je zadovoljiti sve strane zahvaćene procesom usvajanja proračuna i realizirati sadržaje propisane programom, kao i one nepropisane (npr. pogodovati dobavljačima ili investitorima u kapitalne objekte). Proračun u konačnici treba održati stabilnim, formalnim ili neformalnim kompromisima koji će zadovoljiti sve grupne i pojedinačne interese jer stabilna konstelacija odnosa garantira kontinuitet upravljanja procesom. Ali ono što je izvan dohvata upravljača tog procesa je često nepredvidljiva ekonomska dinamika poput izbijanja krize čiji intenzitet definira opseg prikupljenih sredstava i uzrokuje pucanje ranije formiranih dogovora. U onom trenutku kad proračun krahira, kad vanjske okolnosti prekinu očekivani dotok sredstava i time naruše uspostavljenu ravnotežu interesa, u tom trenutku na površinu nerijetko isplivaju i mnoge prethodno skrivene zakulisne interakcije. Sve teže održavanje stabilnosti proračuna manifestira se kroz ubrzanu akumulaciju dugova čije otplaćivanje tada preuzima primarnu ulogu, nerijetko žrtvovanjem i samog javnog dobra.
Analiziramo li konkretno proračun Studentskog centra1, uočavamo da je dinamika prikupljanja sredstava definirana sljedećim izvorima prihoda: potporama studentima kanalom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, prihodima od uplata studenata (uplate za dom, sudjelovanje u trošku prehrane u studentskim menzama), prihodima od Student servisa i vlastitim prihodima Studentskog centra (škola stranih jezik, plesna škola), programska sredstva za kulturni program (lokalni i državni proračun, sredstva EU fondova). Temeljem tih prihoda nastoji se osigurati usluge smještaja, prehrane i kulturne djelatnosti. Najizdašniji izvor prihoda je odjel Student servisa čija je izvorna svrha, prema osnivačkim dokumentima, poboljšati osobni standard studentskim zapošljavanjem, a društveni standard unaprijediti izdvajanjem za pokriće troškova u kulturi, smještaju i prehrani.
Student servis nastao je kao mehanizam studentskog zapošljavanja u nedostatku dovoljnog broja stipendija i limitiranih državnih subvencija sa svrhom da studentima omogući određenu zaradu. No zaoštravanjem ekonomske situacije i povlačenjem države iz financiranja školarina (pogotovo od početka devedesetih, a naročito unatrag zadnjih deset godina), ponuda poslova Student servisa postaje sve nužnija kako bi studenti pronašli posao i podmirili troškove studija. Nadalje, uslijed deregulacije tržišta rada Student servis više nije samo mehanizam studentskog zapošljavanja u svrhu poboljšanja standarda, već postaje izvor jeftine snage. Naime, studenti su plaćeni po striktno definiranoj satnici, a i davanja na plaću su mnogo niža. Poslodavac izdvaja 17,5 posto doprinosa Studentskom centru za održavanje poslovanja (12 posto), mirovinsko (5 posto) i zdravstveno osiguranje studenta (0,5 posto), dok bi u protivnom za običnog radnika morao izdvojiti mnogo više doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje te porez na dohodak.
“Nerealne cijene” usluga i upravljačke malverzacije
Problem proračunske stabilnosti provlači se od osnutka Studentskog centra, jer zbog stalnog priljeva studenata troškovi pružanja usluga neprestano rastu pa proračun ostvaruje gubitke. Taj problem se objašnjavao tada i sada konceptom “nerealnih cijena”, tj. niskim netržišnim cijenama usluga ne može se financirati sve veći opseg usluga za sve veći broj studenata. Ostaje opcija ili subvencionirati troškove usluga iz javnih izvora ili podignuti cijene i tako povećati udio studentske participacije u financiranju Studentskog centra. Uvjeti tržišne ekonomije ne nude druge mogućnosti, pa odabir pokazuje kakav je politički interes u tretiranju pojedinog javnog dobra i u kojoj mjeri doista postoji namjera da se ono zaštiti i osigura što egalitarniji pristup.
Proračunska stabilnost naročito je narušena aktualnom ekonomskom krizom tijekom koje prihodi Studentskog centra postaju sve manji, a Ministarstvo neredovito uplaćuje sredstva. Štoviše, zadnjom odlukom Ministarstva iz 2013. godine povećane su cijene prehrane i smještaja, što znači da je udio participacije studenata porastao. Aktualna ekonomska kriza rezultirala je padom ponude poslova, pa tako i poslova za studente, a tome treba dodati i promjenu uvjeta studiranja još 2005. godine usvajanjem Bolonjske reforme, čijom se primjenom uvodi strože pohađanje nastave, pa mnogim studentima postaje mnogo teže kombinirati rad i studij. Takav razvoj situacije otvara mogućnost fiktivnom zapošljavanju, tj. plaćanju radnika preko tuđih studentskih ugovora. Vodstvu Studentskog centra u uvjetima pada prihoda nije pretjerano bitno tko doista radi posao dok god pritječu sredstva.
Gomilanje dugova u posljednjih deset godina (od sanacije Studentskog centra 2004. godine) rezultiralo je otvaranjem novog sanacijskog procesa. Iako su Bolonjska reforma i ekonomska kriza smanjili prihode Studentskog centra, postavlja se pitanje u kojoj su mjeri ti dugovi također rezultat malverzacija i kriminalnih radnji (npr. brojnih mutnih građevinskih investicija s dobro poznatim fiktivnim napuhivanjem cijene izmišljanjem dodatnih radova). Trošak tih dugova se istovremeno prebacuje na leđa studenata pod egidom “nerealnih cijena”.2
Prijašnjem sanacijskom procesu u razdoblju od 2002. do 2004. godine prethodila je državna revizija poslovanja Studentskog centra. Izvještaj Državnog ureda za reviziju otkrio je mnoge nepravilnosti i malverzacije, a tadašnji ministar znanosti Hrvoje Kraljević izjavio je čak da su cijene studentske prehrane mogle biti i mnogo niže.3
Naime, nepravilnosti su proizlazile iz razlike ugovorenih nabavnih cijena hrane i isplaćenih cijena, a razlike su se penjale i preko sto posto. Primjerice, sokovi su se nabavljali po cijeni od 2,05 kuna za komad, a prodavali se za četiri kune za komad. Tijekom 1999. godine nabavljeno je 3,8 milijuna sokova po cijeni višoj od 7 milijuna kuna, a na kraju su prodani za 15 milijuna kuna. Ministarstvo znanosti subvencioniralo je 11 milijuna kuna, a studenti 4 milijuna kuna. Dobro uhodane obrasce izvlačenja novca iz javnih poduzeća po političko-obiteljskoj liniji najbolje ilustrira činjenica da je dobavljač prehrambene robe za Studentski centar u razdoblju devedesetih bilo poduzeće Domovina u vlasništvu Stjepana Tuđmana, sina tadašnjeg predsjednika.4
Gomilanje dugova nije za posljedicu imalo samo sanacijski proces i porast cijena usluga studentima, nego se sve češće spominje i rasprodaja nekretnina u vlasništvu Studentskog centra (npr. teren na Lašćini). Vrijednost nekretnina često je bila razlog da se mnoge tvornice sistemski devastiraju, radna mjesta ugase, a dobit ostvari prodajom vrijednog zemljišta. Naročito je takva praksa došlo do izražaja u razdoblju nakon 2000. godina kada građevinski bum uzima snažan zamah pa se svako atraktivnije zemljište u centru gradova ili na obali nastojalo pretvoriti u građevinsko. Atraktivna lokacija Savske 25 u užem gradskom pojasu uvijek iznova pokrene takva nagađanja. Plan komercijalizacije prostora zasada je proveden ustupanjem prostora knjižare Splitskoj banci i redovitim iznajmljivanjem prostora u sklopu kompleksa.
Angažirani studentski život
Povijest Studentskog centra svjedoči o kontinuiranom radu na unapređivanju studentskog standarda. Cijeli niz kulturnih sadržaja (Teatar &TD, Galerija SC, SKUC, VIDES, Omladinski radio, Televizija Studentskog centra, kino-usluge, predavački i izdavački program,...) obogatio je studentske živote i ispunjavao ih socijalnim smislom. Još jednom je nužno naglasiti njihovu direktnu vezu s izdvajanjima društvene zajednice bez kojih se nikada ne bi razvila njihova djelatnost.
Studentski centar je u zadnja dva desetljeća postepeno gubio mnoge kulturne sadržaje i danas njegovi prostori više nisu središnje mjesto studentskog života. Promjenom proizvodnih i društvenih odnosa na početku devedesetih pritisak podvrgavanja tržišnoj logici, a ne javnoj limitirao je potencijale Studentskog centra kao javnog dobra. No upravo zato jer znamo što je sve moguće proizvesti postoji imperativ da se borimo protiv tih ograničenja.
Nepopravljivi je dojam da prostori Studentskog centra, naročito oni u Savskoj 25, posjeduju veliki potencijal politički i kulturno angažiranog studentskog djelovanja, pogotovo u kontekstu sve jače i šire pasivizacije studenata. U tu svrhu trebalo bi Studentski centar ustrojiti na krajnje demokratskim osnovama i upravljanje prepustiti svim studentima, ali i svim zainteresiranim akterima, na krajnje otvorenim i direktnim načelima. Naglasiti da je javno dobro samo ono koje se zajednički dijeli i društveno obnavlja učenjem i prenošenjem iskustava. Također naglasiti zaštitu Studentskog centra kao javnog dobra ispunjenog mogućim angažiranim sadržajima, a ne samo štiti cijenu prehrane i smještaja, jer u protivnom prijeti opasnost da izgubimo taj važni resurs, da postane nevidljiv, pa onda i laka meta različitih interesa. No čini se da će takva vrsta obrane tražiti mnogo širi politički angažman i povezivanje različitih aktera, studentskih i nestudentskih, dakle, otvoriti još jedno polje borbe.