Poljski politički aktivist i umjetnik govori o sramu kao načinu potlačenosti
Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće straha, 21. stoljeće je stoljeće srama. Tako možemo najkraće opisati kako se promijenio dominantan način represije. Dvadeseto stoljeće bilo je puno strašnih događaja i neustrašivih junaka; 21. je stoljeće možda prekratko da bismo isključili slične tragedije, a samim tim i izazove za odvažne, ali zasad se čini da je ovo vrijeme običnih priča i običnih ljudi. U oba stoljeća živimo u masovnim društvima, ali dominantan osjećaj koji masovno proživljavamo nije više strah nego sram. Sram, za razliku od straha, osjećaj je koji možemo sakriti i upravo je u tome bit. On se rađa iz osjećaja da smo lošiji. Strah ne mora ugrožavati dostojanstvo. U 20. stoljeću fašistički i komunistički totalitarizmi radili su s ljudima najgore stvari, ali su u konačnici poraženi jer nisu uspješno zavladali njihovim identitetom. Prevelikom broju pojedinaca uspjelo je sačuvati unutarnju slobodu i dostojanstvo. Strah ih nije pokorio.
SRAM I KAPITALIZAM I kapitalizam je uspio buditi strah; a danas češće budi sram. Ne bojimo se prinuđenosti da na poslu u supermarketu mokrimo u pampersice, ali je se stidimo. Ne ubija nas, ali pogađa naše dostojanstvo. Ne bojimo se da ćemo umrijeti od hladnoće, češće se sramimo što si nešto ne možemo priuštiti. Naravno, kapitalizam i dalje uspijeva biti strašan, ali više u tim sferama i situacijama kada je to upravo kapitalizam 20., a ne ovaj iz 21. stoljeća. Strašan je mogao biti “proizvodni kapitalizam“, ali današnji “potrošački kapitalizam“ češće budi sram da smo lošiji od nekoga tko ima više.
SRAM I FANATIZAM U 21. stoljeću se totalitarne ideje još nisu počele rađati ili nisu stekle dovoljno popularnosti. Možda zato što smo izvuli pouke iz 20. stoljeća, ili smo jednostavno drugačiji. Ne tretiramo nijednu ideju tako ozbiljno. Tko se toga ne srami, odmah biva nazvan ideologom. Možda se zbog toga ne uspijevamo angažirati kao nekada. Distancirali smo se. Naravno, ne svi i ne svugdje. Postoje npr. religijski fanatici kod kojih se ne vidi ta distanca. Diskurs apsolutne istine u skoro svakoj liberalnoj demokraciji uvijek uspijeva masovno angažirati barem dio društva. Govori se i piše, štoviše, o njegovom preporodu. To je ustajanje iz mrtvih ili ‘’uskrsnuće Boga’’ koji – drugačije nego smrt koju je proglasio Nietzsche – savršeno uspijeva koristiti znanstvene argumente, odlično povezuje moć, a ponekad čak političku nadmoć, s jezikom žrtve. U Poljskoj, zemlji s najkonzervativnijim običajnim pravom u cijeloj Europi, katolička većina neprestano vrišti da je progonjena, pogiba u napadima, živi pod njemačko-ruskom okupacijom gdje joj je oduzeto sve osim uvjerenja da su u pravu. Začuđuje kako su besramni postali desničarski publicisti – neki još donedavno sasvim odmjereni i suptilno sugestivni – spremni propagirati i najapsurdnije ideje kako bi dobili potporu masa isfrustriranih društvenim problemima. Nazivaju se “neposlušni“, “najjači medij na strani istine“, reklamiraju se na golemim plakatima kao “robovi sistema“. Protivnike optužuju za sve moguće grijehe, savršeno svjesni činjenice da ne govore istinu. Najnametljiviji ističu zastave u ime ostalih, a drugi se, kako ne bi izgubili popularnost i nestali s tržišta, kako ne bi ispali “mekušcima“ ili “salonskim slugama“ – prilagođavaju. Javno vrijeđaju, privatno se ispričavaju. Što su parole beskompromisnije, to je potrebno više oportunizma u stožeru “neposlušnih“.
SRAM I DISTANCA Uistinu je zanimljivo to što se događa izvan područja ‘’božje osvete’’, odnosno na nedesnici. Tu nisu nestale niti ideje niti stajališta, ali se u njih vjeruje s distancom. To je ta ista distanca, koja nas sigurno štiti od pada u totalitarni pakao. Istodobno predstavlja barijeru za angažiranje u ime ideja koje su drugačije od totalitarnih. Na nedesnici je znatno teže pronaći nekoga koji bi morao riskirati (bilo sveučilišnu karijeru ili materijalnu dobrobit) za ostvarivanje ideja s kojima se slaže. Možda postoji nekakvo pravilo očuvanja temperature u javnoj sferi i što je hladniji odnos prema ideji na nedesnici, to je užarenije na desnici. Nije li grijeh za religioznu desnicu distanca prema vlastitim stavovima?
Čini se da, zanemarujući fanatični dio javne sfere, ostali ne samo da ne pokazuju poseban interes za politiku, nego više ne funkcioniraju kao društvo. “Ljude bez svojstava“ Roberta Musila, ali koji i dalje čine društvo, zamijenile su potpuno individualizirane “elementarne čestice“ Michaela Houllebecqa. O tim prvima može se reći da su bili podatni za strah koji je vodio do podjele na plašitelje i uplašene. Tim drugima – upravo zato što su međuljudske veze značajno oslabile ili su, štoviše, naprosto prekinute – takva podjela ne prijeti. Zauzeti su nečim drugim. U usamljenoj potrazi za samorealizacijom preko konzumerizma, oni žele izbjeći sramotni poraz i dojam da su lošiji od ostalih. To što ih pokreće da se neprestano natječu upravo je - sram.
Osjećaj srama je uvijek povezan s prisutnošću tuđeg pogleda, s rizikom da ćete biti ocijenjeni. Čak i ako u svojoj samoći osjećamo sram, to je uvijek svijest o vlastitoj slici u očima drugih. Sram je, dakle, reakcija na rizik da budemo isključeni iz zajednice. Mogu se bojati da će mi vlast učiniti nešto loše, sramiti se mogu totalnog odbacivanja – to označava simboličku ili društvenu smrt.
SRAM I ELASTIČNI IDENTITET Sram, za razliku od straha, dotiče samu srž ljudskog postojanja, samu njegovu osnovu. Ne tiče se to samo djelovanja. Dotiče srž toga što smo kao jedinka i što imamo pravo biti. Tiče se i dotiče identiteta. A danas, kada od škole, preko sveučilišta, tržišta rada, sve do mirovine, kada smo poticani i primorani natjecati se na svakom polju, najviše se broji vještina prilagođavanja, promjenjivost identiteta. To u nama stvara “elastični identitet“. Nekome s takvim identitetom bit će lakše nego osobi koja “sama sebe uzima preozbiljno“ i ne uspijeva se prilagodit. Na taj način sram može dovesti do razdvajanja/udvajanja osobnosti: imamo elastični identitet za druge i svoj kod kuće. Ali s obzirom da sam ovdje takav, a tamo onakav, zapravo nemam pojma tko sam ja zapravo. Puno, prije svega mladih ljudi, zbog toga bježi u konzervativizam ili podupire nacionalističke ideologije. One daju osjećaj zajedništva, omogućavaju stabiliziranje identiteta, maknuti se iz “stoljeća stida“ i vratiti u “stoljeće straha“, budeći ga u progonjenima.
Pitanje identiteta usko je povezano s poviješću i sjećanjem na kojem se on temelji. Danas - kada potpuno sami odlučujemo o sebi – svatko je od nas čovjek bez povijesti. Sve, naime, ovisi o meni. Ja sam slobodan čovjek i kovač vlastite sudbine. Možda zbog toga tako jako tražimo povijest oko sebe, rekonstruiramo je negdje u dalekom “onda“, npr. u Varšavskom ustanku.
SRAM I VELIKI GRAD Kad čovjek živi u velikom gradu, za sve se treba sam pobrinuti. U gradu se stapam s gomilom. Tu nikome nije važno odakle sam i kakvo mi je podrijetlo. Kad imam osjećaj da nisam prilagođen, pokušavam se prilagoditi. Prilagođavanje ima puno pasivniji karakter od angažiranja. Aktivan sam u vrlo ograničenom periodu – prepoznajem što drugi od mene žele i pokušavam to ispuniti. Angažiranje funkcionira na principu “što ja želim“ i zajedno s drugima: “što mi želimo“. Sram, koji uništava povjerenje među ljudima, stvara osjećaj da drugi imaju nešto što ja nemam, ali nemaju mrlju, koju ja imam. Radi se o tome da ne skrivam ništa konkretno. Skrivam pred drugima tu zamišljenu prazninu, bojim se da će biti razotkrivena.
MOĆ BESRAMNIH Posvemašnje pretvaranje javne sfere u tržište i moderni procesi individualizacije i atomizacije doveli su do slabljenja međuljudskih veza i krize povjerenja. Upravo se tu smjestio sram. Konformizam straha zamijenjen je konformizmom srama. Suprotan proces treba započeti kroz individualne činove pobjeđivanja srama i stjecanja povjerenja u sebe. To je uvijek odluka o nepodređivanju općem konformizmu. Havelov trgovac iz Moći nemoćnih “mehanički stavlja natpis u izlog svoje voćarne, Proleteri svih zemalja, ujedinite se!, ne zato što vjeruje u komunizam, nego zato što nekritički podliježe masovnoj inerciji. Danas na taj način konzumiramo, gradimo karijeru, realiziramo scenarije koje smo zatekli u masovnoj kulturi. U stoljeću srama borimo se jednako kao i u stoljeću straha. I to je možda najveće iznenađenje, jer se činilo da su to tako različita stoljeća…