Na tragu Marca Pola: od Konzuma do Karakoruma
Na ekspediciju – kojoj sam iz marketinških razloga tepao šizoidnim frazoidom “Na tragu Marca Pola“ – krećem u zoru, s platoa Mamutice. Od odjeće nosim vindjaknu od lana, gumirane hlače i tzv. bakandže sv. Lovre, u slučaju da me usred pustinje Takla Makan uhvati kiša.
Divovrana Nisam uspio ni sići s platoa, kad me (kod ulaza u knjižnicu) ulovila Kata trafikantica da mi ispriča o tome kako joj je stariji sin u Dugavama, u blizini Centra za azilante, u jeku jedne ne tako rane zore, vidio divovsku vranu kako sa samoga tla šćapa divovskoga miša i odlijeće s njim u nepoznato. Tek kasnije, rekla je Kata, spoznao je kako je cijelu scenu gledao kroz naočale za čitanje (da, nije on više tako mlad, rekla je Kata, a i meni biološki sat svako malo padne i razbije se), tako da je najvjerojatnije svjedočio malo manje fantastičnoj sceni.
Ta me je priča, te naše Kate, u toj mjeri zaintrigirala da sam polazak ekspedicije odložio za sljedeći tjedan.
Na Putu svile Sljedećeg pak tjedna, jednog olovnog ponedjeljka, i opet u ranu zoru, na ekspediciju krećem s područja Gradskih visećih vrtova u Sopotu. Od opreme, u malenom ruksačiću nosim četkicu za zube od devine dlake, baterijsku lampu njemačke proizvodnje i naizgled beskonačnu svilenu nit, ne bih li njome konačno iskartirao taj čuveni Put svile.
U jednom od vrtova jedan je čovjek već štihao po jalovoj zemlji poluglasno mumljajući: “Nisi mi mati, nisi mi mati.“ Kad me zamijetio, lice mu je zasjalo od oduševljenja, kao da je cijelog života čekao upravo mene da mi priopći sljedeće:
“Sin mi je u Švedskoj već treću godinu. Prodaje naprske. U Švedskoj – zemlji znanja, blagostanja i rutinske inteligencije – posla ima za sve. Šveđani su dobri ljudi, marljivi radnici i štedljivi domaćini!“
Priopćivši tako, stari se vrtlar vratio svome štihanju. A ja sam apsurdnošću cijeloga iskaza bio u toj mjeri potresen da sam opet odgodio početak ekspedicije – ovoga puta za dva tjedna.
Prvi korak Dva tjedna poslije zatekoh sebe, iznova zorimice, ispred Konzuma u Sarajevskoj. Na put, na put!, klicao sam u sebi. Na nogama sam imao čarape 86% bombaž, 12% organdin, 2% umjetna paučina. Od donjeg rublja samo rubac omotan oko bokova. U podebeloj novčarci apoeni svih zemalja kroz koje sam zapošao proći, a u malenom ruksaku jednokratni diktafon za snimanje noćnih utvara u pustinji Takla Makan.
Parkiralište ispred Konzuma zjapilo je prazno, tako da sam mogao poći u miru. I iskoračio sam, napravio taj prvi korak često presudan za daljnji tok ekspedicije, i još mi se stopalo nije bilo ni spustilo na tlo, kad sam začuo glas niotkuda kako me doziva:
“Dzndzane!“
Glas niotkuda ili pak s neimenovanih visina. (Nije mi ime Dzndzan, ali zvuči donekle slično; ni onostrani glasovi nisu sveznajući kao što su nekad bili!) Glas od samoga… – u toj me mjeri isprepadao da se nisam usuđivao spustiti stopalo na zemlju i dovršiti taj prokleti prvi korak! Džedžio sam na jednoj nozi, čekao da se ranojutarnja tišina ispostavi ili ne ispostavi. Ispostavila se, kako mi se činilo; krenuo sam dovršiti prvi korak, kad me iz koračaja iznova prenuo isti glas:
“Dzndzane!“
Ovoga puta kao da je bio tiši, taj glas, tiši ali nekako zazujan, neugodno prodoran. Osvrnuh se oko sebe, a to stojeći na jednoj nozi nije baš jednostavno izvesti. Nisam vidio ništa neobično. Pogledah pod sebe, pogledah uvis: ništa. Krenuo sam još jednom dovršiti korak, što je završilo već predvidljivim zvučnim efektom:
“Dzndzane!“
Izgubio sam svaku volju. Odlučio otići doma. Odgoditi ekspediciju za tri, četiri, osam tjedana. Ili čak do daljnjega. Tako sam odlučio. Otišao sam kući, još uvijek u ranu zoru, s jednom nogom u zraku, na drugoj skakućući. Kući.
Na tromeđi Kući. Sutra ujutro probudio sam se na perzijsko-mongolsko-baktrijskoj tromeđi, negdje između Buhare i Magadana: pustoš neviđena, divljina nečuvena. Ispostavilo se da sam na ekspediciju krenuo još prije dva mjeseca a da sam gore opisana odgađanja zabulaznio drijemajući na podnevnoj žezi.
Trebalo mi je dobrih 24 sata da se razbudim. Tada sam krenuo u inspekciju deva i haskija; ustanovio sam da ih nosači (skupo unajmljeni, još s jeseni, u staroj trgovačkoj četvrti krivudavih uličica u istočnom dijelu Novoga Zagreba) nisu održavali u najboljem stanju; osobno sam ih istimario i svakoj jedinci odredio njezinu dozu antibiotika. Kad sam to obavio, dao sam znak za pokret; ljudstvo je gunđalo, deve čoporkale, haskiji malamutali, a uši – vaške naše bijedne koje smo besplatno dobili na jednom zacicvanom bivaku podno Prikaspijske depresije – uši su se zastidjele.
Cesta na putu Putovali smo sporo. Ja osobno, kao vođa ekspedicije, svako malo stao bih na izmetinu neke divlje, ili čak poludomaće životinje – kakve su ove naše deve, ovi naši haskiji i ovi naši umiljati paraziti. I svaki put kada bih stao u tako nešto, cijela je karavana morala stati dok mi netko od nosača, ađutanata ili osobnih asistenata (koje sam najmio jeftino u… već sam o tome govorio) ne bi očistio obuću, a u posebno napetim momentima naše ekspedicije ta sam govna znao čistiti i sam, najosobnije što sam mogao. Jer, priznat ćete, nema smisla voditi ekspediciju tako zvučnog naziva, a zapravo uokolo raznositi govna!
Ekspedicija je bila još i dodatno usporena jednim čudesnim nailaskom; naišli smo, naime, na autocestu! Nakon početne zbunjenosti, ispililo se to da smo nabasali ni manje ni više nego na novoizgrađenu, međunarodnu, dvosmjernu i šestotračnu prometnicu na potezu Guba Sahanina – Naganj – Alma Ata – Karači, majstorski izkoncesioniranu asfaltnu zmiještinu koja svojom sjevernom trasom nevoljko slijedi tok rijeke Ob i radi koje je, zapravo, i probijen tunel ispod Karakoruma, a vode Arktičkog oceana umjetno zaleđivane tijekom kratkog sibirskog ljeta.
Autocesta je bila puštena u promet tek nedavno, zato sam je i propustio uzeti u obzir planirajući ekspedicijsku rutu. Tek puštena u promet, da, a promet je takav da će im se koncesija isplatiti možda i za nepunih mjesec dana. Auti jure, Spačeki dostižu Bembure, a Toyote Tate. Ni tegljači nemaju obzira. Nitko ne želi stati da propusti našu ekspedicijsku karavanu, a najbliži je nadvožnjak, prema mojim ne baš najtočnijim računicama, udaljen dobrih 526 kilometara žive vage!
Na logorovanju Nismo imali što, nismo imali gdje – morali smo se ulogoriti. Ulogoravanje je trajalo tri dana, odlogoravanje isto tako, a samo logorovanje ne duže od četrdeset pet minuta; došao sam, u međuvremenu, u posjed informacije (premda to bješe tek svježe napuhana glasina nošena uzlaznim strujama) da će autocesta uskoro biti zatvorena na pet minuta zbog prelaska pet Tibetanaca, s radnim dozvolama i sa svim, na putu da prosvijetle dekadentno-redudantan Zapad jednom za svagda.
O samome tijeku logorovanja, osvrt iz majstorskog pera Ive Andrića:
“Svi su se smjestili. Još pristižu zadocnjeli. Hljebari, većinom hrišćani, zidaju peći od ćerpića i počinju da mijese hleb. Lože se vatre. Popuštaju klinovi. Očupava se grmlje drozge. Utiru putevi kuda nikad nisu bili. Filteri se začepljuju i kvare. Tuku gongovi. Dovikuju se i psuju.“
Opisano je stanje, srećom, potrajalo tek rečenih četrdeset pet minuta. Nakon tri dana odlogorovanja, promet na autocesti doista je zaustavljen i naša mala ekspedicija krenula ga je prijeći. Na drugoj traci trećeg kolosijeka mimoišli smo se s pet Tibetanaca – kako se ispostavilo, bilo ih je samo tri. Nijemo smo se okrznuli pogledima, otvorenim dlanovima domašujući jedva-jedvice kakav-takav međunarodni pozdrav.
I, što je najgore, taj se nedostatni pozdrav pokazao vrhuncem mojega ekspedicionizma. Osjetio sam to čim smo prešli autocestu, na brzu se ruku oprostio sa svojim suputnicima i sjeo u taxi koji me cijelo vrijeme – naravno, s pristojnoga rastojanja – pratio (upravo radi ovakvih situacija) još od Zagreba.
I stigao sam natrag kući prije mraka.