Pomaci na fronti

Dušan Pirjevec 1969. u spisu Pitanje o poeziji daje dijagnozu slovenske percepcije podalpskih literata i njihovih ostvarenja. Pirjevčev uvid je neobično oštar. Svoje pisce uzdižemo kao privilegirane glasnike nacionalne ideje. Književnost tako unutar kolektivne svijesti postaje područje kompenzacije za traumatičan nedostatak: nacionalnu inferiornost i bezdržavnost. I budući da je arhetipski junak nacionalnog literatstva – ovakvo poimanje književnosti duhovito je označio Janez Strehovec, veliki doktor iz Vrbe – Pirjevec je odredio slovensko shvaćanje književne umjetnosti sintagmom “prešernovska struktura”. U vrijeme dok je nastajao Pirjevčev esej ovoj se ulozi, u kojoj slovenska literatura uzdiže naciju, organski pridružuje još jedna, ništa manje važna zadaća. Pisac postaje usred totalitarnog društvenog sustava u njegovu podzemnom svijetu privilegiran, istaknut glasnik još jedne izvanknjiževne istine: kritike vladajuće ideologije i njenih poluga moći koje prožimaju cjelokupno društveno tkivo. Pirjevec bi tada, naravno, pljunuo sam sebi u usta ako bi nacionalnoknjiževnoj pozvanosti tadašnjeg umjetnika riječi dodao još disidentsku.

Pirjevčev tekst ostaje na razini detektiranja čitalačke percepcije slovenske književnosti. Pitanje je, javlja li se prešernovska struktura bilo kada u književnosti samoj? Bez sumnje je da se kolektivno viđenje književnosti ne slaže sa samim sadržajem književnih djela. Ali ipak mitomanska svijest mnoštva poručuje nešto o okolini u kojoj je književnost nastajala. Logika slovenske imaginacije odražava mentalitet ugroženosti, jednom od drugih naroda, drugi put od domaće samoizabrane elite. Ta realna izloženost se potpuno miješala s paranojom. Zato nije niti čudno – ako se ograničimo samo na prozu, s diskursom izrazito vezanim za društvenu realnost – da se pokraj slovenskih junaka ne možemo riješiti dojma kako je stanje grča za njih karakteristično. Stanje progonjenosti, krajnje nesigurnosti, koja se skuplja nad njihovom egzistencijom kao sveobuhvatni val. Pritisak je, naime, uvijek imao oblik teškog monolita koji se grozomorno ljulja nad glavom pojedinca. Neki su ovaj slovenski specifikum vehementno pretvorili u vrhunsku umjetničku artikulaciju. Lojze Kovačič, Drago Jančar, Vitomil Zupan, Rudi Šeligo, Peter Božič, Mate Dolenc, a mogli bi ih još nabrojati i to samo iz druge polovice 20. stoljeća. Njihovi literarni kozmosi su beskompromisni crteži raznovrsnih taktika za preživljavanje unutar prividno sasvim jednobojnog svijeta.

Devedesetih su se vanjske okolnosti književnog stvaranja drastično promijenile. Završile su obje nacionalne traume, unatoč specifičnim teškoćama tranzicije: dobili smo vlastitu državu i parlamentarnu demokraciju. Na socijalnoj je razini književnost tijekom godina munjevito izgubila njegovan status privilegiranog medija Istine. Nacionalni i disidentski patos jednostavno više ne pale, jer se u ničemu ne poklapaju s aktualnom stvarnošću. Ona je prije ili kasnije postala što je više moguće kaotična, centar moći se raspršio u nepreglednu količinu feudalnih gospodstava. Umjesto poligona parola i ikona jedne same ideologije, pozornica se mijenja u Disneyland. Supermarket nije nikakva metafora, nego svakodnevna stvarnost. Ako je književno mesijanstvo kao oblik socijalnog plasmana odhodočastilo na deponij povijesti, onda se – po analogiji – vrijedi zapitati odražavaju li se nove okolnosti na bilo koji način u književnosti samoj. Iako promatranje još izdaleka ne može biti generacijski ograničeno, zaustavimo se prije svega kod autora rođenih nakon 1965., dakle kod onih prozaista koji su se u stvari formirali u posljednjem desetljeću i pol. Čini mi se da su obje velike traume okoline iščeznule iz njihovih kreacija, a s njima također i radikalna ugroženost literarnog subjekta. Otuda opušteno bavljenje s realnošću, prividna ležernost i zaigranost. Čak i neozbiljnost, ako gledamo na ove književne svjetove pomoću optike prošlog vremena. Neozbiljna je ako promatramo stvari sa snagom želje za epohalnim promjenama. Put prema autoironiji je tako do kraja otvoren. Iako će biti vrlo nepromišljeno ako sve to pisanje opisujemo kao larpurlartizam ili nihilizam. Zar nije Pirjevec baš zbog protesta protiv takve etikete na račun neoavangardnog Kataloga sastavio svoje Pitanje o poeziji? Mlađim lavovima to uspijeva itekako ozbiljno: stvarnost producira nove traume, područja strasti i želja.

Sa slovenskoga prevela Ivana Tarle