Još jedna sasvim obična oskarovska noć
Gerontofobija je IN
Dodjela nagrada Akademije filmske znanosti i umjetnosti ni ove godine nije odstupala od ustaljene dramaturške matrice čiji eventualni (mali) pomak ovisi o izboru “domaćina”, tj. voditelja ceremonije koji dobije jednaku (ako ne i veću pažnju) od nagrađenih ili njihovih odjevnih kombinacija. Kućna atmosfera koju je Ellen DeGeneres tobože pokušavala stvoriti na ovim Oscarima, prepisujući time izvedbeni princip vlastitog talk showa u Dolby Theateru, nije ništa spram kućne atmosfere u kojoj su se našli naši gledatelji prmorani pratiti dodjelu Oscara preko RTL Televizije. Najveći dio uvodne emisije u kasnim noćnim satima posvećen je upravo modnim temama i detektiranju koja je glumica obukla čiju haljinu: Dior, de la Renta, Wang, opet Dior, Saint Lorant, Valentino, Armani, Givenchy, Roberto Tisci za Givenchy, još jedan Dior, give me more Diors! Međutim, kako to obično biva – taj odista površan govor o modi otkrio je ipak neke dublje ideološke matrice. Bez obzira na to koliko ste dobro istrenirali vašu psihofizičku mašineriju da ubaci u ler u trenucima kada gledate ovakve programe, toliko se uvijek iznova štrecnete kad začujete izjave poput one da je generalni zaključak da su se starije žene i majke (sic!) lošije modno pripremile za ovogodišnje Oscare, uz stalan podsmijeh “modnoj prezentnosti” majke Matthewa McConaugheya čiji se izbor haljine psihologizirao do krajnjih granica i pripisao njenoj ćudljivosti. Ni poslovično odlična Meryl Streep nije oduševila naše eksperte u studiju RTL Televizije. Oni su stručnjaci, njihova se jedina pamti i neznalice nemaju što raditi u tom ograđenom diskursu: ove godine se nosi zeleno, Dior i točka. Poput samoproglašenih ekonomskih stručnjaka i političkih analitičara kod kojih se ove godine nosi još rezanja i neideoloških stranačkih opcija. Ubrzo će cijela država biti zatrpana lažnim zelenim dijorovima, privatnim bolnicama i malim milijunom Nikica Gabrića i Mirela Holy.
Čitajući kasnije izvještaje američkih što treš što ozbiljnih portala, ova medijska izvedba nije puno odudarala od sličnih programa i izvještaja, ali i odnosa holivudske elite prema starijim kolegicama koje je, kako si oni zamišljaju, parni valjak vremena odavno pregazio. Pritom su Kim Novak i Liza Minelli postale viralna strašila cijele ovogodišnje ceremonije, a zapravo zrcala holivudskog političkog licemjerja. Kao što veli jedan komentar na mreži (kojeg ostavljam u originalnom obliku zbog efektnosti): “those bitches in the audience at the Oscars stood up for U2 yet they didn’t bother pulling their lazy asses out of their seats when living legend Kim Novak came out?”
Kao što rekoh – još jedna sasvim obična oskarovska noć puna političke površnosti, očekivane dramaturgije, očekivanih nagrada i za mozak bolnih medijskih ekspertiza.
(Mario Kikaš)
Sustav iznimnih pojedinaca
Cirkuska povorka za narednu godinu već je krenula: na krilima Akademijine nagrade za dobrotvorni rad, Angelina Jolie je krenula s kampanjom za svoj drugi redateljski film o Louisu Zamperiniju - skoro stogodišnjem zlatnom olimpijcu iz Berlina 1936. godine i ratnom zarobljeniku iz Drugog svjetskog rata. Film kao da je napravljen analizom uspješnica u proteklih nekoliko godina: em povijesna drama u popularnom okruženju Drugog svjetskog rata, em jedan čovjek koji savladava sve prepreke nevjerojatnom snagom volje i duha, da ne spominjemo spontane fotosešne još uvijek živog Zamperinija s Jolie te obiteljske posjete klana Jolie-Pitt australskim nacionalnim parkovima koji mjesecima svraćaju pozornost na filmski projekt, kao i brisanje svih nepoželjnih, nezgodnih istina koji proizlaze iz materijala korištenog za film (vidi Genijalni um ili Argo). Angie je, kao i Ben Affleck i George Clooney, uspješno rebrandirana: iz buntovnice i preljubnice do majke-svetice-humanitarke.
Sve što vidimo uoči i za vrijeme cirkusa je pomno inscenirano: mnogi su, primjerice, ostali neugodno iznenađeni saznavši da je selfie koji je slikala domaćica ceremonije, Ellen DeGeneres, zapravo bio reklama za Samsung i Twitter; Jared Leto nipošto nije smio rezati kosu da podsjeti na svoje glumačke muke kao ni Anne Hathaway prošle godine itd. Show je prošao bez puno uznemiravanja, a prošlogodišnje neugodne pošalice riješene su angažmanom žene i lezbijke tako da se nipošto ne rasplinu mjehurići sapunice - sve je napravljeno da bude maksimalno užitabilno za što širi spektar gledatelja i članstva Akademije.
Naravno, svake se godine pojavi i poneki autsajder. Na primjer, marketing za 12 godina ropstva se svodio na borbu (!) producenata da se upuste u tako kontroverzan poduhvat prikaza ropstva kakvog nismo nikada vidjeli, zaboravivši valjda Boju purpura, Schindlerovu listu, Pijanista, Život je lijep i drugih koji su osvojili nagrade na turobnim, mučnim sudbama potlačenih, crno-bijelo obrađenih, izvanrednih ličnosti suočenih s neobjašnjivim mukama i tlačiteljima koji su naprosto zli. A sam film je daleko ispod prethodnih ostvarenja Stevea McQueena, čak i po torture porn faktoru koji je daleko od katalizirajućih nastojanja Mela Gibsona - jedino što ga izdvaja su izvrsne glumačke izvedbe cjelokupnog ansambla, a sve kontroverze proizlaze iz činjenice da je redatelj s one strane bare.
Dodatan momentum kampanji pobjedonosnog filma je dala Lupita Nyong’o - nema ništa ljepšeg od nepoznatih i drugih koje Hollywood velikodušno prigrli. Promocija Lupite u novu it girl koja je sasvim slučajno, iznebuha postala lice MiuMiu također nije slučajnost. Što će pak biti s njom kasnije, koga briga! Vjerojatno će jahati val oskarovske slave do novog projekta Tylera Perryja. Druga strana medalje autsajdera bjelodana je na primjeru Barkhada Abdija: za razliku od Lupite koja dolazi iz imućne obitelji te je studirala glumu na Yaleu, Barkhad je nekadašnji (a vjerojatno i budući) vozač limuzine, naturščik iz somalijske kolonije u Minneapolisu u kojem živi 25000 Somalijaca. Neću ulaziti u sadržaj filma u kojem, naravno, glumi somalijskog pirata zajedno s nekoliko svojih frendova iz kvarta, ali mladi Somalijac zasad ima sreće te je nedavno dobio glavnu ulogu u filmu o južnoafričkom maratoncu Willieju Mtoli kao simbolu promjene u Južnoj Africi. No nakon što se slegne sva prašina, vjerojatno ga očekuje ista sudbina kao ona Keishe Castle-Hughes ili djece iz Milijunaša iz predgrađa Dannyja Boylea.
Oskarovska strka parada je kiča i patetike, zaglavljena u vremenu i prostoru, koja slavi sustav u kojemu nastaje, sustav iznimnih pojedinaca s iznimnim ostvarenjima, sustav u kojemu nema mjesta za ljude koji izgledaju drugačije, makar predstavljali znatan dio populacije Zemlje ili Kalifornije, u kojemu je veliki problem proizvesti “ženski” film koji automatski ne segregira i omalovažava svoju ciljanu publiku, sustav u kojemu se pozdravlja “feministički” uzvik Cate Blanchett da i žene konzumiraju film ili kada Meryl Streep denuncira mizoginiju Walta Disneyja zaboravljajući da za Genu Rowlands svojevremeno nije bilo uloga te ih je za nju stvarao njen suprug John Cassavettes ili da je nezavisni film nekada postojao u Americi prije Harveyja Weinsteina i Sundancea.
(Marija Ćaćić)