Trpimir Matasović  

Pomolimo se!

Ako niste ateist (pa čak i ako jeste), vjerojatno ćete se složiti da je situacija u Hrvatskoj takva da je može popraviti samo neka nadnaravna intervencija. S riječi, međutim, treba prijeći na djela – konkretno, višnjim se silama treba nekako obratiti za pomoć jer se, kako se čini, sâme od sebe, ničim izazvane, do daljnjega ne kane uplitati u unutarnje stvari Lijepe naše. (Ta je ljepota, usput budi rečeno, neosporno nezanemariv simbolički kapital, ali, dokle god ne proizvodi i neku materijalnu vrijednost, slaba nam vajda od njega.)

Radikalniji oblici obraćanja Apsolutu/Univerzumu iskušani su još devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je bezuspješno djelovala čak i Hrvatska stranka naravnog zakona, koja je transcendentalnu meditaciju propisivala kao panaceju kojom će ne samo draga nam domovina, nego i čitav svijet biti dovedeni do sveopćeg mira i blagostanja. Providnost nije bila impresionirana i nije intervenirala – iako, ne treba isključiti mogućnost da je (auto)eutanazija dotične stranke bila djelom upravo sâme Providnosti.  Potonja teza, međutim, nije osobito uvjerljiva – da se, naime, Svevišnji kanio baviti hrvatskim političkim strankama, istu bi sudbinu namijenio i nekim većim akterima – ako ništa drugo, barem nekolicini s troslovnim skraćenicama.

Za i protiv Srećom, takvi su ekstremni elementi – intervencijom odozgor ili pukim naravnim zakonom – marginalizirani i neutralizirani, a Hrvatska je ostala prepuštena na milost i nemilost tradicionalnim vrijednostima. Pa kad je iznova postala neupitnom potreba izravnog obraćanja silama onkraj fizičkoga svijeta, jednostavno se samonametnula stoljećima (pa i tisućljećima) s različitim i raznolikim učincima iskušavana i prokušana tradicionalna metoda molitve. Radne snage visokokvalificirane za taj posao u Hrvatskoj ne nedostaje – Hrvatski zavod za zapošljavanje to bi vjerojatno i potvrdio, a Državni zavod za statistiku tu bi tvrdnju potkrijepio i egzaktnim statističkim podacima. S druge strane, međutim, patimo od kroničnog nedostatka vlastitih poduzetničkih inicijativa i investicija, pa nam stoga, u nedostatku vlastite pameti, nema druge, nego se osloniti na uvoznu. Tako je ovih dana u Hrvatsku uspješno uvezen (bez poreza i carina – ipak smo već osam mjeseci u Europskoj uniji) i međunarodni projekt Četrdeset dana za život. Riječ o projektu koji se realizira tako da se tijekom u nazivu navedenog razdoblja pred nekom bolnicom (u ovom slučaju po imenu znakovito i zacijelo nimalo slučajno odabranom KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu) održavaju molitve za život.

Ova, kako se to engleski lijepo kaže, pro life inicijativa tipičan je primjer retoričkog manevra kojim se u proaktivnu ambalažu zamata reakcionarna inicijativa – jer, kao što je recentna inicijativa za obitelj bila reakcijom protiv mogućnosti institucionaliziranja istospolnih obitelji, tako je i ova akcija (kao i čitav pro life pokret) retorički smokvin list pokreta koji se bori protiv pobačaja.

Za što i zašto Da ne bude zabune – pitanje etičke, medicinske, psihološke i svake druge “(ne)opravdanosti”, “(ne)ispravnosti” i/ili “(ne)dopustivosti” pobačaja jest kompleksno, a barem dijelu stavova koje zastupaju pro life aktivisti ne može se odreći, ako ništa drugo, onda barem elementarni legitimitet u javnoj raspravi. Međutim, ako i pristanemo na (hinjenu) proaktivnu perspektivu te strane u polemici, možemo se (i trebamo) legitimno postaviti pitanjima za što se i zašto mole vjernici koji se okupljaju pred bolnicom u Vinogradskoj ulici.

Krenimo od drugog pitanja – zašto. Odgovor je – koji god bio – neizbježno u proturječju s metodom. Jer, iako se molitva kao čin (bio on individualan ili kolektivan) obraća nadzemaljskoj instanci, odvijanje tog čina u javnom prostoru svojom se performativnošću (inače rezerviranom za zatvoren krug iniciranih) obraća (i) ovozemaljskim subjektima. Moglo bi se reći da se tako spojilo (Bogu) ugodno s (ljudima) korisnim, ali teško se oteti dojmu da je Stvoritelj u toj jednažbi svojim stvorovima sporedan parametar.

Pitanje za što još je delikatnije. Domaći molitveni aktivisti, doduše, zasad ne mogu upasti u proturječje svojih, primjerice, američkih kolega koji će se istodobno zalagati i za život i za smrtnu kaznu – iako nikog ne bi trebalo čuditi ako u jednom trenutku i domaće snage budu uvedene u napast zalaganja i za takve ideje. No, ponovno, na odgovor o zalaganju za život i protiv pobačaja valja odgovoriti (barem) dvama pitanjima – zašto se žene odlučuju za abortus (sigurno ne iz puke obijesti) i za kakav se život valja zalažu četrdesetodnevni molitelji. A čini se da im je potonje pitanje u boljem slučaju irelevantno, a u gorem predmetom prezira. To se svakodnevno potvrđuje ne samo pasivnom (nisu nam poznate ozbiljnije molitvene inicijative za rad, za poštenje, za socijalnu pravednost, a pogotovo ne za obrazovanje), nego i aktivnom praksom (poput kampanja protiv umjetne oplodnje, protiv uvođenja seksualne edukacije u školske programe ili protiv izjednačavanja prava pripadnica i pripadnica seksualnih i rodnih manjina).

I dokle god su nam javni vjernici takvi, ne treba polagati prevelike nade u božansku intervenciju. Ako Bog/inja i jest Hrvatskoj okrenuo/la leđa, nije da ga/je ne razumijemo. Niti bismo mu/joj to trebali zamjeriti.