Pomozite, vidio sam Mjesec!

Početkom svibnja britanska služba za izvanredne slučajeve (na broj 999) primila je neobičan poziv. U njemu je anonimni pozivatelj dojavio da se na nebu nalazi “nepomični svijetao objekt”, te da je ondje već pola sata. Policija je poslana na prijavljenu lokaciju na jugu Walesa. Zatim je služba ponovo nazvala policajce i priupitala jesu li ispitali slučaj. Odgovor je glasio: “Jesmo, to je Mjesec”.

Mjesec kao NLO

Ta je vijest divan odgovor na statistike koje pokazuju kako u posljednjih 10 godina u Britaniji konstantno opada broj viđenja izvanzemaljaca. Štoviše, 2003. je zatvoren i poznati tamošnji ured za NLO-e – British Flying Saucer Bureau. Broj NLO-a počeo je padati s izumom televizije u boji, a “male zelene” posve je dotukao Internet. Pad viđenja NLO-a možda predstavlja zdravi skepticizam, no svijet bez izvanzemaljaca bio bi monoton, piše Times. Prijašnji interes za svemirom pokazuje ljude kao maštovite, ekscentrične, pomalo posramljene i radoznale.

Kad je nedavno britansko Ministarstvo obrane objavilo stotine tajnih izvještaja o “susretima treće vrste”, postalo je jasno da Velika Britanija ima, ili je barem imala, drugačiju taktiku od SAD-a. Dok je SAD još 1969. obznanio da NLO-i ne predstavljaju prijetnju i da se 90 posto viđenja može objasniti kao prirodne pojave, Velika Britanija je i dalje skupljala izvještaje, koje je istraživala policija, a ponekad i samo Ministarstvo obrane. S obzirom na današnju statistiku, zanimljivo je da zajedno s javnim interesom za neidentificirane leteće objekte opada i broj viđenih NLO-a. Jedan “zdravorazumski” komentar vjerojatno bi dodao – nije stvar, dakle, u tome da je izvanzemaljaca manje, nego nas oni naprosto manje zanimaju.

No vratimo se snimci razgovora o Mjesecu kao neidentificiranom svjetlećem objektu, koji je odnedavno postao i dio policijske kampanje u kojoj se ljudi pozivaju da prikladnije koriste broj 999.

Kontrolna soba: “Policijski ured Južnog Walesa, koji je vaš hitan slučaj?”

Pozivatelj: “Nije zapravo. Samo vas trebam obavijestiti da je iznad planine svijetao nepromijenjen objekt”

Kontrolna soba: “Dobro.”

Pozivatelj: “Ako imate nekoliko minuta možda biste mogli saznati što je to? Ovdje je najmanje pola sata i još je tu.”

Kontrolna soba: “Ondje je pola sata. Dobro. Da li je na planini ili na nebu?”

Pozivatelj: “U zraku je.”

Kontrolna soba: “Poslat ću nekoga da provjeri što je to.”

Pozivatelj: “OK.”

Misterij je uskoro riješen, kao što svjedoči sljedeći razgovor između policajca i službenika:

Kontrolna soba: “Alpha Zulu 20, taj objekt na nebu, da li je netko to provjerio?”

Policajac: “Da, to je Mjesec. Odjava.”

Neposredno prije tog poziva, jer je stalno bilo nevjerojatnih slučajeva koji zapravo nisu hitan slučaj, policija Južnog Walesa promijenila je način na koji se javlja na telefon. Umjesto da službenik kaže “Policija Južnog Walesa, kako vam mogu pomoći?”, sada kaže: “Policija Južnog Walesa, koji je vaš hitan slučaj?”. No, kao što vidimo iz gornjeg slučaja, ta mala jezična finesa nije puno pomogla. Čak i Mjesec na nebu može biti hitan slučaj. Ukoliko si ovdje dopustimo mali odmak i postavimo naizgled provokativno pitanje, onda dolazimo do srži problema: što ako stvar nije tako crno-bijela i viđenje Mjeseca doista jest neka vrsta “hitnog slučaja”?

Ontologija čuđenja

Ako izbezumljeni poziv o Mjesecu kao NLO-u sada dovedemo na jednu “ontološku razinu”, onda nam on jasno govori i o načinu razmišljanja (i bivanja) u kasnom kapitalizmu. Ili, da odgovorimo na pitanje o viđenju Mjeseca kao “hitnog slučaja”: zapravo je doista zabrinjavajuće da se samo jedna osoba, u Velikoj Britaniji, odjednom zapitala što taj svjetleći objekt radi na nebu iznad planine. Dakle, ovdje je posve nebitno je li se taj pozivatelj samo šalio ili se naprosto radi o luđaku koji još nije naučio što je Mjesec. Poanta je u onome što su još stari Grci zvali thaumazein, ono što je u osnovi izvor svake (prave) filozofije: kako to da se tamo gore doista nalazi Mjesec? I razlikuje li se to toliko od drugih neidentificiranih letećih objekata? Koja je uopće točno razlika između viđenja navodnih izvanzemaljaca i svakodnevnog gledanja Mjeseca?

Jedna krucijalna razlika je sljedeća: na Mjesec smo se naprosto već navikli. Izvanzemaljci ipak još (navodno) dolaze tek povremeno. I tu se ponavlja stari poučak iz klasičnih romantičnih komedija u kojima udavača za vjenčanog kuma uzima najboljeg prijatelja, da bi na kraju shvatila da uopće nije zaljubljena u svog budućeg supruga već u njega: ono što nam je pred nosom, najčešće više i ne primjećujemo. Jednako je s Mjesecom. Prema Heideggeru, u današnjem je svijetu nestalo čuđenje (Er-staunen), sve što imamo je znatiželja…

Dapače, kako pokazuje u svojim frajburškim predavanjima iz 1937-38., objavljenim pod naslovom Temeljna pitanja filozofije: odabrani “problemi” “logike”, možemo govoriti o svojevrsnoj degeneraciji čuđenja: “Dugo je poznato da su Grci thaumazein shvaćali kao ‘početak’ filozofije”. No jednako je tako jasno da mi taj thaumazein razumijemo kao očit i običan, kao nešto što se može postići bez muke i čak može biti razjašnjeno bez daljnje refleksije.” U svom epohalnom eseju Was heißt Denken? Heidegger će tvrditi da mi “još ne mislimo”; da bismo počeli misliti moramo istražiti thaumazein kao glavni temelj mišljenja.

Što je thaumazein?

Kako bismo shvatili u kojem je smislu Mjesec doista “hitan slučaj” trebamo se prisjetiti etimološke mnogoznačnosti riječi Er-staunen (čuditi se). Heidegger pokazuje kako postoje tri koncepta koje najčešće brkamo kao sinonime. Prva dva potječu od riječi Wunder (čudo), kod koje Heidegger razlikuje dva koncepta: udivljenje (Sichwundern) i divljenje (Bewundern). Udivljenje je određena nemogućnost da se nešto objasni (Nicht-erklären-können) i nepoznavanje uzroka (Grund-nicht-kennen). Najveći neprijatelj udivljenja je dosada: stalno traženje udivljenja i novog uzbuđenja svaku novu stvar prezentira kao novo čudo, kako bi se pod svaku cijenu izbjegla dosada.

Bewundern, nasuprot tome, opisuje osjećaj “divljenja” nekoj osobi ili nekom činu. Međutim, ni divljenje ne odgovara značenju riječi thaumazein. Naime, svako divljenje uključuje neku vrstu samoafirmacije. Onaj koji se divi na neki način afirmira ono čemu se divi, a čineći to on je zapravo u višoj poziciji od onoga čemu se divi. Slično staroj hegelovskoj dijalektici gospodara i roba, onaj kojemu se divimo zapravo je ovisan o tome da mu se divimo kako bi i dalje bio poiman kao “divan” (ili čudesan). Kada nestane divljenje, nestaje i čudo.

Treće značenje “čuđenja”, koje također ne pogađa bit onoga thaumazein, jest iznenađenje ili zapanjenost (Bestaunen). Recimo, kada imamo iskustvo nečeg sublimnog, onda to ne možemo ni objasniti niti se tomu diviti u gornjem smislu. U tom smislu zapanjenost je slična ali istovremena različita od udivljenja i divljenja. Poput udivljenja (Sichwundern), zapanjenost sadrži neku vrstu neobjašnjivosti, no za razliku od njega ovdje doista važi ono Nicht-erklären-können; kada se recimo, da upotrijebimo klasičan Kantov primjer sublimnog, divim “gorskim masama, koje se dižu nebu pod oblake”, onda im se divim upravo zato jer doista ne mogu objasniti niti te događaje, niti zašto im se baš toliko divim.

I tu ujedno leži razlog zašto je zapanjenost slična divljenju: kad se divim tim čudima Prirode ja ih afirmiram istovremeno afirmirajući i sebe kao dio njih, no za razliku od divljenja (Bewundern) zapanjenost sadrži, kako ističe Heidegger, odlučujuću suspenziju zauzimanja položaja: zapanjenost omogućuje da ono neobično raste, “zapanjenost je prožeta sviješću da smo isključeni iz onoga što postoji kao čudo”. No s druge strane, zapanjenost ipak nije čuđenje, jer je i ovdje, kao i u udivljenju i divljenju, potreban objekt koji će se svojom repeticijom lišiti čudnovatosti: npr. prizor gorskih masa može doista biti subliman, ali kad to jednom postane norma, sublimnost će ubrzo nestati. To je ujedno najbolje objašnjenje zašto “gorštaci”, naizgled, ne razumiju Prirodu: ona im je stalno pred nosom i kad gradski ljudi dođu u prirodu jasno je da će oni u onome što je za ove već odavno Norma(lno), otkrivati čuda.

Kada najobičnije stvari postanu neobične

Čuđenje (thaumazein, Er-staunen) se, dakle, razlikuje od udivljenja, divljenja i zapanjenosti. U §38 Temeljnih pitanja filozofije Heidegger daje trinaest teza o čuđenju. U šestoj tezi kaže da je ono što je samo po sebi vrijedno čuđenja: bića kao bića. Ili, da se vratimo na primjer Mjeseca, nisu NLO-i toliko čudo kao što je taj Mjesec koji permanentno stoji na nebu… Kako kaže Heidegger, u čuđenju “sve postaje najneuobičajenije… Sve u onome što najuobičajenije (bića) u čuđenju postaje najneuobičajenije s obzirom na sebe sama: da je ono što jest”.

U tom smislu, ono najneuobičajenije uvijek nam je pred nosom. Kant bi vjerojatno rekao “zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni”, no Heidegger ide korak dalje: već je čudo da bića (uopće, i naprosto) “jesu”. Ono obično i neobično su u tom smislu dvije strane jedne te iste kovanice, a da li će neka najobičnija stvar postati predmetom čuđenja zapravo samo ovisi o perspektivi: čuđenje se stoga nalazi između običnog i neobičnog, jer se uvijek radi o čuđenju da je ono obično neobično, ali i obrnuto.

Stoga, koliko god se mogli smijati Britancu koji je Mjesec pobrkao s NLO-om, kao i hajdegerijanskoj terminologiji koja u postmoderna vremena najčešće neopravdano sve češće nailazi na podsmijeh, čuđenje doista otvara prostor, čistinu (Lichtung) u kojima bića otkrivaju svoj bitak. Drugim riječima, dok znatiželja svojim kognitivnim procesom naprosto otkriva neko partikularno neobično biće, čuđenje nas dovodi do totaliteta svih bića i stoga omogućuje postavljanje pitanja o bitku.

Lunarni poduzetnici

Naizgled apsurdna konstatacija “Samo vas trebam obavijestiti da je iznad planine svijetao nepromijenjen objekt” ne treba se nužno shvatiti kao Lichtung nekog novog Heideggera, ali nam ona svejedno govori nešto bitno o dobu u kojem živimo. Danas ne samo da je čuđenje zamijenila koketna i konfekcijska znatiželja koja je posve u skladu s prevladavajućim kapitalističkim modusom bivanja u kojem se upravo putem znatiželje prodaju naizgled novi i drugačiji proizvodi, već je i sam Mjesec postao objekt podložan principima tržišta. Premda su Ujedinjeni narodi još davne 1967. ratificirali tzv. Svemirski ugovor u kojem stoji kako nijedna država ne može tražiti pravo posjedovanja teritorija u svemiru, ugovor ne zabranjuje pojedincima da zatraže to isto pravo i to je razlog zašto su mnogi, ma koliko to zvučalo nevjerojatno, već pokupovali parcele na Mjesecu.

Naravno, posjedovanje Mjeseca može se tumačiti kao vrhunac perverzije (“postmodernog”) kapitalizma, ali ono nam jednako tako govori nešto i o starom (“klasičnom”) kapitalizmu. Ne događa li se isto na Zemlji već godinama, dapače, stoljećima? Tako recimo nikoga nije previše uzbudila vijest da je Ivica Todorić, uz 3016 kvadrata kopna, prije nekoliko mjeseci zakupio i 8060 kvadrata mora kod Opatije i time dobio prvu privatnu plažu na hrvatskom dijelu Jadrana. Poučen tim primjerom, privatnu plažu sada, ispod još jedne lovranske vile, traži i ruski bankar Nikolaj Rodionov. Dakle, ne treba gledati u Mjesec kako bismo vidjeli što se događa na Zemlji. Do privatizacije svega i svačega već je odavno došlo, a Mjesec je samo još jedna, doduše svjetleća, karika u lancu.