Ponavljačka bajka

Kazalište za djecu u Hrvatskoj ima perspektivu jedino ako o njemu prestanemo misliti kao o “gaži” koja obično zapada redateljske i glumačke početnike ili pak ocvale dive, u kombinaciji s temama koje očito slijede školsku lektiru ili televizijsko zabavljaštvo. U tom je smislu pojava Olivera Frljića kao redatelja dječjih predstava promptno podigla kriterije očekivanja čitave mreže institucionalnog glumišta za mališane: Frljićeva adaptacija i režija Blizanki, postavljenih u Dječjem kazalištu Dubrava, zasluženo je osvojila niz domaćih i međunarodnih nagrada, ponukavši repertoarne kuće da o Frljiću počnu razmišljati kao o potencijalnom majstoru adaptacije i glumišta za djecu, a ne zalutalom putniku namjerniku.

Recycle-bühne

I najnovniji redateljski angažman Olivera Frljića u Teatru Žar ptica svjesno kapitalizira izvedbenu metodologiju groteske i hiperbole koju je počeo istraživati Blizankama, čemu su pridodane i parodične primjese horror žanra, no u ovoj “napetoj” inscenaciji više nema iznenađenja: prvi put otkad pratim njegov rad, ovaj je redatelj postao predvidljiv. To još uvijek ne znači da nije napravio solidnu predstavu. Naprotiv: Matošecov Strah u Ulici lipa sveden je na upečatljive geste likova, popraćen duhovitim glazbenim rješenjima (primjerice, tugaljivost je ilustrirana solističkom dionicom “zavijanja” iz pjesme Summertime) te citatima iz ranijih Frljićevih režija, a glumačka ekipa svojski se trudi “prekoreografirati” svoje geste crtanofimskim vapajima, zaprepaštenostima, zamiranjima od straha, narcističkim ponavljanjima gesti dotjerivanja (kompulsivng muškog začešljavanja rockabilly frizure; opetovanog ženskog nanošenja ruža na usne) ili smirivanja nervoze pumpicom za lakše disanje. Zlatnu žicu predstave predstavlja rad s glazbenom dinamikom: naglim pojačavanjima i smanjivanjima ritmičkih tenzija, stišavanjima i poglašnjavanjima zvuka, šuljanjima i značajnim vrebanjima glumaca, toliko sličnima dječjoj igri te isto toliko prepoznatljivo “standardiziranima” na kazališnoj pozornici (konfekcijski scenski pokret potpisuje Sandra Banić Naumovski). Strah kao tema obrađen je s gotovo idealnom pedagogijskom mjerom: likovi u prvi mah zatečeno pristaju na ucjene i prijetnje, no vremenom shvaćaju da je nasilje neka vrsta fikcionalne uloge, neka vrsta priče i naučenog garda (“kazališta”), čijoj se deklarativnoj surovosti moguće suprotstaviti i pojedinačno i u grupi. Ovo živo konfrontiranje samozvanih silnika doista se uči izvedbeno; kroz scensku situaciju. Imam tek jednu zamjerku: mučni su mi dijelovi u kojima grupa de facto funkcionira kao podrugljiva klika s fiksnim hijerarhijskim ulogama (premda za takvo čitanje svakako postoji podloga u Matošecovu romanu), postajući zajednički i osvetnički nasilna prema dječaku koji ih je prethodno zastrašivao.

Roditeljska odsutnost kao zlostavljanje

Dječja publika pljeskom je pozdravila preokretanje odnosa moći i ismijavanje nasilnika Mungosa Nevade, kao da je ritualna osveta ponižavanjem jedini način da se “disciplinira” grubijanstvo, na što indirektno pristaje i glumačka ekipa i redatelj. Ne bih se složila. Kazališno mjesto nije “istinito” ako ponavlja obrasce ponašanja koje poznajemo u zbilji, nego ako pokaže ono što se u zbilji zataškava, prešućuje, ne zna (ali žudi) izvesti, izbjegava ili čak demagoški proglašava “nemogućim”. Zbog toga je daleko zanimljivija dramska pouka koja proizlazi iz Mungosova odnosa sa starcem Tugoljubom (u izvedbi sijedog i vedrog Franje Jurčeca), prema kojoj problematičnoj djeci prije svega valja pokloniti povjerenje, vrijeme i zainteresirano uho, pa tek onda očekivati da polako izgrade poštovanje prema sebi i bližnjima. Činjenica da je dječak Mungos “kažnjen” za loše ocjene time da su ga roditelji preko ljeta ostavili kod svojih prijatelja kako bi učio i radio, dok se mama i tata “imaju pravo odmarati”, sama je po sebi daleko veće od nasilje od svega što ostavljeni dječak izvodi praveći se razbojnički važan pred nepoznatim mališanima. Damir Poljičak igra Mungosa čije razmetljivo ponašanje čitavo vrijeme probija neka neodređena zamišljenosti i potištenost, time postajući najmanje stripovsko lice izvedbe. Metu Mungosovih ucjena, dječaka Šapicu, utjelovljuje daleko šturije karakteriziran Tomislav Krstanović: najprije zastrašen poput zeca pred auto-svjetlima, a kasnije tek nabusit u odbijanju naredbi i ljutnji. Sven Jakir izvrsno igra ulizicu Cvrkutala, iznoseći pred publiku jedno od emocionalno “najprozirnijih”, najsugestivnijih lica mlađe glumačke generacije. Veoma je dobar i Mitja Smiljanić, čija sigurnost na sceni jača iz predstave u predstavu. Nikša Marinović (Praporac) i Csilla Barath Bastaić (Latica) igraju likove opsjednute vlastitim izgledom, što ostavlja pomalo otužan dojam. S Laticom stvari stoje na samom rubu šovinističke interpretacije, ne samo zbog toga što je riječ o jedinom ženskom liku u predstavi, postavljenom kao da alfu i omegu njezine egzistencije određuje fizička dopadljivost u očima muškaraca (fusnota: na sceni su likovi djece, a ne punoljetnih protagonistica sapunica, zainteresiranih isključivo za ljubavne zaplete), nego i zato što joj je u usta stavljena replika da joj se Mungos “puno više sviđao” u svojoj zlostavljačkoj, negoli u svojoj dobrostivoj verziji. Možda će to začuditi autorski tim, ali “djevojčice iz kvarta” nisu nužno hodajuća melodrama, niti poznajem žensku djecu ma kojeg uzrasta kojima je čizma u lice draža od poštovanja prema ženama. Matošec također u svom romanu Laticu opisuje kao suosjećajnu i hrabru djevojčicu, ali ne kao “napirlitanu krpu”.

“Zločestoća”

Nemojmo preskočiti ni pitanje što je uopće dječja “zločestoća”? Mnoge domaće ustanove smatraju da je razmaženo i zločesto čim dijete ne raste “samo od sebe”, ne uči “samo od sebe” i ne poštuje svoje odsutne, nervozne i nepristupačne roditelje “samo od sebe”. Pedagogija kao akademski afirmirana znanost uvažavanja i suradnje s djecom te stalnog ULAGANJA POZORNOSTI u dječje aktivnosti tretira se kao da je u pitanju nedostižni luksuz, a ne preduvjet dječjeg psihičkog i emocionalnog zdravlja (svakako i intelektualnog sazrijevanja). Poruke koje klinci najčešće dobivaju od raznih institucija u koje su smješteni izvana tobože favoriziraju njihovu “samostalnost”, zapravo dubinski izbjegavajući uspostaviti kriterije odgajateljske i roditeljske brižnosti ili osobnog angažmana za pripadajuće dijete. Ne čudi, stoga, što su tolika djeca prepuštena samima sebi ili vršnjačkoj grupi na koju nabasaju, kao što ne čudi ni agresija koju izaziva kronični manjak povezanosti sa zainteresiranim, empatičnim obiteljskim okriljem. Danas se sve više raspravlja o afektivnoj “tuposti” i nemotiviranosti virtualnih generacija, čija se nemoć koncentracije, učenja i samokontrole izravno povezuje s pretjeranim konzumiranjem televizije kao glavnog “zamjenskog” roditelja te s pretjeranom ovisnošću o neodgovornoj vršnjačkoj grupi kao supstitutu za fizički i emocionalno odsutnog drugog roditelja. Vjerovali ili ne, djeci zbilja trebaju roditelji i nakon što nauče govoriti i hodati. Ulica i televizija pokazuju se veoma lošim mamicama i taticama, pri čemu je toliko reklamirana “samostalnost” djece manja nego ikada. Zbog toga izbor i adaptaciju Matošecova romana vrijedi višestruko pohvaliti: čak i bez posebnog stručnog vodstva, mlada publika kroz Strah u Ulici lipa ima prilike naučiti da strah nije neprobojan, niti je zlostavljanje nešto na što “moramo” pristati jer nema drugog izbora. Moje primjedbe predstavi tiču se prešture karakterizacije i redateljski pomalo lijenih izbora stilskog ponavljanja, na kojima se moglo studioznije poraditi. Oliver Frljić već sada je izvanserijski kazališni umjetnik, čiji rad markira osobito jako polje socijalne osjetljivosti i metodološke inovativnosti. Moja su očekivanja, međutim, za ovog redatelja uporno najviša: izazvati samog sebe i svoje glumce na još veći analitički napor; na još nečuveniju suosjećajnost prema djeci koja teturaju između supermarketa i parkića, s neizbježnim alkoholom u plastičnim vrećicama i roditeljima kojih nema, nikad ih nema, čak ni kad osvanu toliko očekivani vikendi i praznici. Njima je važno pokloniti ovu predstavu.

Oliver Frljić o Strahu u ulici Lipa

Roman Milivoja Matošeca Strah u Ulici lipa postaje posebno aktualan danas kada se čini da nasilje među mladima eskalira i poprima do sada u našem društvu neviđene razmjere. Predstava prati dolazak dječaka Mungosa Nevade i sve kušnje na koje njegova agresivnost i maltretiranje stavljaju prijateljstvo malih stanovnika ove ulice, kao i njihovu pojedinačnu hrabrost.

Pokušavajući zadržati osnovne žanrovske odrednice romana, predstava dogodovštinama Mungosa Nevade i junaka Ulice lipa dodaje jedan humorni sloj kroz koji se na kraju najučinkovitije rastvara Mungosovu agresiju i koji postaje pokretač Šapičine pobune. Ovoj pobuni se kasnije pridružuju i ostali. U sceni sa starcem Tugoljubom Prvim otkriva se da korijen njegove agresije leži u nesređenoj obiteljskoj situaciji i potrebom za prihvaćanjem koja se ne uspijeva kanalizirati na pravi način.

Strah u Ulici lipa pokazuje važnost nemirenja sa stanjem stvari, posebice kada se radi o najmlađoj populaciji i izloženosti različitim vrstama nasilja u različitim vrstama mikrozajednica (škola, obitelj, društvo iz kvarta itd.).