Rudolf Bićanić, Stipe Šuvar  

Ponavljajuće (l)istine

Suvremenik nesuvremenoga – R. Bićanić Jedan od najvažnijih razloga zapuštenosti i zaostalosti “pasivnih” krajeva [manje-više svi krajevi južno od Save i Kupe, op. ur.] su tamošnje saobraćajne prilike. Uslijed slabe saobraćajne organizacije promet je slab, pa nema izjednačenosti u cijenama. Od toga seljak najviše pati. Čitavo je unutarnje područje pasivnih krajeva zapravo razbijeno u velik broj malenih lokalnih tržišta, na kojima vlada bez konkurencije nekolicina “domaćih” trgovaca. Konkurencije nema upravo zato, jer je saobraćaj skup, a zbog toga su i tržišta razmjerno mala. (...) U našim zaostalim krajevima našli su se jedan pored drugoga najmodernija i najprimitivnija saobraćajna sredstva, od nošenja tereta na leđima do teretnog automobila, od osamarenog konjića do motocikla, od neokovanih volujskih kola do elegantne limuzine. Sve to prolazi jedno kraj drugoga po cestama. Na njima se može vidjeti čitava povijest saobraćajnih sredstava unatrag hiljadu godina. (...)

Kada čovjek pođe iz Zagreba preko Banja Luke zapadnom Bosnom do Livna pa do Splita, onda može na putu od nekoliko stotina kilometara naći redom sve oblike historičkog razvoja kredita i kreditnih odnosa, od najmodernijih do najprimitivnijih. Što dalje prodireš u Bosnu, susrećeš sve starije i starije oblike kredita. Tamo oko Kupresa, Šuice i Duvanjskog polja, seljački je kredit najprimitivniji, onakav, kakav je bio općenito u Zapadnoj Europi, početkom 18. stoljeća, a u Srednjoj pred stotinu godina. Dalje, kako se spuštaš prema Dalmaciji, opet nailaziš na sve modernije i modernije oblike kredita, dok u Splitu opet ne naidješ na podružnice velebanaka. Naši profesori narodne ekonomije morali bi voditi svoje djake na kratko putovanje od nekoliko dana kroz sela po toj liniji, pa bi djaci naučili više o “historiji” kredita iz samoga života u tih nekoliko dana, nego li čitajući debele njemačke knjižurine u seminarskim knjižnicama. (...)

Sa sve većim prodiranjem kapitalizma zemlja postaje sve više predmet trgovine. Tko kupuje zemlju na selu? Zemlju kupuju trgovci. U prvo doba ranoga kapitalizma kad je trgovina još skučena, zemlja predstavlja najveću vrijednost. Zato svaki onaj koji nagomila novaca, ulaže novac u tu najveću vrijednost. (...) Vele seljaci, da četiri kupreška trgovca mogu prodati više sijena nego sve Kupreško polje. To se očituje i u shvaćanju seljaka. Npr. na Kupreškom polju misle seljaci, da “nije pravedno da posjeduje zemlju svaki onaj koji ima kakvu obrtnicu”. On ima svoj kruha a zemlju treba da prepusti seljacima, koji je nemaju dovoljno. (...) Od seljaka ćete čuti jednodušan odgovor, da zemlju prodaje sirotinja. Prodaje se najviše za hljeb. “Siromah pojede zemlju”, kažu ljudi. Bogati seoski gavani iskorišćuju nevolju, i kupuju zemlju od sirotinje. Kupuje zemlju tko je “zgodniji” (bogatiji) a siromah prodaje i ono malo što ima. (...)

A što da tek kažemo o pljačkanju seljaka na tržištu, kad seljak dospije u nuždu, pa mora prodati ili kupiti neku stvar. Podpredsjednik Gospodarske sloge [privredno-prosvjetna organizacija HSS-a 1930-ih, op. ur.], prof. Jašo Jelačić mi je pričao slučaj, gdje su u selima Dalmacije seljaci kod mjesnih trgovaca plaćali kilogram soli po osam dinara (umjesto po monopolskoj cijeni od tri dinara) kad su plaćali sol svojim proizvodima. A g. prota Kecmanović mi je iznio primjer, gdje su seljaci u jednome selu kraj Banjaluke plaćali jedan kilogram šećera s toliko jaja, da bi za njih u Banjoj Luci mogli dobiti šezdeset dinara! (...) Kakav je izlaz moguć iz tog teškog stanja za siromašan i izrabljivan narod kao što je naš?

Prije svega, kao prvi korak samoobrane, koji se nameće sam od sebe: Kupuj što manje, kako ne bi mogao prodavati u bescijenu i ono što ti je potrebno za život. Prilagodi svoje gospodarstvo i svoj život svojim gospodarskim snagama, i nastoj da što više proizvedeš sam od onoga što ti treba za život. Ukratko, najprije treba prekinuti lanac, koji veže seljaka o kapitalističko tržište, a poslije toga će doći druge mjere. (...)

Umijeće mogućega Kolovrat je izumio godine 1533. kamenorezac i drvorezbar Jürgen iz Braunschweiga. Taj se je stroj proširio u 16. stoljeću po čitavoj Europi. On je trebao punih četiri stotine godina da dođe do Tešnja. A u Livnu ga ne poznaju još ni danas. Žene iz Livna i Duvna dobile su uzorak kolovrata za predenje, koji su u Europi već gotovo zaboravljeni. Te su kolovrate pregledali i usavršili stručnjaci tekstilnog odbora Gospodarske sloge. Stotinjak takovih kolovrata odaslano je u stotinjak sela livanjskog i duvanjskog kotara, da posluži kao uzorak tamošnjim seljacima. Ti su kolovrati pretežno od drveta, pa će ih ljudi moći sami napraviti u svome selu.

I opet će reći napredni elementi: Uvodite stotine godina stare strojeve! Zar nije bolje podići tvornicu, koja će tisuću puta ubrzati taj proces, o kojem vi govorite, na visini moderne tehnike, uz nekoliko desetaka ili stotinjak radnika. Takav šablonski zaključak je preuranjen i nestvaran. U prvome redu, da se podigne tvornica, treba kapitala, i tko zna, kada će doći onamo, da se podiže. Trebalo bi čekati dugo. A onda, kakve bi koristi od toga imale one hiljade neuposlenih seljaka iz pasivnih krajeva, koji čekaju na zaradu, a s mukom prave sebi odijelo danas. Oni ne bi imali čime kupovati proizvode te tvornice. Proces je zamršen, i treba pored tehnike proizvodnje misliti i na mogućnosti potrošača. A k svemu tome, narodne organizacije nemaju danas milijuna, da podižu tvornice i da osiguraju svakome potrebnom, da može kupiti što treba. Preostaje da učine što mogu. A i to nije malo, ako učine, što se kroz stoljeća nije učinilo (...)

To bi bila, eto, društvena struktura sela... Seljaštvo hoće da slomi tutorstvo i nadzor gospode uopće, da seljak bude subjekt, nosilac politike, kulture i ekonomije, a ne samo objekt, predmet tudje, gospodske skrbi nad njim. A naročito se seljaštvo bori, da se oslobodi kontrole i posredništva gospode u pogledu političkih, kulturnih i ekonomskih veza, koje vežu selo sa selom, i dalje čitav seljački narod. Te se veze u seljačkom pokretu grade, i moraju graditi izmedju seljaka neposredno. I onaj, koji je najviše odan seljačkoj, narodnoj stvari čini krivo, kad dobronamjerno povlači sve poslove pod svoje vodstvo, umjesto da razvija djelo oslobodjenja seljaka i učvršćuje seljačku narodnu organizaciju bez posrednika. (...)

Šuvar o "revolucionarnom putu i učinku SKJ-a" Međuzavisnost razvoja društva i Saveza komunista potvrđivala se još od predrevolucionarnog vremena pa do danas. Uoči revolucije, KPJ se osposobio da ne djeluje kao neka izolirana revolucionarna sekta, već da vodi dnevne i male i velike bitke za mobilizaciju radnika i radnih masa na liniji stvaranja i širenja revolucionarnog pokreta koji će zemlju braniti od fašizma i najzad i veliku većinu naroda pokrenuti u revoluciju (...) Revolucija se odigrala, plebejski silovito, u svim porama društva, a s dubokim uvjerenjem goleme većine naroda, da nema povratka na staro i da se stvara novo društvo socijalne pravde i nacionalne ravnopravnosti.

U trenutku pobjede, Partija je bila toliko čvrsto povezana s narodnim masama da se nije uopće postavljalo pitanje preuzimanja vlasti, a nije, dakako, bilo riječi ni o sraslosti nje s vlašću a odvojenosti od klase i masa, što se kao tendencija pojavilo kasnije. (...)

Sve ono što je u novoj Jugoslaviji postignuto na materijalnom i duhovnom planu nije bilo toliko plod velikih investicija i velike koncentracije sredstava, u kojima smo uvijek oskudijevali, koliko društvenih promjena koje je omogućila revolucija, a te su promjene nošene zahtjevima našeg radnika i seljaka za društvenim napretkom, za izlaskom iz velikog siromaštva, za takvim stanjem i odnosima u društvu u kojima će oni sami imati riječ, moći utjecati i moći odlučivati. Koliko osnovna proizvođačka klasa društva postaje i prva i najvažnija proizvodna snaga jest osnovno mjerilo napredovanja socijalističkog samoupravljanja i razvijenosti ili zakržljalosti socijalističke samoupravne demokracije. (...)

U protivurječnosti između naraslih proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, a ne toliko u oskudici resursa, sredstava i pameti, nalazi se danas glavna kočnica daljnjeg materijalnog i duhovnog razvoja našeg društva na historijskom kolosijeku socijalističkog samoupravljanja. Savez komunista mora se pokazati sposobnim da, mijenjajući i sebe i inspirirajući promjene u čitavom društvu, novim smjelim inicijativama i obračunavanjem s okoštalom praksom i navikama u svom i društvenom životu, s rutinizacijom ponašanja, idejnom i političkom diferencijacijom i u svojim redovima i u društvu, nanovo mobilizira radničku klasu i sve progresivne snage društva na raščišćavanju puta socijalističkog samoupravljanja, na dovođenju proizvodnih odnosa u funkciju novog, snažnijeg razvoja proizvodnih snaga.

Naš razvoj nosio je u čitavom razdoblju od oslobođenja do danas crte tzv. seljačkog socijalizma: snažan pritisak narodnih masa da izađu iz naslijeđenih uvjeta siromašnog života u selu i da prijeđu u industriju i gradove neprestano je rađao zahtjev za ulaganjima pod svaku cijenu, za izgradnju tvornica na ledinama, za otvaranje što više radnih mjesta na ekstenzivnom privređivanju. To je sa svoje strane održavalo etatizam i brigu političkog činioca za razvoj, kojoj se onaj tko proizvodi ili će proizvoditi podčinjavao, a da ujedno nije i sam imao i snosio odgovornost za namicanje sredstava, za trošenje akumulacije, otplatu kredita, ostvarivanje dohotka na osnovi proizvodnosti rada i verifikacije na tržištu. Još iz tog stanja nismo izašli, jer u većem dijelu zemlje još nije apsorbiran značajan višak seljačkog stanovništva koji ne može iole živjeti od sićušnog posjeda, a uporedo se pojavio i veliki tehnološki višak zaposlenih. Veliki mehanički priliv u gradove i neusklađenost tokova zakašnjele industrijalizacije i nagle i stihijne urbanizacije, praćene masovnim odlaženjem ljudi iz sela, umjesto većom dislokacijom industrijskih i drugih proizvodnih kapaciteta u sela, u kojima je zatečen samo sitni seljački posjed s uglavnom naturalnom proizvodnjom, a što su bile karakteristike našega razvoja u čitavom poslijeratnom vremenu, stvorili su mnoge zaoštrene probleme u svakidašnjem životu koje danas osjećaju milijuni ljudi i doveli u krizu i razvoj gradova i razvoj seoskih područja. U međuvremenu dobar dio mladih generacija, zbog raskoraka između obrazovnog sistema i stvarnih potreba privrede, ali i zbog privilegiranosti kancelarijskog rada, obrazovao se pretežno za činovnička zanimanja, u kojima je sve teže naći zaposlenje, pa je i to pridonijelo povećanju nezaposlenosti i stvorilo drugu vrstu pritiska.

Stoga i danas traje psihologija ulaganja na bilo kakav način i u bilo što, da bi se došlo do novih radnih mjesta. Pri tom svatko nastoji grabiti sredstva, zatvarajući se u okvire kako radne organizacije tako i općine, pa grane i regije, u republike i pokrajine, a u uvjetima privređivanja koji ne sile na povezivanje i prekoračenje svih tih granica. Zahvaćanjem sredstava iz udruženog rada danas se još uvijek, pa i sve više formira republički i pokrajinski kapital kao neka vrsta nacionalnog i u biti etatističkog kapitala. (...)

Dogmatik ili pronicljivi analitičar? Parcijalna rješenja koja izlaz vide samo u ekonomiji ili samo u politici ne vode stvarnom izlasku iz krize, već naprotiv, mogu samo jačati napetosti i sukobe u društvu, budući da ne polaze od činjenice da su uzroci u cjelini proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje. Ekonomistička rješenja koja samo instrumentima kreditne i monetarne politike djeluju samo na razmjenu ili raspodjelu... ne vide povezanost cjeline procesa. Takva rješenja pokušavaju povećati tzv. privredni rast, a da se ne riješe problemi načina prisvajanja i uopće načina proizvodnje. Svaka od tih mjera izaziva klasnu reakciju te se spirala suprotnosti samo reproducira. Utoliko su sve parcijalne mjere ekonomije jednako voluntarističke, kao i one mjere koje birokratski vrše usmjeravanje akumulacije. (...)

Naš ekonomski i društveni razvoj ne možemo i ne smijemo promatrati izolirano od razvoja svijeta. Niti probleme koji nas danas pritišću možemo rješavati i riješiti bez povezivanja i povezanosti s problemima u svijetu. Jugoslavija se u svijetu i afirmirala, stekla dostojno mjesto i ugled baš po tome što je postala zemlja otvorenog socijalizma, koja hrabro ulazi u iskušenja i traži putove vlastitog razvoja u sklopu epohalnih tendencija. U političkom i kulturnom pogledu postali smo jedna od najotvorenijih i najkomunikativnijih zemalja. Ali u ekonomskom razvoju bili smo i još smo autarkični, utoliko što smo se, i uslijed naše nerazvijenosti i crta tzv. seljačkog socijalizma, zatvarali pred pritiskom razvijenijih proizvodnih snaga svijeta, a opet neoprezno smo se izložili interesima multinacionalnih kompanija i drugih nosilaca tehnologije i proizvođača opreme da nas mogu u ponečem i dezintegrirati, plaćali smo mnogo patenata i licenci koje nerijetko nismo primijenili ili uslijed njihove zastarjelosti ili uslijed naše nesposobnosti. Do grla smo se zadužili i zbog toga što nismo analizirali, poznavali i predvidjeli kretanja u svjetskoj privredi i njihov utjecaj na nas, itd. (...)

Nekritičko prihvaćanje za nas neprihvatljivih ideoloških tumačenja procesa u svijetu može, naime, doprinijeti tome da i nama samima ostanu neprozirni stvarni ciljevi kapitala i stvarne metode ostvarivanja tih ciljeva... Najbolji primjer za to je ideologija neoliberalizma kao danas vladajuća ideologija u kapitalističkom svijetu, a u čijem je znaku nastup i vladavina desnice u ovim našim osamdesetim godinama. Lozinka je te ideologije bila kritika etatizma u ime slobodnog tržišta u ekonomskom sektoru i kritika ideje jednakosti u ime neke vrste socijaldarvinizma. U kritici su glavni argumenti bili visoki troškovi koje stvara država. Snažna inspiracija tom kritikom našla je odjeka i u našoj javnosti, sve od kritike etatizma s tih pozicija pa do teze da je neoliberalizam ideološki neprihvatljiv, a ekonomski pozitivan, jer je forma antietatizma. I danas imamo pritisak, da se takav model ekonomskog liberalizma, koji onda neizbježno traži i politički liberalizam, prenese u naše uvjete, a samo nakon pet godina vladavine tog koncepta u svijetu pokazuje se da ne neoliberalizam oblik do sada u povijesti nezapamćenog intervencionizma i nesmiljenog uplitanja države u raspolaganje glavninom akumulacije, investicija, istraživanja. Egzaktni pokazatelji, naime, govore da je rastući protekcionizam doveo do toga da se polovina svjetske razmjene, u vrijednosti trilijuna dolara, obavlja pod zaštitnim režimom. Utoliko su ideologija i praksa liberalizma ili neoliberalizma najveći napad na slobodnu svjetsku trgovinu. Rezultat su i pojava teorija o “proširenoj državi”, rast kreditnog sistema u svjetskim razmjerima i militarizacija krize. Podaci o tome koliko troše “neoliberalne” države najbolje govore o tome koji je sistem skup i kolika je cijena njegova održanja, koliki su troškovi održavanja i zaštite ovakvih militarističkih orijentiranih država koje svoje monopole mogu štititi jedino raketama. Skupoću takvih sistema koji žele pod svaku cijenu, pa i cijenu uništenja čovječanstva, spriječiti slobodno podruštvljavanje proizvodnje u svjetskim razmjerima, plaća čitava južna hemisfera i dvije trećine čovječanstva. Zbog toga održanje ovakvih odnosa proizvodnje čovječanstvo sve više koštaju totalnim ugrožavanjem budućnosti, građanskih sloboda i prirode. U tom kontekstu je naša borba protiv blokovske ideologije i zalaganja za razvlašćivanje i “socijalističkog” i “kapitalističkog” etatizma, za stvarno slobodno svjetsko tržište roba i znanja na liniji napretka čovječanstva. (...)

(Odabrao i pripremio: Luka Jakopčić)

RAZLIČITI PUTOVI U MODERNOST

“Ako želimo da razumemo zašto se društvena promena događa, može biti dobra strategija početi s ispitivanjem kako se ona događa... Eksplicitan primer onog što bi mogli da nazovemo ‘eskalator modelom’ je Rostovljeva [W. W. Rostow] studija o stadijima privrednog razvitka, počev od ‘tradicionalnog društva’, preko ‘uzleta’, do doba ‘visoke masovne potrošnje’. Za suprotan pristup se možemo okrenuti ekonomskom istoričaru Aleksandru Geršenkronu [Alexander Gershenkron], i njegovoj tezi da su pozni provodioci industrijalizacije, kao što su Nemačka i Rusija, odstupali od modela ranih industrijalizatora, pre svega Britanije. U tim kasnijim slučajevima uloga države je bila veća, a profit kao motivacija bio je manje važan. Raniji model je bio neprikladan za kasnopridošle upravo zbog toga što su bili u žurbi da dostignu svoje prethodnike. (...) Preimućstva kasnopridošlih generalizovao je u teoriju promene holandski historičar Jan Romein, koji je formulisao ono što je on nazvao zakonom ‘zakasnelog prednjačenja’, a prema kom je društvo koje inovira, u prethodnoj generaciji obično bilo ‘zaostalo’. Argument za taj skokoviti efekat ili ‘dijalektiku progresa’ je u tome što je društvo koje inovira sklono da odveć masivno – metaforički, kao i doslovno – investira u tu određenu inovaciju, pa tako ne uspeva da se prilagodi onda kad nastupi delovanje opadajućih prinosa. (...) Ukratko, društvena promena se pokazuje pre kao višelinijska nego jednolinijska. Ima više od jedne staze ka modernosti. Ove staze nisu nužno glatke, kao što podsećaju primeri Francuske posle 1789. i Rusije posle 1917.” (Peter Burke, Istorija i društvena teorija, Beograd, 2002., str. 143-144)