Ponestaje mi riječi

Žvači prije gutanja

Vadim sreću iz grudi kao da sam je prethodno progutala.

Ako je tako, nisam je dobro ni sažvakala.

Možda se dogodilo da su mi pukli očnjaci

onu noć kad si dopao mojih šaka,

kad sam ti ribala rane četkicom za zube

I pjevala  Bon Jovi  It’s my life;

ili sam se jednostavno zagrcnula u magli prostora

dok me Vrijeme udaralo po leđima kako se ne bih udavila.

A lijepo su me upozorili.

Što ću sad reći nesreći, eno je sjedi na pragu,

već se zabrinula što joj ne otvaram vrata?

Reći joj kako sam te iskrvarila

ili napokon nešto slagati?

Retorički monolog

Tko li to drži knjigu mog života u čuđenju zbog njene slojevitosti?

Iznenađuje njeno bogatstvo na malobrojnim, tankim stranicama ili

Nasmijava njen skrušeni, sretni kraj?

Tko se to igra lovice po njenim zavisno-složenim rečenicama,

Tjerajući dijalog u sferu monologa?

Vidim li ja to otisak kako gazi mjesto nevino od svakog zvuka

Ili je to samo zalutalo kopito?

Drži knjigu mog života  i stojeći pored mene šuti u daljinu.

Ima  li bolji pogled i vidik od mene?

Zna li on/ona (isto kao i ja) da je prošao još jedan dan,

osiromašio se i istanjio?

To je za mene uzaludno znanje, jer ja nosim oči u ustima i

vidim tek kad progovorim, a ponestaje mi riječi.

Bezimeno junaštvo

Postala sam jaka toliko da bih si napokon pljunula u lice,

toliko jaka da si počupam kose i spalim ih u kaminu

udišući smrad izgaranja.

Krila sam svoju snagu na najmanje vidljivom mjestu,

ali osvanulo je moje proljeće i morala sam obuti sandalice.

Pogledajte kako su snažne.

Vežu se oko zgloba što me drži u cjelini,

naprosto usitnjavaju zemlju kojom gazim

(kao da je pripremaju za sijanje),

a miluju rosnu travu što mi prede prije spavanja.

Ojačala sam zjenice mačjih si očiju,

svijetle o noći, a danju nijemo grebu;

više im ne skraćujem kandže.

Imam snage uhvatiti vjetar za rog i preživjeti

dok me vuče svemirom bez štitnika za jajnike

i skinuti mu haljinu bez pomoći mjesečeve pjene.

Suton

Molim li se ja to bolu

ili mi prsti pišu himnu?

To je naše obzorje.

Tigar je spustio šapu na rame anđela

i stoji pred njim izgarajući.

Naš se kavez zapleo u paukovu mrežu,

a mi okrećemo leđa koračajući prema tuđem moru.

Želim rezati taj zamrzli glas

dok ga čaša još nije progutala,

ali strah se uplašio i drhti mi u naručju.

Umiri ga.

Sklopim li umorne oči

čut ćeš lepet trepavica;

oslobađaju se voska laži.

Rumenilo sam ušuškala u igri riječi,

na borovima u prahu od snijega.

Prigušeni šum trese strehe s ruba podnožja.

Stranci smo a ližu me tvoje zjenice.

Moj umor ne želi da ga drugačije zoveš.

Predstava

Mirišu kapi znoja što mi oplahuju trbuh,

a nisu zaobišle ni tvoj.

Hamlet mačem probada svoga oca,

dva puta u noći oštrica je krvava.

Dahćemo kao Aljaški malamut u Majamiju,

zaranjam ti nokte u potkožni svijet

prenoseći trnke što se gomilaju.

Sviraš klavir na rebrima što se tope,

čini mi se čujem bogove s Olimpa

kako kuju oružje.

Beraču jabuka mojih zrelih

imaš usne što ih čine hibridnim,

izvanzemaljskim!

Vlažna i svilena dolina dvoglavoga orla

želi ostati slijepa.

Zarij jače mač!

Tijelo lebdi tražeći opravdanje časti u zraku

koji miriši na raspršujuću nevinost.

Zaraza

Kolera joj curi iz usta,

ta šupljina je utočište bakterijskih riječi.

Neka zamrzne jezik

da ne palaca džunglom golih prsa.

Gdje li je taj sud pravednosti

što prostire  crveni tepih žuljevima?

Neka počeše kraste koje se množe u brlogu daha,

treba smislit nešto bolje od bronhija.

Labudi su pougljenisali od tog pogleda,

a jezerom je zaplovio osuti kit.

Porod

oči su mi kao dva meko kuhana jajeta

bjelanjak čuva žumanjak da ne pobjegne

postaju gravidne

snijet će bijes

šumarak leti jer nije platio gravitaciju

ali telefon jeste

pa okrene centralu i naruči dupli štit

otporan na vodu vrisak i smijeh

muško je

neka priđe ponosni tata

danas su suze besplatne za sve

Potraga

Ne ostavljaj prozor otvoren,

migracije su čudesna stvar.

Crvi će prestići gliste i zarobiti te prije mene;

bit ćeš kukac u ruhu leptira.

Nadjenuli su ti pogrešno ime

pa vapiš za novim izrazom

što ti uklesaše u jaslice pučine.

Iskra im može spaliti rame,

zato paze na idući rez.

Čuješ li ih kako se smiju?

Misle kako im je oblak nisko.

To je njihov uzaludan let.

Tamo gdje nisi, uvijek je bolje

U oskudici sam sa životom;

Osjećam kako mi ponestaje koraka

Ali samo onih koji odzvanjaju.

Širim lepezu u petoj dimenziji

A hlad me hvata u ovom vremenu.

Taj šapat ruku što žele dosegnuti nedogled

Zvuči poput onomatopeje sa usana leptira.

Zatvorim oči i izgovorim vihorom

Tu bezvučnu rečenicu koja drhti

Pokušavajući biti meki oblak.

Osjećam kako me juri vrijeme

Želeći naplatiti zakupninu.

U što sam se to upustila?

Kružim “noseći transparente snova i mašte”

A stižu me prošle jeseni.

Haljinom gužvam suho lišće,

Praveći ikebanu u obliku donjeg rublja.

Probudim se kao glavni lik meksičke sapunice

Sa zgodnim frajerom pred kaminom,

Ali ja samo blijedo gledam onu vatru

Vapeći za korakom jednog malog Tintilinića.

Obučem plašt nevidljivosti

i na grani masline

prikradem se u dvorac sudbine.

Zaplačem.

“Baca(m) srce pod tuđa stopala”

(D. Tadijanović)

                               1.

i puštam da se kotrlja putem nostalgije.

Ne govorim hodajućim bićima za bol u njedrima

samo se nježno sklupčam i zaspim na nečijem ramenu;

jutro će ionako osvijetliti još jedan trn.

Škakljam stopala koja se lome

ne misleći na tečne ožiljke.

Želim blagost u grudima, a nude mi kamen

otrgnut od majke stijene.

                               2.

Okreće glavu i postaje kukavica ljubavi,

da oprosti i zaboravi plima pokajanja mu je malo.

Na leđima držim nebo noćnih sjena,

jača od Atlasa spajam dva kraja snova,

a on mi škaklja ahilovu petu.

Ruši se svod našeg postojanja,

ostaje zrnast duh sjećanja

što se hrani uspomenama.

Dižem kamene blokove ne bih li nešto popravila,

a on nudi srce tuđim stopalima.

Petra Đuričić rođena je 1989. Živi u Srijemskim Lazama (okolica Vinkovaca). Pjesme je objavljivala u Riječima i Maturusu. Tekuće godine osvojila je drugo mjesto na Goranovom proljeću u kategoriji učenika srednjih škola. Hipersenzibilnost kanalizirana bujnom, katkad neobično preciznom, katkad pomalo raspojasanom, mladalačkom metaforikom, jukstapozicija sirove egzistencijalne slike i onog još-uvijek-dohvatljivog arkadijskog nadaju se osnovnim obilježjima lirskog iskaza mlade autorice. Od svoje mentorice, Marijane Radmilović, baštinila je snažnu usredotočenost na tijelo, tijelo kao prostor akumulacije iskustva, preosjetljivosti, sjećanja, ali i kao fizičku i transcendentalnu točku govorenja, rezonantnu kutiju, generator mitskog iskaza. No kao i kod spomenute pjesnikinje, iz osjećaja egzistencijalne ugroženosti (koji je, vjerojatno, također naslijeđen i više duguje tradiciji nego iskustvu svijeta, što nimalo ne umanjuje vještinu njegove pjesničke artikulacije) i liminalnih stanja loma proizlazi nova snaga: bolest je sve uljepšala postulirala je očuđujućim obratom optike Radmilović, lako mi je biti lošija ispisala je u istom nizu Antonija Novaković, dok ga, za sad, zatvara Petra Đuričić krijući svoju snagu na najmanje vidljivom mjestu te je, kroz prividno autodestruktivni poriv, kanalizirajući u produktivni princip, postavši jaka toliko da bih si napokon pljunula u lice,/toliko jaka da si počupam kose i spalim ih u kaminu/udišući smrad izgaranja. Pjesmu Retorički monolog moguće je čitati kao neku vrstu autopoetičke odrednice, manifesta, iako se, istovremeno, ona sama ograđuje i odupire (takvoj) interpretaciji. Njezin je pretpostavljeni naslovljenik (on/ona) čitatelj,  no teško se oteti dojmu da je njen implicitni adresant profesionalni čitatelj, kritičar; onaj nepoznati i nevidljivi koji drži knjigu mog života u čuđenju zbog njene slojevitosti, koji se igra lovice po njenim zavisno-složenim rečenicama i tjera dijalog u sferu  monologa, što nas divno nepretenciozno podsjeća da svaki pokušaj interpretacije, uza sve ograde, ostaje pokušaj da se na neki način omeđi, zapečati stih. Metafora života kao knjige, svijeta kao teksta – koja se u književnosti, pa i izvan književnosti, kao svjetotvorni organizacijski model javlja u ljudskoj povijesti veoma rano – suprotstavljen je ovdje pjesničkom impulsu za uspostavljanjem i uređivanjem kaotičnog, divljeg svijeta, ne-knjige, ovjerovljenom potpunim povjerenjem u pjesničku riječ. Onaj tigar koji je iz knjige iskočio i spustio šapu na rame anđela i na trenutke se doima prebjegom iz Čudinina metafizičkog bestijarija smješta ovu nestvarnu djevojčicu najmlađeg hrvatskog pjesništva u niz divljih duša potencijalno zanimljive, ali neizvjesne pjesničke budućnosti. No, reći će Petra: To je za mene uzaludno znanje, jer ja nosim oči u ustima i/vidim tek kad progovorim, a ponestaje mi riječi. (Marko Pogačar)