Tekst koji je francuski filozof Alain Badiou napisao i kao podršku ali i kao upozorenje turskim prosvjednicima
U ovom trenutku po cijeloj Turskoj veliki dio obrazovane mladeži vodi opći pokret protiv vladinih represivnih i reakcionarnih praksi. Ovo je veoma važan trenutak u onome što sam nazvao ‘’ponovnim rođenjem Povijesti’’. U mnogim zemljama cijeloga svijeta mladež iz osnovne i srednje škole i fakulteta, uz podršku dijela intelektualaca i srednje klase, oživljavaju poznatu Maovu uzrečicu: ‘’Ispravno je pobuniti se.’’ Zauzimaju trgove i ulice, simbolička mjesta, marširaju, pozivaju na slobodu, ‘’pravu demokraciju’’ i novi život. Zahtijevaju da vlada ili promjeni svoju konzervativnu politiku ili da ostavku. Odupiru se nasilnim napadima državne policije.
Povijesna buna? Ovo su karakteristike onoga što sam nazvao neposrednim ustankom: jedna od potencijalnih snaga narodnog revolucionarnog političkog djelovanja, u ovom je slučaju to obrazovana mladež i dio plaćene sitne buržoazije, ustaje u vlastito ime protiv reakcionarne države. S oduševljenjem kažem: neka to čine! Ali time se otvara problem trajanja i opsega ustanka. Ispravno je djelovati, ali što je pravi razlog tome u smislu promišljanja i za budućnost?
Cijelo se pitanje svodi na to je li ovaj hrabri ustanak sposoban utrti put pravoj povijesnoj buni. Buna je povijesna – kao što je bio slučaj samo u Tunisu i Egiptu, čiji ishod borbe još uvijek nije poznat – kada pod zajedničkim geslima objedini ne samo jednoga nego više potencijalnih aktera nove revolucionarne politike: na primjer, uz obrazovanu mladež i srednju klasu, velike dijelove mladeži radničke klase, radnike, žene iz naroda, zaposlenike niskog ranga i slično. Ovaj pomak od neposrednog ustanka ka masovnim prosvjedima stvara uvjete za novu vrstu organizirane politike koja bi bila trajna i koja bi objedinila snagu naroda sa zajedničkim političkim idejama postajući time sposobna mijenjati cjelokupnu situaciju u dotičnoj zemlji.
Poznato mi je da su neki naši turski prijatelji svjesni ovog problema. Oni tri stvari znaju sigurno: da moraju točno utvrditi proturječja, da pokret ne smije krenuti smjerom ‘’želje za Zapadom’’ i da je nužno, povrh svega, priključiti se narodnim masama u osmišljavanju, s ljudima drugačijim od sebe – radnicima, maloljetnim zaposlenicima, ženama iz naroda, seljacima, nezaposlenima, strancima, i tako dalje – oblika političke organizacije koji su još neviđeni.
Dvoznačnost demokracije Na primjer, je li u Turskoj trenutno glavno proturječje između konzervativne muslimanske religije i slobode mišljenja? Znamo da je opasno tako razmišljati, čak i usprkos tome što je to opće prihvaćeno mišljenje među zemljama kapitalističke Europe. Naravno, sadašnja turska vlada otvoreno iskazuje savezništvo s dominatnom religijom. Iako se radi o muslimanskoj religiji, u konačnici je to manje bitan čimbenik jer i dan danas Njemačkom upravljaju kršćanski demokrati, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država svoju zakletvu polaže na Bibliju, predsjednik Putin u Rusiji konstantno povlađuje ortodoksnom kleru, a izraelska vlada kontinuirano iskorištava židovsku religiju. Reakcionari su uvijek i svugdje koristili religiju za okupljanje dijela narodnih masa pod svoje vodstvo; nema ničeg osobito ‘’muslimanskog’’ u tome i ne bi nas trebalo dovesti do zaključka da je proturječje između religije i slobode mišljenja središnje proturječje trenutačne situacije u Turskoj. Neka bude jasno da iskorištavanje religije služi upravo tome da se zataje prava politička pitanja, da se prikrije temeljni sukob između emancipacije narodnih masa i oligarhijskog razvoja turskog kapitalizma. Iskustvo nam pokazuje da religija kao osobno, privatno vjerovanje, nije ni na koji način nespojiva sa sudjelovanjem u emancipatorskoj politici. Upravo u tom tolerantnom smjeru, koji samo zahtijeva da se ne miješaju religija i državna moć, i da ljudi za sebe razlikuju religijsko opredjeljenje od političkog uvjerenja, treba krenuti trenutačni ustanak kako bi stekao status povijesne pobune i stvorio novi politički put.
Jednako su tako naši prijatelji svjesni da ono što se sada stvara u Turskoj ne može biti želja za onime što već imaju bogatije i moćnije zemlje poput SAD, Njemačke i Francuske. Riječ ‘’demokracija’’ u tom je smislu dvoznačna. Želi li narod stvoriti novu društvenu organizaciju koja stremi istinskoj ravnopravnosti? Žele li srušiti kapitalističku oligarhiju kojoj je ‘’religijska’’ vlada sluga, a anti-religijske frakcije su bile, jednako u Turskoj kao i u Francuskoj, i mogu opet postati manje sposobni sluge? Ili samo žele živjeti poput srednjih klasa većih zapadnih zemalja? Je li ovaj čin vođen idejom narodne emancipacije i jednakosti? Ili željom da se stvori čvrsto utemeljena srednja klasa koja će biti glavno uporište demokracije zapadnjačkoga tipa, drugim riječima, potpuno podređeno autoritetu Kapitala? Priželjkuju li oni demokraciju u njezinom izvornom političkom značenju, to jest stvarnu moć naroda koji nameće svoju vlast zemljoposjednicima i imućnima, ili ‘’demokraciju’’ u sadašnjem zapadnjačkom značenju – konsenzus o najokrutnijem kapitalizmu, pod uvjetom da on služi srednjoj klasi i da ona može živjeti i govoriti kako želi, s obzirom na to da osnovni mehanizam poslovanja, imperijalizma i uništenja svijeta neće biti ometan? Ovaj će izbor odrediti je li trenutačni ustanak tek modernizacija turskog kapitalizma i njegova integracija u svjetsko tržište, ili je doista vodi ka kreativnoj politici emancipacije dajući novi poticaj sveopćoj povijesti komunizma.
Izbjeći greške Zapada Krajnji kriterij svega ovoga u srži veoma je jednostavan: obrazovana mladež mora poduzeti korake kojima će se približiti ostalim potencijalnim akterima povijesne pobune. Moraju proširiti zanos pokreta onkraj vlastite socijalne egzistencije. Moraju stvoriti uvjete za suživot sa širim narodnim masama, za razmjenu misli i praktičnih inovacija nove politike. Moraju se oduprijeti iskušenju da prigrle, radi vlastite koristi, zapadnjačku koncepciju demokracije, što znači jednostavnu i sebičnu želju za srednjom klasom koja će u Turskoj postojati kao izborni i lažno demokratični klijent oligarhijske moći integrirane u svjetsko tržište kapitala i robe. To se zove savezništvo s masama. Bez njega, sadašnja zadivljujuća pobuna završit će kao suptilan i manje opasan oblik preživljavanja dobro nam poznat u starim kapitalističkim zemljama.
Mi, intelektualci i borci Francuske i ostalih imućnih zemalja imperijalnog Zapada, preklinjemo naše turske prijatelje da izbjegnu uspostavu stanja kakvo nalazimo u našim zemljama. Vama, našim dragim turskim prijateljima, poručujemo: najveća usluga koju nam možete učiniti jest pokazati da vas vaš ustanak vodi u prostore drugačije od naših, da stvara uvjete u kojima će materijalna i intelektualna korupcija u kojima se naše zemlje koprcaju biti nemoguće.
Srećom, znam da u suvremenoj Turskoj, među svi našim turskim prijateljima, postoje mogućnosti da se izbjegne pogrešna želja da budu poput nas. Ova veličanstvena zemlja duge i teške prošlosti može nas iznenaditi. Ona je idealno mjesto da se dogode veliki povijesni i politički izumi.
Živio ustanak turske mladeži i njihovi saveznici! Živjelo stvaranje novih izvora buduće politike!