Anja Ivić  

Ponovno se vraćamo njoj

Izložba SF ljubavnica dio je većeg projekta Oni dolaze… kojem je cilj predstaviti i afirmirati mlade umjetnike; bilo da se još uvijek školuju ili su netom okončali svoje fakultetske dane, te se počinju upoznavati s umjetničkom scenom izvan granica Akademije. SF ljubavnice su pak grupa mladih autorica, studentica i diplomantica Odsjeka za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koje zajedničkim radom propituju znanstveno, fantastično, umjetničko; njihove dodirne točke, kao i zone pretapanja. Izložba se sastojala od više naizgled samostalnih izložaka, između kojih je svejedno moguće iščitati međusobne poveznice. Već je s vrata Galerije SC bila vidljiva ovješena svjetiljka i lijevo od nje projekcija videa koji je prikazivao članice grupe – Tamaru Bilankov, Hrvoslavu Brkušić, Stellu Leboš, Luanu Lojić, Ivanu Pipal i Anu Vuzdarić. Ljubavnice su grupa svestranih mladih žena i – premda ih veže usmjerenost njihovog Odsjeka – okrenute su brojnim medijima i načinima izražavanja, kao i potenciranju propitivanja sive zone između znanstvenog i fantastičnog, osobito temeljenog na mašti i igri. Video i instalacije svima su im srodni mediji, dok se Tamara Bilankov izražava i medijem tijela, Ivana Pipal radi i ilustracije, a Ana Vuzdarić bavi se i pisanjem znanstvene fantastike, koju dodatno proširuje i obogaćuje multimedijalnom instalacijom.

Jupiterovi mjeseci i Zeusove ljubavnice U spomenutom videu, jednom od izložaka, ljubavnice plivaju u bazenu, izvode tjelovježbu u sportskoj dvorani ili pak nepomično stoje, a mi se ni u jednom trenutku ne odvajamo od tih prizora, shvaćajući pritom da se radi baš o autoricama izložbe. U tim minutama vizualno se upoznajemo s njima, ne pokušavajući raspoznati koja je koja; imajući na umu da, što se tiče ove izložbe, djeluju kao kolektiv. Svaka od njih ima i nekoliko sekundi “jedan na jedan” upoznavanja s posjetiteljima kad se približava kameri, da bi zatim nastavile s prizorima zajedničke aktivnosti ili međusobnog grljenja, što ih potvrđuje kao Ljubavnice. S druge strane, taj se video može shvatiti i kao svojevrstan autorski potpis te preuzimanje odgovornosti za instalaciju koja slijedi. Granicu prostora u kojem je smještena prostorno-svjetlosna instalacija čini zastor koji odmah nagovještava namjeru izolacije mračnog prostora. Uz termin prostorno-svjetlosna instalacija možemo djelo SF ljubavnica nazvati i “site-specific” instalacijom, kojom prostor galerije preobražavaju u svojevrsnu minijaturnu oazu. Pijesak, granje, LED svjetiljke i vreće za sjedenje sastavni su dijelovi ove svemirske instalacije, koja nas pokušava uvući u sebe i u tome u potpunosti uspijeva. Dobrom dosjetkom postavljanja vreća za sjedenje ispod granja, praktički unutar same instalacije, gledatelj se i fizički uklapa u nju te nastavlja promatrati obasjano granje iznad sebe. Važno je napomenuti da se i SF ljubavnice predstavljaju kao promatračice svemira, spuštajući se na razinu posjetitelja njihove izložbe, koji su pozvani upotrijebiti vlastitu maštu u svrhu individualnog promišljanja svemira, kao i komponenti svemira u umjetnosti. Naime, već Gian Paolo Lomazzo u svojem teorijskom djelu s kraja 16. stoljeća, svijet umjetnosti dijeli i spreže s analogijom sedam planeta. Astronomski svijet inače slijepog Lomazza proizašao je iz njegove osobne nutrine i mašte, baš onoga na što ciljaju SF ljubavnice. Ističu da se u galerijskom prostoru referiraju i igraju s nasljeđem koje su ostavili Europa, Kalisto, Ganimed i Ole Rømer, istraživač Ije, Jupiterovog mjeseca i Zeusove ljubavnice, pa je pogrešno zaključio da svjetlost ima brzinu koja se može izračunati.

Tama, svjetlo, tama Govoreći općenito o intervencijama u prostorima – galerijskima ili drugima – kojima je cilj stvaranje određenog ambijenta, često se susrećemo s opisnim frazama odsječenosti od ostalog svijeta, želeći naglasiti uspješnost konstruiranja nekog odvojenog kutka. Uspješno je pomicanje granica radom SF ljubavnica u ovom pogledu jako izraženo. Prostor Galerije SC ne samo da je transformiran u jedan kutak izoliran od urbane sredine koja je oko njega, već se i fizički nevidljivim sponama veže za neki, nama vizualno nepoznat, ali mašti i podsvijesti izrazito blizak i topao prostor. Instalacija je poveznica nas i svijeta koji kreiramo u svojoj mašti, odnosno svemira na koji SF ljubavnice ciljaju. Poznata je izreka “gdje završava znanstveno, počinje fantastično”, a upravo je ta neopasana granica ona po kojoj SF ljubavnice žele da se krećemo, stvaramo tumačenja i otvaramo nova pitanja. Nakon poimanja glomaznosti zamišljenog prostora svemira, nameće se problematika pozicije koju mi zauzimamo ako se usporedimo s ostalima, prethodno odbacivši sebičnu Platonovu teoriju. Da citiram Neila Armstronga: “I didn’t feel like a giant. I felt very, very small”. SF ljubavnice potiču nas na razmišljanje o našoj krasnoj i skromnoj poziciji, ali iz koje nam se nepreglednosti prostora oko nas čine još divnijima. U prostoru instalacije tama je prekinuta jedino ljubičastim LED svjetiljkama, što daje prostoru intimnost i mistiku na koje se naše oko u početku jako teško prilagođava. Prvotna zbunjenost tamom nestaje protokom vremena, pa nam se vid navikava na svjetlo granje koje kao da isijava tu jarku zelenu boju i kreira razne oblike s korijenima, ali i nastavcima u nekom sasvim drugom prostoru.

Teleskopom do granice svemira Uz prostor, vrijeme kao svakodnevna dimenzija ovim je izloškom dovedena na kušnju. S obzirom na spomenutu mogućnost sjedenja, postajemo nesvjesni duljine vremena provedenog ispod osvijetljenog granja, pa time dolazi do trenutnog brisanja svijesti o pojmu te dimenzije.

Dimenzija, kojom za razliku od prostora nemamo slobodu kretanja i o kojoj je naše znanje zapravo jako oskudno, ovdje nam se također nameće u korak s prostorom, budući da su ta dva pojma uvijek u korelaciji. Instalacija na nas ostavlja dojam sličan onome prilikom promatranja neba noću i sijanja zvijezda, ali nas taj umjetno stvoren krajolik iznenađuje upravo izostavljanjem zvijezda i ponekom apsurdnošću. Primjerice, grane stabla su pričvršćene za zid, debla nema, iako je naznačeno. Pojave koje bi se negdje okarakterizirale kao propusti i rušenje stvorenog ambijenta ovdje djeluju potpuno drugačije i u prilog poanti izložbe. Poneke nesuvislosti ostavljaju nam puno toga za konstruiranje u našim mislima i mašti (ponovno se vraćamo njoj). SF ljubavnice naglašavaju i ostale dimenzije – širinu, duljinu, visinu, pokušavajući ih približiti svima zainteresiranima. Za ostvarivanje projekta bila im je potrebna pomoć Zvjezdarnice Zagreb, Državnog hidrometereološkog zavoda, a bili su pozvani svi željni razgovora na temu znanosti, fantastike i svemira. Također, njihova je želja bila uključiti i Biološki odsjek i Zavoda za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, te su organizirale i promatranje neba teleskopom, uz plan lansiranja DIY metereološkog balona s kamerom, koji bi pokušao otići što dalje prema granici svemira, sve kako bi nam što lakše vizualizirale te fantastične nepreglednosti. SF ljubavnice su u ovom projektu za posjetitelje postale spona spoznajnog i realnog kojeg smo svakodnevno djelić, te naravno – fantastičnog. Prostorno-svjetlosna instalacija zaživjela je i predstavila svemir te sivu zonu pretapanja znanstvenog i fantastičnog, kao sferu s kojom se domaća umjetnost i nije zamjetno bavila. Predstavile su se kao zanimljiva i obećavajuća grupa mladih autorica, uspjevši kreirati prostor koji nas odvodi u jedan drugi; tako blizu a tako daleko, čije kreiranje prepuštaju svakome od nas pojedinačno.