Pop-rasizam i mrtve prirode bujajućeg raspada

Razmetanju generalizacijama i krutim ocjenama ne bi trebalo biti mjesta u osvrtu na filmski festival, pa ipak, svjesna toga da se neće svi složiti sa mnom, reći ću da je prošlogodišnje izdanje Human Rights Film Festivala (festivala filma o ljudskim pravima) bilo znatno uspješnije od ovoga četvrtog, koje se od 5. do 10. prosinca održavalo u Studentskom centru i net klubu Mama.

Ono što su organizatori iz URK-a i Multimedijalnog instituta isticali kao opći cilj manifestacije – kroz medij filma otvoriti medijski i javni prostor kako bi se osvijestile i što širem krugu ljudi približile neke društveno relevantne i aktualne teme – ostvareno je kroz šarolik i opsežan program. Festival je u četvrtom izdanju organiziran kao platforma koja kroz različite aktivnosti uključuje niz aktivista za promicanje ljudskih prava, a vjerojatno će uspjeti i u nakani da stvori vlastitu tradiciju, ustvari postane stalni prostor proizvodnje kritičkog javnog diskursa.

Na festivalu – koji je prvog dana u kino SC privukao pozamašan broj posjetitelja, da bi on prema kraju postupno opadao – prikazano je tridesetak filmova.

Angažirana dosada

HRFF 2006 otvorio je film Bamako u kojemu autor Abderrahmane Sissako, jedan od najboljih afričkih redatelja, spaja fikciju i fakciju u dvorištu svoje obiteljske kuće u gradu po kojemu je film naslovljen. Očekivalo se više od filma kojim je otvoren festival, a koji je u programskoj knjižici najavljen kao “tužna opera disidenata, arija zlodjela i britka kritika” čemerne afričke stvarnosti. Upravo je taj primamljiv opis vjerojatno privukao u SC toliko ljudi – otprilike tri četvrtine mjesta u dvorani bilo je zauzeto, što je za ovaj mali festival priličan uspjeh. Ipak, umjesto zanimljivog angažiranog uratka, koji se iz najave mogao očekivati, gledatelje je dočekala – angažirana dvosatna dosada. Mnogi su zato odustali već u prvoj polovici projekcije.  Sama ideja filma nije loša. Redatelj Sissako stavio je u fokus improvizirano suđenje Svjetskoj banci i globalizaciji koja uništava Afriku. Sudnica je zapravo otvoreno prašnjavo dvorište kroz koje ljudi tijekom suđenja slobodno šeću i bave se svakodnevnim aktivnostima – umivaju se i peru, boje odjeću, puše i razgovaraju, viču na djecu. Suđenje je mučno i iscrpljujuće, na njemu u ulozi “svjedoka” nastupaju afrički političari i političarke, školski učitelj, trgovac, nezaposlena udovica, predstavnik Svjetske banke. Njihovi su govori zasićeni šupljikavim parolama, karakterističnim za političke skupove i nisu nikakva “britka kritika”, niti je zbog njih moguće suosjećati s tugom Afrike. Taj segment filma nalik je na kakvu lakrdiju Hrvatskog sabora, samo s crnim sudionicima i na otvorenom.  Iz procesa doznajemo da je zdravstvena njega u Africi dostupna samo imućnima, a bolesni siromasi umiru a da nitko zbog toga ne trepne, kako je u Maliju život koncentriran uzduž pruge koju međunarodna zajednica želi ukinuti, kako su institucije pune korupcije. Ništa novo. Najdirljiviji je trenutak u filmu onaj kad lijepa crnkinja, pjevačica, plače na pozornici dok pjeva – to je jedina snažna metafora afričke boli.

Sissako jest pokazao krivnju i amneziju u načinu na koji bogate zemlje vide Afriku, zemlju čije prokletstvo nije njezino siromaštvo nego njezino bogatstvo – ali je to učinio na najmanje efektan način, “suho” deklarativno – puštajući političare da govore ono što je film mogao bolje reći slikama, situacijama, ljudima s problemima.

Nagle promjene kineskog društva

 Gledali smo i Novi svijet, novu interpretaciju poznate priče o Pocahontas i Johnu Smithu. Film je režirao Terence Malick, autor slavne Tanke crvene linije. Naracija teče kroz monologe 17-stoljetnog istraživača Smitha koji se zaljubljuje u indijansku princezu i mora se odlučiti između ostanka u koloniji koja je pred raspadom ili polaska uz rijeku, u divljinu, za Pocahontas. On odlazi, ona se zaljubljuje u drugog. Novi svijet je redateljski dorađen, vizualno dojmljiv, atmosferičan film, u kojemu su suptilno nagoviještene univerzalne teme o gubitku, nadmoći, nevinosti. U pozadini bajkovite priče o Pocahontas, izdiže se panorama kompliciranih odnosa između kolonizatora i domorodaca, prošarana nasiljem.

Najatraktivniji dio programa na HRFF-u dva su filma Jia Zhang-kea, pobjednika ovogodišnjeg festivala u Veneciji: Mrtva priroda i Dong. U prvome od njih, kroz dvije priče o dva para Zhang-ke se bavi svijetom kojemu se tek sprema invazija zapadne kulture: rudar Han Sanming kreće na putovanje u Fengjie, u potragu za bivšom suprugom koju nije vidio 16 godina. Pronalazi je na obali rijeke, gdje se zavjetuju da će se ponovo vjenčati. Medicinska sestra Shen Hong također traži muža kojeg nije vidjela dvije godine. Pri susretu par otkriva da je dvogodišnja razdvojenost napravila među njima prevelik ponor, pa se odlučuju na razvod. Ljubavne priče odvijaju se na podlozi društvenih previranja koje uzrokuje izgradnja brane Triju rijeka. Posljedica je, između ostalog, devastacija krajolika i onečišćenje.

Sličnom se temom – naglim promjenama kineskog društva – bavi i Dong, film u kojemu Zhang-ke istražuje mogućnosti dokumentarne forme. I ovdje je fokusiran na obične ljude, uhvaćene u vrtlogu društvenih mijena, a posebnim ga čini stroga ljepota kompozicije kontrapunktirana neformalnim fabularnim momentima: Jia putuje s priznatim kineskim slikarom monumentalnih platna u Bangkok. Na projektu gradnje Brane triju kanjona, (ponovo u gradu Fengjie), Liu slika polugole radnike. Prostor je uokviren zadivljujućim pejzažem u koji polako ulaze znakovi industrijskog napretka, odnosno eksploatacije. U drugom dijelu filma, nešto sasvim drugo: Liu u Bangkoku slika mlade modele, i znakovito, dva različita ciklusa dovršenih slika ipak su nekako – slična.

Bijeli teror

Od više sam ljudi čula da su s nestrpljenjem iščekivali 4. HRFF samo zbog najavljenog filma Bijeli teror Daniela Schweizera, posljednjeg dijela trilogije o skinheadima, mržnji i rasizmu. (Istoj trilogiji pripada i film Stav skinheada prikazan na prošlogodišnjem festivalu.) Iščekivanje se, mislim, isplatilo. Schweizer je strastven u istraživanju svega što se krije iza slogana “White Power” i “New Racists”. Potaknuo ga je na to zaokret među radikalnim ekstremistima koji je u posljednjih pet godina postao vidljiv diljem svijeta: novi ideolozi pojavljuju se u Europi, Sjevernoj Americi, Rusiji i kako globalizacija zauzima sve čvršću poziciju, trgovci mržnjom ponovno pale vatre prošlosti – na Internetu, distribucijskim kompanijama, putem izdavačkih kuća, glazbe. Bijeli teror posebno se bavi SAD-om i Švedskom, zemljama koje su teško pogođene otkrićem snažnih rasističkih poticaja među mladima: neonacistička propaganda postigla je nezapamćenu publiku i pronašla plodno tlo za dalje širenje. Vrlo uznemirujući film, obilno zasićen naturalističkim scenama, prepun informacija i živopisnih slika – Bijeli teror nagoviješta sumornu i prijeteću budućnost, deziluzionirani svijet nejednakosti i nasilja.

Od ostalih filmova koji su prikazani na 4. HRFF-u, vrijedi spomenuti još i Fragmente Iraka američkog dokumentarista Jamesa Longleya koji govori o mučnoj stvarnosti zemlje pod ratnom spremom, razapetu između triju grupa – Šijita, Sunita i Kurda. U filmu Povratak, antologijskoj epizodi serijala Kraljevi horora, Joe Dante izražava protest protiv Busha i njegove vlasti, oživljava iračke veterane kako bi sabotirao nadolazeće izbore i naštetio predsjedniku koji ih je poslao u rat.

Iako je, dakle, Human Rights Film Festival ove godine programski bio slabiji od prošlogodišnjeg izdanja, prikazani su filmovi tematski i izvedbeno dovoljno različiti da mogu zadovoljiti znatiželju i ukus najrazličitije publike. Koncepcijom “svakom po nešto” manifestacija se približava zamišljenom modelu platforme za otvoren razgovor o ljudskim pravima u 21. stoljeću.