O endokanibalizmu u Yanomamo Indijanaca
Ljudska morbidna fascinacija kanibalizmom seže daleko u prošlost. Kad se društvo iz određenog razloga počelo urušavati, a prihvaćena pravila ponašanja prestala poštivati, kanibalizam je lako mogao postati prihvatljiva alternativa gladovanju. Uistinu, ako je zbog suše ili neke druge prirodne katastrofe žetva uzastopno podbacivala ili je divljač izumrla, najbliži susjedi postajali su primamljiv plijen.
Pojedi bližnjega svoga Herodot je u svojoj Povijesti opisivao različite stvarne i zamišljene kulture i njihove prakse kanibalizma pa mu stoga možemo zahvaliti na nastanaku uvriježene riječi za jedenje ljudskog mesa – antropofagiju, koja je kovanica dviju grčkih riječi, anthropos – čovjek i phagein – jesti. Pod općim nazivom antropofagija podrazumijevaju se dvije podkategorije: endokanibalizam, praksa jedenja mrtvih prijatelja ili rođaka kao čin poštovanja, i egzokanibalizam koji podrazumijeva jedenje neprijatelja ubijenih u borbi ili prinesenih kao žrtva nekom gnjevnom božanstvu. Ako je antropofagija točan izraz za ljudožderstvo, nameće se pitanje odakle onda riječ “kanibal”? Kako zapisuju Mark P. Donnelly i Daniel Dieh u knjizi Pojedi bližnjega svoga: povijest kanibalizma, Kristoforu Kolumbu možemo zahvaliti na toj kovanici. Prvo objektivno izvješće o kanibalizmu južnoameričkih Indijanaca dolazi od njemačkog pomorca Hansa Stadena koji je svjedočio brojnim izrugivanjima i mučenjima zarobljenika suparničkih plemena. Ta su mučenja imala isključivo ceromonijalnu svrhu pa stoga ne čudi da su majke premazivale krvlju svoje bradavice kako bi je i dojenčad mogla osjetiti. Neka južnoamerička plemena bila su selektivnija u pogledu svojih prehrambenih navika – npr. Cocome su jeli samo svoje preminule rođake i prijatelje, ali pritom nisu jeli njihovo meso, nego su mljeli njihove kosti koje su potom pili pomiješane s pivom.
Bijesom protiv smrti Sličnu praksu susrećemo i kod Yanomamo Indijanaca, najvećeg, relativno izoliranog plemena u Južnoj Americi. Yanomami vjeruju da će nakon smrti ljudska duša pronaći svoj put do hedu, Yanomamo raja iznad Zemlje. Cijela ceremonija se odvija na središnjem prostoru sela koje je okruženo velikim, kružnim kućama yano ili shabonos. Smrt je najveći traumatični trenutak, ona je proživljavanje konačnog prijelaza iz prirodnog do natprirodnog života, od smrtnih uvjeta života do besmrtnog postojanja. Tijekom obreda sprovoda preminuli mora u konačnici biti transformiran iz fizičkog do duhovnog života. Obred pogreba može se podijeliti u tri ceremonije, a to su: ritus separationis koji obuhvaća ceremonije s izrazitom manifestacijom bijesa, plačem koji potencira tugu te stavljanje duhana u usta pokojnika. Ovaj obred možemo usporediti s prvom etapom van Gennepovog rituala prijelaza – predliminalnim stanjem, odvajanjem pokojnika simboličkim ponašanjem. Zatim slijedi ritus purificationis, dekoracija tijela i njegovo kremiranje, i naposljetku – ritus communionis, sakramentalno konzumiranje kremiranog pepela. Ritus purificationis povlači za sobom drugu fazu van Gennepove strukture, liminalno stanje, stanje betwixt and between, ni vani ni unutra, odnosno stanje kad je Yanomamo negdje između svijeta živih i svijeta mrtvih. Treća etapa, ritus communionis, može se poistovjetiti s postliminalnim stanjem (u van Gennepovu određenju) prilikom kojeg je pokojni reintegriran u društvo sa svojim novim statusom, smrću (usp. Andrew N. Woznicki, Endocannibalism of the Yanomami, The Summit Times, sv. 6, br. 18-19, 1998.).
Navedenu drugu etapu, osim s van Gennepovim liminalnim stanjem, možemo usporediti i s Turnerovim određenjem communitas, prijelazom iz jednog stanja u drugo prilikom kojeg neofiti ne posjeduju ništa, nemaju oznaku ni društveni status. Oni su negdje između, na pragu nečega starog i novog koje se formira nakon rituala. To je liminalno stanje koje se nalazi između strukture ovog života gdje Yanomami žive, sa svim svojim hijerarhijama, i antistrukture. Liminalnost i communitas obično su privremeni i strukturno ograničeni, čime potvrđuju postojeći društveni poredak, nakon kojeg pojedinac ulazi u novi socijalni položaj, onaj koji Yanomamo dobiva nakon što njegovi živući srodnici popiju njegov pepeo.
Kad Yanomami umre, prvu reakciju pripadnika plemena čini duboki bijes, jer smrt Yanomama, prema njihovu shvaćanju, nije prirodni fenomen, već ju je prouzrokovao zloćudni duh koji je poslao šaman neprijateljskog plemena. Prije nego što se pomire s činjenicom smrti pripadnika plemena, oni pokušavaju naći dušu pokojnika jer možda još uvijek nije izašla u potpunosti iz njegova tijela. Tada pjevaju, zazivaju dušu, pokušavaju je namamiti natrag u tijelo, međutim, nakon što shvate da je takav napor bezuspješan, počinju plakati za njim. Najveća prepreka u oslobađanju duše od tijela čini mi amo, kozmička vitalna snaga koja predstavlja najdublje središte svakog čovjeka kao ljudskog bića. Koncentrirana je u kostima tijela te nakon što je tijelo spaljeno, potrebno je u potpunosti konzumirati samljevene kosti kao prah koji se dodaje u juhe. Mi amo zamišljen kao vitalna živuća moć za Yanomame čini princip identiteta kroz koji on može integrirati urihi i yahi (ljudsko i životinjsko) u sebi, osobni i socijalni život, materijalne i duhovne potrebe, svjetsko i vjersko znanje. Smrt je objavljena putem velikih jecaja, vrištanja, osornih i skandaloznih gesti te udaranjem ratnih sjekira po podu ili stupovima doma. Riječ je o trenucima najveće drame i napetosti zajednice. Buka, plač i vrištanje manifestacija su boli za gubitkom jednog od rođaka, ali u isto vrijeme i ispunjenje rituala.
Ubrzo nakon toga Yanomami počinju ukrašavati i bojati pokojnika, stavljajući mu perje na uši i velika bijela pera oko glave, a unutar usta, ispod usne, smješten je pee, zalogaj prožvakanog duhana. Time počinju rituali pročišćavanja tijela i duše, nakon kojih se tijelo stavlja na ležaljku, uvijeno poput djeteta u utrobi majke. Miris duhana pomaže u pronalasku pravog mjesta na nebu, a pozicija tijela označava kako je potrebno roditi se u novom vječnom životu. Žene prstima šire, razmazuju svoje suze po obrazima, obnavljajući sjaj crnih pruga koje se nose kao znak žalosti. Kratke fraze žalopojki koje se neprestano ponavljaju namijenjene su neposredno za pokojnika. U svakom slučaju, on je tu prisutan, ali nije u stanju odgovoriti. Počinje život mrtvih. On živi, ali kao pokojnik, u dimenziji čiji je osnovni uvjet da nema kontakta s društvom. Tijelo je tu, ali je njegova relacijska uloga završena. U svakodnevnom razgovoru ne smije se referirati na mrtvu osobu, osim na godišnjem “danu sjećanja”. Istina je da Yanomami ne smiju nikada recitirati imena predaka niti smiju sačuvati slike ili stvari pokojnih, jer to sve pripada mrtvoj osobi, čak i njegovo/njezino ime mora biti izbrisano iz sjećanja rodbine, tako da duh preminule osobe može pronaći mir u “selu predaka”.
Pijenje mrtvih Oslobođenje trupla provodi se putem kremiranja; zakapanje tijela znači napuštanje pojedinca i ostavljanje da se tijelo sporo raspada, a ne da ga se oslobodi. Svi ostaci su konzumirani u posebnom ritualu za vrijeme kojeg jedan od muškaraca, bliski srodnik ili dragi prijatelj preminulog, melje kosti pokojnika u izdubljenom deblu, odakle se kroz lišće ulijeva u posebne posude i onda miješa u juhu od banana koju piju srodnici. Muškarci koji su bili ubijeni od strane neprijatelja tretirani su na poseban način – samo žene piju njihov pepeo, i to tijekom osvetničkog napada, a pepeo takve osobe može ostati u selu i po nekoliko godina sve dok njegov rođak ne osjeti da je osvetio njegovu smrt. Ako je pokojnik umro, a pritom njegovu smrt nitko nije osvetio, ne može prijeći u drugi svijet. Nadalje, ako mnogo ljudi umre u isto vrijeme, npr. tijekom epidemije, njihova tijela se zamotaju u koru drva te ih se odnosi u prašumu i polaže ih se na stabla. Nakon što se razgrade, preostalo meso se istruže od kostiju, kosti se spaljuju, a pepeo se pohranjuje u tikvice kako bi ga se kasnije popilo. To “pijenje mrtvih” označava da duše pokojnika ulaze u tijelo njihovih živućih potomaka, čime se osigurava duhovna i fizička snaga za borbu protiv zla u prašumi. Sva tijela moraju biti kremirana; Yanomami smatraju kako je ostavljanje mrtvog tijela da trune užasavajuće. Osim toga, duša će biti nesretna ako nije mogla pronaći počivalište u tijelima svojih najmilijih.