11.12.2014.

John Druesedow  

Popularne pjesme Velikog rata

Poznat kao Veliki rat, "rat koji će okončati sve ratove”, potrajao je više od četiri godine (od kolovoza 1914. do studenog 1918. godine) i odnio više milijuna života (oko deset milijuna ili više). No pokazalo se da Prvi svjetski rat ipak nije označio kraj ratovanja; štoviše, neki/e povjesničari/ke u njemu vide početak borbe za srca i bogatstva nacija i njihovih građana koja traje dulje od stoljeća, sukob na svjetskoj razini koji se nastavlja i u 21. stoljeću.1 Danas je malo onih koji iz prve ruke pamte prizore i zvukove tog velikog sukoba koji je službeno završio potpisivanjem mirovnog sporazuma u Versaillesu 28. lipnja 1919. godine, točno pet godina nakon sarajevskog atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Zahvaljujući sofisticiranom razvoju audio-snimaka i kinematografije koji započinje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, i danas možemo pogledati pokretne slike stvarnih događaja za vrijeme Prvog svjetskog rata i čuti iste one pjesme (ili barem njihove autentične odjeke) koje su ulijevale hrabrost onima koji su putovali na istok preko Tihog oceana ili na jug preko Engleskog kanala te nudile nekoliko trenutaka zaborava onima u rovovima i kratkotrajnu utjehu usamljenima i ožalošćenima koji su ostali kod kuće.2 

Za vrijeme administracije predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.–1921.), građani/ke spomenute države (broj stanovnika u to vrijeme iznosi oko 100 milijuna) masovno su uživali/e u glazbi: njihov je glazbeni entuzijazam hranio uspjeh desetaka proizvođača klavira, izdavača notnih zapisa, proizvođača fonografa i prodavača audio-zapisa. U studiji The Piano in America, 1890 – 1940, Craig H. Roell navodi zapanjujuće statističke podatke: “Do 1914. godine godišnja proizvodnja fonografa premašila je brojku od 500 000 i donosila profit of 27 milijuna dolara. No 1914. također bilježi rekordnu proizvodnju klavira: njih 323 000, procijenjenih na 56 milijuna dolara. Proizvođače klavira, koji su spomenuti instrument prodavali u dotad nezamislivim količinama, moguća konkurencija zacijelo nije previše brinula.”3

To se razdoblje pokazalo vrlo uspješnim i za izdavače notnih zapisa. U razdoblju od pet godina, od početka sukoba sve do sredine 1919. godine, na tržište su izbacili čak 7 300 popularnih pjesama koje bismo mogli opisati kao patriotske ili na drugi način vezane uz rat. Procjenjuje se da je više od 200 takvih pjesama snimljeno na nosače zvuka; njihova komercijalna distribucija potom prelazi u ruke raznih tvrtki: “velike trojke” koju čine Edison, Victor ili Columbia (u SAD-u), Decce ili Gramophonea (u Ujedinjenom Kraljevstvu), ili neke od manjih kompanija. Masovni radio-prijenosi bili su iza ugla: prijenos inauguracije predsjednika Warrena G. Hardinga 4. ožujka 1921. godine prepoznat je kao važan događaj u povijesti radija i prvi te vrste; prva komercijalna radio postaja u SAD-u, KDKA iz Pittsburgha, s emitiranjem započinje 2. studenog 1920. godine.

Strastveni/a slušatelj(ica) popularnih pjesama za vrijeme Velikog rata nije trebao/la električnu energiju kako bi uživao/la u glazbi. Većina domova imala je klavir (u kućama bogatijih mogao se naći i koncertni klavir), “knjižnicu” notnih zapisa i mehanički uređaj za reprodukciju glazbe (s istaknutim “rogom” i ručicom za navijanje). U blizini se nalazila i zbirka ploča čija popularnost s vremenom potiskuje zvučne zapise na fonografskom valjku (potonjeg je godinama promovirao Thomas A. Edison (1874.–1931.), kome se pripisuje izum fonografa). Radio, još uvijek u povojima, nije predstavljao konkurenciju tim oblicima slušanja glazbe.

Tako su postignuti svi preduvjeti za slušanje i izvođenje trijumfalne pjesme Georgea M. Cohana Over There (1917.), ili nešto sumornije ‘Till We Meet Again (1918.) Richarda A. Whitinga i Raymonda B. Egana, kao i mnogih drugih popularnih pjesama. U često citiranom priručniku The Book of World-Famous Music, James J. Fuld navodi da tiskani notni zapis spomenute pjesme Whitinga i Egana spada među najprodavanije u povijesti. Taj ratni trenutak u kojemu se tehnologija akustičnih snimaka spaja s proizvodnjom, a masovna publikacija notnih zapisa s masovnom proizvodnjom kvalitetnih akustičnih snimaka, jedinstven je u povijesti.   

GRAMOFONI Uređaj za reprodukciju zvuka javlja se pod raznim imenima, ovisno o tvrtci koja ga proizvodi. Primjerice, pojam “gramofon” odnosi se na uređaj koji je izumio Emile Berliner (1851.–1929.) i kasnije na tržište lansirao Eldridge R. Johnson (1867.–1945.), utemeljitelj tvrtke Victor Talking Machine Company, nasljednika Berlinerove tvrtke United States Gramophone Company. U Ujedinjenom Kraljevstvu, riječ “gramofon” postaje generički pojam za uređaj za reprodukciju zvuka. Pojam “Victrola” koristi se kao naziv za novi uređaj tvrtke Victor u kojemu je rog smješten iza zatvorenih vratašca, unutar konzole. Pojam “fonograf” zarana je rabio sam Edison referirajući se na vlastiti izum iz 1877. godine. Britanska tvrtka Decca razvila je prijenosni uređaj koji se u velikim količinama slao na prve crte europskih bojišnica, na kojima je služio kao izvor razonode mnogima koji su (znali oni to ili ne) gledali smrti u oči: “Snimke nekih od popularnijih pjesama pronašle su put do bojnog polja gdje su svirane na prijenosnim gramofonima, uključujući i onaj koji je proizvodila Decca, poznat kao ‘rovovski model’.”4 O sličnom modelu piše i Eric Charles Blake u studiji Wars, Dictators and the Gramophone 1898 – 1945: “Prvi uistinu prijenosni gramofon u Britaniji bio je Decca Dulcephone, proizvod tvrtke Barnett Samuel & Sons Ltd., inače specijalizirane za glazbene instrumente, koja će kasnije postati Decca Gramophone Company. Dizajn osnovnog modela bio je jednostavan i kompaktan. (...) S ručkom za nošenje bio je nalik omanjem putnom kovčegu i prodavao se po razumnoj cijeni od dvije gvineje. Na tržište stiže samo tjedan ili dva nakon izbijanja rata, a njegova je popularnost među vojnicima njegovim tvorcima osigurala posebno mjesto u povijesti gramofona.”5

U Sjedinjenim Državama proizvodnja fonografa je cvjetala, a neki modeli proizvedeni za vrijeme rata bili su mnogo skuplji od Dulcephonea: “Izdanje časopisa Talking Machine World od 15. rujna 1916. godine obuhvaćalo je više od 100 stranica: od toga su 23 stranice (jedna petina broja) sadržavale oglase raznih veličina za 20 različitih proizvoda fonografa. Cijene reklamiranih modela kretale su se od manje od 5 dolara (današnja vrijednost: 82,50 dolara) do 2000 dolara (današnja vrijednost: 33 000 dolara) koliko se navodilo u oglasu za jedan model tvrtke Aeolian Company iz New Yorka.”6

IZVORI Komentirajući pjesmu Dead Musicians glasovitog britanskog pjesnika Siegfrieda Sassoona (1886.–1967.; sam Sassoon bio je veteran Velikog rata), muzikolog Glenn Watkins piše sljedeće dirljive redove: “[F]onograf je mogao trenutno uhvatiti, ili bolje reći, zauvijek ‘zamrznuti’ sjećanja na minula dobra vremena provedena u pjevanju ili slušanju najnovijih glazbenih hitova u društvu prijatelja iz vojske. No kad bi snimka došla do kraja, (...) nastupala je stvarnost: minulo vrijeme zauvijek je izgubljeno, kao što su izgubljeni i sami prijatelji.”7

Iako je izravno iskustvo Velikog rata većini (izuzev nekolicine) nedostupno, ostaje nam stvarnost zvučnih dokumenata. Barem 15 zbirki pjesama trenutno je dostupno u CD ili LP formatu. Najveća komercijalno dostupna audio-zbirka nalazi se na web stranici “World War One Songs Early Recordings from 1918 Victrola”: zbirka obuhvaća 216 jedinica (ne samo pjesme) prenesenih na set od 12 CD-ova ili kaseta, pomoću “Victrole iz 1918. godine (...) i korištenjem posebne opreme kako bi se pojačao i sačuvao karakteristični zvuk Victrole”.8 

Oko 155 suvremenih zvučnih dokumenata (uglavnom pjesama) dostupno je na web stranici http://www.firstworldwar.com, dok je više od 100 snimaka ratne tematike s fonografskih valjaka stručno transkribirano i katalogizirano u sklopu Projekta za očuvanje i digitalizaciju fonografskih valjaka Sveučilišta u Kaliforniji (Santa Barbara). Izbor od 21 valjka dostupan je u obliku tematski organiziranog radio-programa, a za većinu su ponuđene i audio-poveznice. Osim raznih stranica posvećenih Velikom ratu, YouTube nudi i zanimljiv izbor (rijetkih) pjesama, od kojih su neke popraćene isječcima iz filmova onoga vremena.

NAJVEĆI HITOVI Mali postotak pjesama Velikog rata (možda nekoliko desetaka) u više su navrata snimali/e različiti/e izvođači(ce). Moglo ih se čuti kod kuće, ali i uživo na pozornici. Nakon rata pronašle su svoj put i u zvučne filmove, na radio i televiziju, a s vremenom i u digitalne formate. Te su pjesme popisane, opisane, ocijenjene, katalogizirane i sačuvane u nizu komercijalnih snimaka, knjižničnih kataloga i rastućem broju web stranica (izvorni zvuci velikog djela pjesama dostupni su na Internetu). Pretražujući spomenute filtre, moguće je bez mnogo muke sastaviti kratak popis najomiljenijih pjesama, onovremenih hitova koji su do danas preživjeli zahvaljujući njihovoj glazbi ili retorici poezije. U nastavku donosimo jedan takav popis, s kratkim opisima pojedinih pjesama popraćenima podacima koje smo preuzeli iz referentne literature ili teksta otisnutog na omotima/naslovnicama notnih zapisa. 

Over There Ovo je vjerojatno pjesma na koju će entuzijasti za povijest i/ili popularne pjesme najprije pomisliti kad netko spomene Veliki rat. Pjesmu, za koju je tekst i glazbu napisao George M. Cohan (1878.–1942.), 1. lipnja 1917. (oko dva mjeseca nakon što su Sjedinjene Države ušle u rat) objavila je tvrtka William Jerome Publishing Corporation. Na jednoj od prvih naslovnica nalazi se fotografija Nore Bayes (1880.–1928.), prve izvođačice s kojom povezujemo ovu pjesmu i čija je izvedba 2005. godine uvrštena u Nacionalni registar snimaka. Slika, smještena u ovalni okvir, prikazuje Bayes u neobičnoj odori – uniformi iz doba Američkog rata za neovisnost (?) – kako salutira. Drugo izdanje, s fotografijom Harryja Ellisa u mornaričkoj uniformi na naslovnici, pojavilo se otprilike u isto vrijeme. Iste godine izlaze još dva izdanja (oba objavljuje Leo Feist, New York): naslovnica jednoga od njih prikazuje kvartet vojnika koji zauzimaju jednake poze i s pozornice mašu šeširima dok se (kako se čini) odmiču prema krilima, a od tamo (možemo pretpostaviti) prema konvoju koji ih iščekuje. Drugo Feistovo izdanje krasi drugačiji i mnogo atraktivniji aranžman: uniformirani vojnici koji zajedno pjevaju okupljeni oko vatre. Rad je djelo Normana Rockwella (1894.–1978.) i predstavlja jednu od barem tri naslovnice za tiskane notne zapise koje je taj umjetnik izradio za vrijeme rata. Jedan od vojnika svira mandolinu, vrlo popularan instrument u SAD-u na prijelazu stoljeća. Iznad naslova nalazi se sljedeća parola: “Tvoja pjesma – moja pjesma – pjesma naših dečki”. 

Za pjesmu Over There i za njegov cjelokupni umjetnički i patriotski doprinos, Cohanu je 1936. godine dodijeljena zlatna medalja časti američkog Kongresa. Glenn Watkins o Cohanovoj se pjesmi pohvalno izražava, ističući da se radi o pjesmi koja je obilježila razdoblje u kojem je nastala: “Cohan je stvorio klasik. Iako je kasnije rekao kako je samo dramatizirao poziv vojničke trube, uspjelo mu je uhvatiti djelić američkog duha tog trenutka i na taj način izraziti euforiju i pouzdanje koje će Amerikancima biti potrebno da izdrže do kraja rata... Niti jedna druga američka pjesma iz razdoblja Prvog svjetskog rata, uključujući Whitingovu ‘Till We Meet Again ne može se mjeriti s njome; niti jedna neće ostati dulje zapamćena.  

Enrico Caruso (1873.–1921.), vjerojatno najpoznatiji pjevač tog vremena na svijetu, također je snimio tu pjesmu (snimka je dostupna na Internetu). Niti jedna druga snimljena patriotska pjesma u povijesti nije izvedena tako briljantno.

It’s a Long, Long Way to Tipperary

U smislu popularnosti i osjećaja koje izražava, It’s a Long, Long Way to Tipperary, djelo Jacka Judgea (1878.– 1938.) i Harryja Williamsa (r. 1930.) objavljeno 1912., britanska je inačica pjesme Over There. Ubrzo nakon početka rata pjesma postaje jedna od najpopularnijih u Ujedinjenom Kraljevstvu. S godinama, svoje je mjesto pronašla i u filmovima (ironično i efektno je iskorištena u njemačkom filmu Podmornica [Das Boot, 1981.] redatelja Wolfganga Petersena) i na televiziji (npr. posljednja epizoda serije The Mary Tyler Moore Show prikazana 1977.).

 

‘Till We Meet Again

Glazbu za tu popularnu pjesmu potpisuje Richard A. Whiting (1891.–1938.), dok je tekst zasluga Raymonda B. Egana (1890.–1952.). Ubrzo nakon što ju je više od dva mjeseca prije nego su topovi utihnuli u studenom 1918. godine objavio H. Remick, ‘Till We Meet Again (Dok se ponovno ne sretnemo) postala je pjesma s “jednim od najprodavanijih notnih zapisa u povijesti”.9 Ilustrirana naslovna stranica, sa sjenama mladog mjeseca, dobro odražava atmosferu teksta: prihvaćanje neizbježnog odlaska i umjerenu nadu u budućnost (refren započinje stihom: “Smiješi se dok me ljubiš na tužnom rastanku...”). Ta je scena zacijelo ponovljena nebrojeno puta za vrijeme rata i kao takva predstavljala nešto s čime su se mnogi parovi mogli poistovjetiti. 

 

Keep the Home Fires Burning

Keep the Home Fires Burning suštinska je pjesma o “domu”; iako potječe iz Ujedinjenog Kraljevstva, dobro je poznata i u Sjedinjenim Državama. To je ujedno i najveći hit Ivora Novella (rođen kao David Ivor Davies (1893.–1951.)). Pjesmu je 8. listopada 1914. godine objavila londonska tvrtke Ascherberg, Hopwood & Crew, i to pod nazivom ‘Till the Boys Come Home. Naredne godine njujorška tvrtka Chappel & Co. objavila je vlastito izdanje. Riječi pjesme djelo su Lene Guilbert Ford (1870.–1918.).

 

Pack Up Your Troubles in Your Old Kit-Bag (and Smile, Smile, Smile)

Još jedna omiljena pjesma britanskih trupa koja govori o smjelom suočavanju s poteškoćama, Pack Up Your Troubles in Your Old Kit-Bag (and Smile, Smile, Smile) objavljena je 23. studenog 1915. godine. Glazba je djelo Felixa Powella (1878.–1942.), dok tekst potpisuje njegov brat George Asaf (pseudonim za Georgea Henryja Powella, 1880.–1951.). Pjesma se pojavila i u londonskom mjuziklu Her Soldier Boy postavljenom 1916. godine.

 

Good-Bye Broadway, Hello France

Naslovna stranica tiskanog notnog zapisa pjesme Good-Bye Broadway, Hello France prikazuje transatlantski stisak ruke između američkog vojnog vođe (moguće da se radi o generalu Johnu J. “Blackjacku” Perishingu) i njegovog francuskog pandana s druge strane oceana. Riječi pjesme potpisuju C. Francis Reisner i Billy Davis, dok je glazba djelo Billyja Basquettea [sic]; pjesmu je 1917. objavio Leo Feist (New York), a iste je godine uključena i u broadwayjski mjuzikl Passing Show of 1917. U razdoblju od 26. travnja do 13. listopada 1917. godine, mjuzikl je izveden 196 puta. Prepuna optimizma uoči bitke (na sličan način kao i We Don’t Know Where We’re Going But We’re On Our Way W. R. Williamsa, također objavljena 1917. godine), pjesma zaziva ime generala Lafayettea i izražava razmetljivo samopouzdanje u pobjedu u ratu.

 

Oh! How I Hate to Get Up in the Morning

Mjedeni zvuk ranojutarnjeg trubačkog poziva na buđenje nije svakome bio po volji: to je raspoloženje savršeno uhvaćeno u pjesmi Irvinga Berlina (1888.–1989.) Oh! How I Hate to Get Up in the Morning. Pjesmu je 1918. objavio sam skladatelj i iste je godine uključio u svoju glazbenu promenadu Yip, Yap, Yaphank, nastaloj kao dio kampanje za prikupljanje novca za izgradnju zajedničke zgrade u vojnom kampu Upton smještenom u blizini Yaphanka (New York). Na Broadway ponovno stiže u sklopu Berlinovog mjuzikla This is the Army (1942.), a javlja se i u njegovog filmskoj adaptaciji (1943.).

 

Roses of Picardy 

Popularna među britanskim vojnicima, pjesma Roses of Picardy djelo je kompozitora Haydna Wooda (1882.–1959.) i tekstopisca Freda E. Weatherlyja (1848.–1929.). Objavljena 4. prosinca 1916. u izdanju londonske tvrtke Chappel & Co., pjesma je slušateljstvo osvajala svojoj osjećajnošću i nadahnutim lirizmom. Od ostalih ratnih “ruža” ističu se The Rose of No Man’s Land i My Belgian Rose; obje je pjesme 1918. godine objavio Feist.

 

Smiles 

Vogel ima visoko mišljenje o ovoj pjesmi: “1917. bila je sjajna godina za popularne hitove. (...) No od svih pjesama o sjećanju koje su te godine očaravale i vojnike i one kod kuće, niti jedna nije dosegla popularnost pjesme Smiles, najbolje od svih balada Prvog svjetskog rata.”10

Prvo izdanje, za koje je zaslužan skladatelj Lee S. Roberts (1884.–1949.) pojavilo se 25. kolovoza 1917. godine. Kasnija izdanja objavio je J. H. Remick. Tekst je djelo Willa Callahana (1874.–1946.). Pjesma se pojavila i na Broadwayju, i to u mjuziklu The Passing Show of 1918, premijerno izvedenom u srpnju 1918.; bio je to najveći kazališni hit te godine. Za razliku od britanske pjesme o osmjesima (Pack Up Your Troubles in Your Old Kit-Bag (and Smile, Smile, Smile)), ova ne spominje rat, no njen značaj u kontekstu Velikog rata prepoznali su mnogi.  

 

There’s a Long Long Trail”

Melodiju za pjesmu There’s a Long Long Trail skladao je Zo (Alonzo) Elliott (1891.–1964.) u Sjedinjenim Državama; 1914. godine objavila ju je londonska kompanija West & Co., s riječima Stoddarda Kinga (1889.–1933.) (iako brojni dokazi upućuju na postojanje ranijeg izdanja). Projekt za očuvanje i digitalizaciju fonografskih valjaka Sveučilišta u Kaliforniji spominje izvedbu Alana Turnera snimljenu na fonografskom valjku koja vjerojatno datira iz 1911. godine (!). Mnogo manje živahna nego It’s a Long, Long Way to Tipperary, koja također prethodi prvim bitkama Velikog rata, ova pjesma ne spominje rat već progovara o umornoj težnji za boljim danima ili čak stanju nalik deliriju samotnog sanjača. “Dugom, dugom stazom” koju spominje pjesma za vrijeme Velikog rata hodali su mnogi, a odjek njihovih pjesama i dalje odzvanja.