Poput prvog snijega

“Raspravljano je i o pitanjima vezanim za provođenje Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, potpisanom između Vlade RH i HBK 29. siječnja 1999.” – kratko izvještava IKA, katolička novinska agencija, 21. siječnja 2008. Iako se očekivalo, ta agencijska vijest ne potvrđuje niti negira inicijativu što je domišljena na Katehetskoj zimskoj školi, održanoj od 10. do 12. siječnja u Međubiskupijskomu sjemeništu na Šalati u Zagrebu – a koja se sastoji u postupnom udvostručenju satnice vjeronauka u školama. Ivica Pažanin, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK najavio je da bi u srednjim školama dvostruka satnica trebala početi od jeseni, u novoj školskoj godini, a razlog za takav pojačani angažman objasnio je Darku Pavičiću, novinaru Jutarnjeg lista Josip Baričević, bivši predstojnik Katehetskog instituta KBF-a: “Od uvođenja vjeronauka u osnovne i srednje škole prošlo je više od 16 godina i bude li se i dalje tolerirala sustavno ustaljena praksa vjeronauka s jednim satom tjedno, ona bi mogla postati jednim od najopasnijih udaraca školskom vjeronauku u nas. Velika je opasnost da vjeronauk u srednjoj školi postane ‘protuvjeronauk’”.

Ah, ta školska satnica!

“Ravnatelji srednjih škola zatečeni su tom inicijativom” – piše u istom tekstu, rečenica koja neodoljivo podsjeća na jadikovku gradskih službi “snijeg nas je iznenadio” kada bijele pahulje s neba blokiraju život u gradu. I dok se bijes zbog neprohodnosti ulica stišava promišljanjem o realnoj ljudskoj nemoći pred prirodnom pojavom, biti iznenađen agilnim djelovanjem Katoličke crkve u najmanju je ruku neozbiljno. A krajnje neodgovornim postaje kada se otpor, a takav je većine, svede na gunđanje o ionako prevelikoj satnici te problemima organizacije nastave. Jer ničeg tu začudnoga nema; ideološki i materijalno poticano djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj bahato je agresivni proces kojem su građani Hrvatske izloženi već dvadesetak godina i odavno više nema nikakve veze s neslobodama prakticiranja religije iz doba socijalizma. Pripuštanje muškaraca i žena koji se neprirodno ustežu od seksualnih aktivnosti, a upravo to su katolički profesionalci, u sve sfere svjetovnoga života, pa tako i obrazovanja, samo su rezultati loših političkih procjena, nepametnih odluka i krajnje opasnih svjetonazora. Hrvatska biskupska konferencija ne čini ništa što ne bi smjela. Ugovori s Vatikanom daju im potreban zakonski okvir da od građana Hrvatske uzimaju novac za svoju djelatnost, a što i obilato čine, pa potom svoje programe i projekte implementiraju u institucionalnu mrežu, izgrađenu također teško zarađenim novcem građana. Ohrabreni i podržani od glavnog usmjerivača (državne vlasti), zasukali su rukave u najkreativnijem poslu – stvaranju šutljive, od njih zavisne pastve, pritajena ljudska bića koja se groze i srame svojih tijela i misli, svojih žudnji i užitaka, bića frustrirana od vječnog rascjepa između vlastitog potencijala i nametnute zabrane pokazivanja i realiziranja istog. Bića potisnuta u vječnu i ničime ispravljivu grešnost, u laž i licemjerje davno opisane, prikazane i objašnjene.

Nakon dvadesetak godina intenzivnog djelovanja, većina stanovnika Hrvatske vjeruje da su ugovori s Vatikanom nepromjenjivi, kao da su doista djelo svemoćne svetosti, a ne tek ovozemaljski deal na koje su neki dečki stavili svoj potpis i koji kako su zaključeni tako mogu biti i poništeni. Masturbacija je ponovo postala jedan od ljudskih zala, a hrvatski tinejdžeri u odnosu na vršnjake iz više od 60 zemalja svijeta najmanje znaju o spolnosti i u najmanjem postotku imaju aktivan seksualni život. Znanje se, ono izvan rigidnog katoličanstva, smatra nepotrebnim luksuzom, bahatošću i visoko je rangirano nedaćom protiv kojeg treba upregnuti sva znana sredstva kažnjavanja i isključivanja. I onda se svi jako začude, patetično križaju rukama kada smjerni, mirni, šutljivi 25-godišnjaci (oni odgajani i educirani prije desetak godina) macolama i pajserima zatuku djevojke jer su odbile seksualni čin. Sustavno potiranje ljudskosti sve se češće i sve brutalnije rasprskava; dodir, doticaj s drugim ljudskim bićem sve je teže podnošljiv podsjetnik na sve utamničeno, suspregnuto, neostvareno. Surova agresija prelijeva se Hrvatskom, jer koljena nadražena od klečanja, višesatne mantre i ispovijedi ne donose – ispunjenje. Ne donose radost i užitak stvaranja, svekolikog, a kojim se osoba potvrđuje kao – čovjek.

Smjerni nasilnici

Tragično tako zvuče zabrinutosti školskih ravnatelja oko dodatnog posla slaganja školske satnice, isto kao i župnika koji oplakuju smanjenje svog utjecaja u “formiranju vjernika” uslijed življeg vjerskog obrazovanja u školama. Histeriji katoličkog nauka u prilog idu i svi multikulturalni poticaji o ravnopravnosti prakticiranja svih drugih religija, jer u hrvatskom slučaju raspojasano katoličanstvo i njima donosi bolje dane – više smjernih vjernika, više novca, više moći. Bez iluzije da će ovih nekoliko redaka na bilo koji način promijeniti tijek državne politike, jer previše je novca u igri da bi se tako lako skrenulo sa zacrtanog puta – ipak ih podastiremo javnosti. Tako barem dajemo šansu da netko, možda, ne pristane da duplu dozu poduke nasilja.