Ante Šerventić  

Pored vojskovođe

Naslonim bicikl pa se sjednem pored na topli kamen iza spomenika našeg najpoznatijeg, ako ne najvećeg vojskovođe, koji se na svome konju nepomično, stalno u sva jutra, podna i večeri prijeti tramvajima, pješacima, Pan-peku, automat clubu Admiral, raznim reklamama a možda i pokojem golubu jer ga na kraju krajeva oni i poseru s vremena na vrijeme ili pak, možda, samo te užurbane, besmislene ljude podsjeća da ima mač. Koliko vidim, njih nije mnogo briga. Mlada djevojka s naočalama na licu spuštene glave u narančastoj majci na naramenice jednolično i monotono prebacuje jednu pa drugu nogu dok s obje ruke potrebito drži mobitel poput neke vrste amajlije. Ona ne gleda ispred sebe, pa ne primjećuje starijeg prosijedog muškarca u trenirci roba di kappa uvučenog u sebe, žilavih ruku i brzih životinjskih pogleda koji traže potencijalnu polovicu kune po cesti ili u nečijim rukama već skoro ispijenu bočicu, a najčešće odloženu u malim koševima koji nude mjesto za reklamu. Njegov um traži coca-cole, jane, cedevite, fante, nare, cockte, senzatione, jucyje… S druge strane ulice, dva tramvaja se prekriže a kad odu svaki na svoju stranu otvore mom pogledu poput ocvalih bedara put zvuku i slici nadolazeće povorke od nekih četrdesetak, mahom sredovječnih žena u pratnji dva mlada naočita policajca koji čuvaju ostale građane i pješake od njih. Jedna ima megafon, njene riječi se razbijaju preko Trga pa su mome uhu hrpa razlomljenih, nerazumljivih zvukova dok dopru. Dok ona ispušta zrak u megafon, ostali kolege brbljaju, neki gledaju u pod, neki se smiju. Vidio sam ih i neki dan. Spopadne me sjećanje na Maju, brojim godine u glavi od kada smo prekinuli, pa uspoređujem s onim ili ovim događajem, počinjem se znojiti, iz mene izlazi pa se nad mene i oko mene nadvija tjeskoba, pa mi rovari po crijevima. “Ne žali se”, “Sve će bit u redu”, “Sve je u redu”, ponavljam kroz nepravilno disanje i ubrzano treptanje na granici tika dok opetovano stišćem lijevu šaku. Vidim je kako čuči i mokri iza neke okuke na nekome otoku nekoga toplog dana ljeta prošloga života i kako se smije mojoj infantilnoj želji da je ćirkam, tako otvoreno i dječački, nju i njezin mlaz što dotiče zemlju. Žuta debela mokraća, sjaj srnećih očiju i bijeli zubi što vire iza tih usana, tih, samo njezinih usana. Ispred mene prolazi mladić žute kose plavih izbuljenih očiju što nosi jedan neprestani cerek, prljave traperice i tik pucketanja s palcem jer mora da će se svakoga časa sjetiti nečeg. I njega sam vidio neki dan. “Smiri se, budi u sadašnjem trenutku”. Prilazi mi mala ciganka koja se zove Sandra, pozdravlja me i pita za kunu. Kažem joj da ona meni da kunu, neću, dala sam ti prošli put kaže, a neću ni ja tebi odgovaram joj. Ćaskamo, kaže da slabo zaradi, a zatim, šta ćeš “takav ti je život”. To me nekako umiruje, zapravo valja da sebi govorim “takav ti je život” pa će sve biti lakše. Ona odlazi. Sjedam na bicikl a pijani bauštelac u tom momentu meni i ostalima objašnjava “da svi trebaju da plaču i svi trebaju da se smiju”. Vozim se lagano prema Banu pa razabirem smisao glasa iz megafona, on spominje “opljačkani narod… rad bez kruha… ponos radnika… plaće”. Zaustavljam se ispred Bana i njegove sablje, a u tome trenu mi zazvoni mobitel i zadnje što sam svjesno vidio na plazmi koja je provirivala iza banove glave prije nego mi je Maja počela žučljivo objašnjavati da sam kreten i da ne želi da joj više šaljem onakve poruke i pisma jer je sad sretna s drugim, i da je naše vrijeme prošlo… jest da u kinima igraju Brzi i žestoki 6 i da to ne smijem propustiti. Prošlo mi je kroz glavu kako stvarno nisam u toku.