Poredak lakrdije

“Zlatno doba” hrvatske vladajuće kulture u devedesetim godinama prošlog stoljeća obilježile su antologije nacionalnih budnica i militantnih nokturna, memoari političkih preobraćenika s komunizma na katolički fundamentalizam i povratak mitskim korijenima. Između kiča groze i službene patetike nije bilo razlike. Inscenacija dolaska vrhovnika Franje Tuđmana u zgradu HNK na neki već zaboravljeni događaj idolopoklonstva kultu operetne diktature, kako je Hans-Magnus Enzensberger imenovao tu političko-kulturnu lakrdiju, bila je u znaku lažnoga sjaja visoke kulture. Simbolički užas tog razdoblja bio je iz današnje perspektive čak i morbidno simpatičan. Kostimirana počasna straža, paradne uniforme, alkarska kapa s perjem od punjene čaplje na glavi poglavara, ideologija duhovne obnove s popovskim škropljenjem svijetloga oružja i zagovorom žene kao majke/stroja za rađanje.

Hiperproizvodnja estradnog trasha

Godine 1997. na simpoziju u Pragu o Heideggeru i Derridi susreo sam tada mladog rumunjskoga filozofa Ciprijana P. Ništa nije znao o Hrvatskoj, ali je na CNN-u vidio sliku Tuđmana s lentom. Sjetio se da je kao dječak gledao figuru svoga diktatora Causescua u Bukureštu na nekom mitingu s lentom. Bio mu je grozno smiješan i nedodirljiv u svojoj napuhanosti. Više nismo o tome imali što kazati. Mediji počivaju na sustavu međusobno referentnih znakova. Lenta je savršeno odgovarala zloduhu operetne diktature. No jedno je ostalo gotovo nepromijenjeno i danas: ta samouvjerenost u vlastitu veličinu i ta bahatost koja graniči s ignorancijom mišljenja drugih. Mitomanija ne postoji bez priče o povijesnoj žrtvi i bez popratne megalomanije. Razmetljivost dovedena do spektakla u kojem industrija celebrity kulture postaje ideologijom lake zabave, a masovni mediji istinom globalnoga tržišta iluzijama lentu je odbacila u muzeje. Na njezino je mjesto postavila gole grudi i stražnjice. Hrvatska je iznova regionalni lider. Ali ne više u kiču političke groze, nego u lakrdiji hiperproizvodnje i hiperpotrošnje estradnoga trasha. Žalopojke novih kulturnih pesimista ništa ne pomažu. Nestali su kulturni dodaci po uzoru na Times Literary Supplement iz vodećih dnevnih novina. Pojam se kulture na komercijalnim televizijama i internetskim portalima utopio u pojmu scene ili show-bizza. Sa svih strana nadiru samouki geniji i šarlatani. Svi pišu svoje skandalozne dnevnike, spomenare, kronike. Profit je zajamčen unaprijed, jer u “društvu znanja” nikad se više nije čitalo upravo to što se kupuje, naime, trash.  

Ovdje se uopće ne radi o tome da tzv. kulturne elite preziru vulgarnost masovne kulture. Glupo je u svakoj raspravi o tom fenomenu zagovarati kritiku intelektualaca kao zatvorene kaste nedodirljivih koji kukaju nad svojom sudbinom, a zapravo navodno uvijek skriveno žele isto – biti zvijezde i slavni, obožavani i cijenjeni u masama. Razočaranje u naše doba najbolje je iskazao Georg Steiner: “Cijeli sam život proveo pokušavajući shvatiti zašto visoka kultura nije mogla nadvladati barbarstvo.” Odgovor je jednostavan. Zato što je visoka i ostala je samo za odabrane. Kad se njihov broj smanjuje, a masovno društvo smjera demokratskom pravu na užitak u vlastitome ukusu svjetine, govor o barbarstvu postaje besmislenim. Barbarstvo je postalo institucionaliziran trash.

Cirkusanti kao enciklopedisti

Iz vlastita iskustva to mogu potvrditi. Nekoliko sam puta bio pozvan u TV emisiju razgovornoga tipa Drugi format o različitim temama iz kulture. Emisija kao i sve druge o kulturi na televiziji komornoga je tipa. Ni jednom se nisam odazvao. Posljednji poziv bio je znakovit. Urednica je zamislila temu o Baudrillardu i medijima nakon njegove smrti. Gotovo da sam pristao. Ali njezine su me dodatne riječi uvjerile u ono što svatko od McLuhana odavno zna. Televizija nije programirana nizašto drugo nego za informacije i zabavu. “Nećemo baš puno o Baudrillardu i njegovoj filozofiji...” Naravno, a o čemu drugome osim valjda o Baudrillardu i seksualnome životu barske čaplje s lentom! Kad god su na javnoj TV slične emisije, bolje je preventivno uživati u krpežima iz poslova i dana naših “slavnih praznoglavaca”. 

Nije uopće problem u sadržaju masovnih medija, nego u formi koja nadilazi svaki pokušaj kritičke rasprave. Forma je zadani okvir u kojem se sve pretvara u sliku/objekt potrošnje bilo kojeg sadržaja, a funkcionira prema načelima logike i-i. Najbolje je to izveo Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma. Masovni su mediji forma koja sjedinjuje ideje enciklopedije i cirkusa. Sloterdijk ipak nije imao u vidu bezuvjetni poraz intelektualaca u tom pokušaju zadobivanja naklonosti mase. Imati sposobnosti zabavljača ne znači nužno postati postmoderni Diogen u ruhu Leta 3. Ali ni Žižek koji ima to umijeće scenskoga nastupa pred masovnom publikom nikad ne može postati  “cirkusant” opće prakse da od enciklopedije na kraju ne ostane drugo do bizarni vicevi i Lacan za početnike.

Doba u kojem se najradikalnije obistinjuje postavka da je svijet perverzni supermarket stilova života obilježeno je temeljnom promjenom. Sada cirkusanti žele biti enciklopedisti. Ako baš i ne vjeruju u taj obrat, oni misle to prokleto ozbiljno. Više nije dovoljno imati čvrste grudi i stražnjicu, biti seksualni predmet udivljenja masa, nego je potrebno još imati osobnost, stav i duhovnu osviještenost. Madonna u krevetu s Kabalom planetarni je sindrom najradikalnije perverzije masovne kulture koja je u svojem zahtjevu totalna. Sve što vrijedi za globalnu scenu ove travestije bez granica, vrijedi, dakako, i za “naše ljude i krajeve”. Ali megalomanija je uvijek grotesknija kad je riječ o malim konzervativnim društvima u kojima vlada ideologijska laž da je visoka kultura njihovo sredstvo predstavljanja svijetu.

Kiklop za golu istinu godine

Zbog čega je tzv. skandal s Nives Celzijus i nedodjeljivanjem nagrade Kiklop za najprodavaniju knjigu godine na Sajmu knjiga u Puli 2008. godine njezinu uratku Gola istina očigledan dokaz poretka lakrdije kao nove ideologijske krpeži hrvatske kulture? Nigdje drugdje osim ovdje nije izvršena takva nakaradna “pretvorba” medija iz serioznih publikacija u tabloide. Paranoični strah od Drugoga – Balkana kao negativne fantazme Zapada – implodirao je u svim smjerovima. Turbofolk prijestolnice nisu negdje drugdje, u Srbiji, Bosni i Hercegovini, nego u Zagrebu. Narodnjački klubovi i njihova ikonografija, radijske emisije, televizijski programi čija gledanost nadmašuje sve druge programe i napokon glavna zvijezda hrvatske kleronacionalističke estrade Thompson tvore zaokružen sustav društvenoga terora zabave kao ideologije. Tko se tome suprotstavlja u ime vrijednosti visoke kulture, ne zaslužuje drugo osim blagog prezira. Pa upravo je njezina bijeda nezamjeranja procvatu političkoga kiča stvorila ovo što se danas tolerira u ime kulta prava na razliku. Što je tolerancija drugo negoli najviši stupanj ravnodušnosti.

Kad pjevačica i spisateljica, kojoj su zgroženi ljubomorni intelektualci uskratili gromadnu skulpturu za hit godine promijenivši u zadnji čas pravila igre, slavodobitno izjavljuje u jednoj od takvih krpež emisija “javne scene” da samo ona još može u Hrvatskoj pokrenuti kulturnu revoluciju, ne preostaje drugo nego dotičnoj fatalnoj dami isporučiti i specijalnoga Kiklopa za “golu istinu” godine. Pritom uopće nije nikakav problem realni lik i djelo Nives C. ni njezino jadno ispovjedno djelce koje bi kao trebalo polučiti skandalozne odjeke na temu tko je, gdje, kako i pod kojim uvjetima izravno komunicirao s njezinim tijelom. Kako je Hrvatska u svojoj ćudorednoj hipokriziji nezanimljiva čak i globalnoj porno industriji koja se vrtoglavo širi na istočnoeuropske države, preostaju tek pretenciozne pikanterije seksualnih tračeva iz vlastita dvorišta. Prema Seksualnome životu Catherine M. francuske teoretičarke suvremene umjetnosti Catherine Millet s njezinim opisima gang-banga u pariškim salonima visokoga društva i drugih prostora, “gole istine” sve djeluje primitivno provincijalno. I na kraju, dakako, s povratkom u “svetu obitelj” tradicionalnoga društva poput nove Magdalene koja iziskuje oprost i blaženu dozu prihvaćanja osupnute moralne većine.

Važno je imati iza sebe medije, estradnjačkoga popa i HHO

Muzikološka kritika turbofolka, primjerice, koja se bavi samo estetskim pitanjima stila istog je ranga kao i tabloidni prikaz izložbe Francisa Bacona u Jutarnjem listu ili pak posljednjeg koncerta Laibacha u Zagrebu. Takva kritika onoliko je loša koliko je loša glazba koja se svira u ovoj državi. Ne radi se o literarnim “vrijednostima”, nego o medijskome spektaklu primijenjenom na našu društvenu situaciju. Ili, da ne budemo uskogrudni, radi se o literarnim “vrijednostima”, itekako, ali o onim koje se protežu od estetike javnoga trača, turbocampa i chick-lita. Sve to je mjerodavno za maniju ispisivanja vlastitih orgija intimnosti u bilo kojoj verziji. Jedna od glavnih definicija slavnih/zvijezda u suvremenoj kulturi spektakla kaže da su poznati slavni po tome što su poznati. Tko su, što rade, čime se bave, uopće nije važno. Američki kritičar Joseph Epstein u svom eseju o tom fenomenu u suvremenom američkome društvu naslovljenom Celebrity kultura – hajdemo sada veličati slavne praznoglavce (Europski glasnik, 13/2008. u okviru temata Homo Festivus) uputio je na pravi problem s tom euforijom masovne kulture koja ironično skida pozlatu elitističkoj i zasjeda na njezin tron kao lažni car Šćepan Mali. Isti je, naime, model i za etablirane intelektualce i za “slavne praznoglavce”. Po čemu je Susan Sontag bila poznata izvan užeg kruga čitatelja njezinih knjiga o campu, fotografiji i bolesti kao metafori? Epstein tvrdi krajnje zaoštreno: po tome što je bila celebrity-intelektualka, a ne po prekretnim idejama koje je eklektički prenijela u svoje eseje. Logika je medija bezobzirna kao što je to i logika neoliberalnoga kapitalizma u svojoj narcističkoj prirodi spektakla. Ne postoje više nikakve uzvišene “vrijednosti” ako se ne mogu estetski prihvatljivo masi prodati u zamjenu za njihovom glađu za skandalima. A skandal je samo ono što ne ruši konzervativni poredak javne perverzije morala, nego ga, štoviše, učvršćuje svakim novim skandalom. Što se dogodilo s Clintonom nakon afere Lewinsky? Učvrstio je svoj imidž postmodernoga liberala za sva vremena, a tajnica je postala slavna. Što se dogodilo sa Severinom nakon misterioznoga porno uratka iz kućne radinosti? Postala je još popularnija, dospjela do statusa glumice u operetnoj lakrdiji Karolina Riječka, a njezinu partneru u cyber-igrokazu nisu upropaštene tajkunske prekogranične sumnjive investicije. Poredak lakrdije jest ogledalo društvene perverzije moći. Medijsko insceniranje događaja spram kojih svi moraju imati neki stav, pa makar i o tome tko je za gole sise kao kulturnu revoluciju, a tko protiv njih, odgovara potrebi malog narcističkoga društva za užitkom u fiktivnoj patnji. Onog trenutka kad je na scenu stupio HHO u obrani protiv diskriminacije rodno/spolnih prava i ljudskih prava autorice Gole istine, lakrdija je došla do točke usijanja.

Doista, to je jedinstven slučaj u svjetskim razmjerima. Borba za ljudska prava, budimo ozbiljni barem malo, ne može nikad biti farsom. Nives C. nije nikakvom žrtvom zbog toga što nije dobila nagradu koju je prema pravilima trebala dobiti. Problem nije u ničijoj žrtvi, pa tako ni u besmislenoj optužbi Ivana Zvonimira Čička da direktorica pulskoga Sajma knjiga Magdalena Vodopija treba dati ostavku jer “sramoti tu kulturnu manifestaciju”. Skandalozno je upravo to što je Čičak u žaru mesijanske borbe za “golu istinu” izjavio. Vodopija je stvorila Sajam knjiga u Puli i bez nje ne bi bilo ničega od festivala autora pa ni svega ovoga što je ono zadnje pretvorilo u prvo. Koga briga za dolazak Eca, Magrisa, Pamuka, cijelog niza svjetskih pisaca i intelektualaca u Pulu. Važno je samo imati iza sebe medije, jednog estradnjačkoga popa i HHO. Problem je u tome što je logika medijske estradizacije događaja onog što je još preostalo od kulture jedino što održava taj poredak u predodžbi masovne javnosti. Ali to nije logika koja vrijedi za sav normalni svijet, nego ponajprije za našu malu morbidnu Arkadiju. U njoj ne postoji više mjesta za metaforički suživot Fausta i cirkusa, jer cirkus pretvara Fausta u zvijezdu dana ili od njega nema ništa. Kultura kao zabava u uvjetima estradne orgije nužno mora biti zabava za mase, razumljiva, podnošljivo ironična i ne baš razmetljivo subverzivna. Svijet intelektualne interakcije aktera i publike zahtijeva mobilnu javnost, festivale i umreženu scenu. Bez toga više ništa ne postoji.

Mala seoska zabava ili iluzija spektakla

Kako svaki oblik estradizacije kulture nužno zadobiva svoju teatralnu karikaturu, tako ni žanr farse više nije primjeren naziv za dogođeno. Čemu uopće više o tome govoriti kad je skandal u svojoj medijskoj zastarjelosti nešto naizgled nevažno. Zar nije pravi problem u bijedi i očaju preživljavanja hrvatskog društva koje se nezadrživo raslojava na malobrojnu elitnu novu buržoaziju i najveći dio sirotinje na rubu opstanka? Paradoks je u tome što upravo takva socijalna slika iziskuje neprestanu proizvodnju kulture kao zabave moćnih, bogatih i praznoglavih. Na istom mjestu tabloidi postavljaju i jedno i drugo. Etička lakrdija uvijek se događa na kraju godine kad iste osobe glume u medijski sponzoriranim humanitarnim cirkusima. Perverzija je totalna. Kulturu kao scenu spektakla financiraju korporacije koje izvlače najveći profit upravo u zemljama Jugoistočne Europe u sektoru telekomunikacija. Mediji su nepresušan izvor ekstraprofita zato što su zrcalo društvene diferencijacije. Siromaštvo je javna vrlina, ali samo za Božić. Tamo gdje se vrti najmanje novaca, u tom začaranome krugu literarnih taština raspoređenih prema svim mogućim ideologijsko-estetskim preferencijama, skandal je neizbježno sredstvo medijski posredovane pozornosti da je kultura nešto uopće važno u ovom institucionaliziranom barbarstvu trasha.

Biti za “golu istinu” znači nešto bitno drugo. Cijeli sustav književnih nagrada od trenutka kad je simbolički lenta zamijenjena visokim novčanim iznosima, nesumnjivo manje države i paradržavnih institucija, a više komercijalnih izdavača i dnevnih novina pretvorenih u hobotnicu celebrity-kulture, pokazuje samo da nema bitne razlike između mode, estrade i preostalih oaza elitne kulture. Sve je zapravo mala seoska zabava i iluzija velikog spektakla. Od Kiklopa do nagrade za roman i publicistiku Jutarnjeg lista, od Porina do Nagrade hrvatskog glumišta, od ovog do onog “mačka” i drugih zabavljačkih igrokaza kulture kao scene. Zašto se to događa u Hrvatskoj tako groteskno? Zato što je riječ o zemlji rasprodanih iluzija, o megalomaniji i mitomaniji koja treba svoju tvornicu zvijezda jer su sve druge tvornice prazne, da uporabim moćnu sintagmu knjige eseja Ljiljane Filipović, jer je “gola istina” ove kulture u tome da je ona jedino i samo skandalozna kao takva. Čega ima previše, nije dobro ni s maslacem na kruhu, rekao bi Švejk.

Seks i trash književnost veći od života

Pa, u čemu je, naposljetku, ova lakrdija paradigmatska za svako buduće insceniranje javnoga doživljaja kulture? Lamentacije o povratku u zlatno predmedijsko doba kulture nostalgična je reakcija na duhovnu prazninu suvremenoga doba. Ali ono što je ovdje pravilom nije doduše ni iznimkom u drugim razvijenim društvima koja literaturu ne svode na masovnu zabavu, a festivale i sajmove knjiga na skandalozne događaje izvanknjiževnoga dosega. Sve se to realno i nije dogodilo, jer niti je Nives C. realno postojeća figura hrvatske kulturne revolucije, niti je sama kultura više bilo što realno osim imaginarno-simboličke potrage za novim identitetom u supermarketu stilova života. Kako su nedjeljom prema volji Katoličke crkve i vladajuće konzervativne koalicije supermarketi u Hrvatskoj zatvoreni, potraga za “golom istinom” može se naći tamo gdje je ovaj svijet potrošnje idola od samoga početka imao svoju prvu i posljednju istinu – na benzinskim postajama. Simbolička razmjena dobara održava kulturu na životu. Možda se tamo može pronaći i kakav primjerak Isušene kaljuže Janka Polića Kamova ispod tezge, u što čisto sumnjam, ali ne i u njegove proročanske riječi iz istoimena romana: Kultura je obzir, dakle, sram; a sram je laž, hinjenje i prenavljanje... jer inteligenta zna da sram nema smisla.

Sve to uopće nema nikakva smisla, ali u tome je jedina “gola istina” ovog nepodnošljivo blještavoga života ideologije u liku masovne zabave za narod. Iza toga stoji samo nešto mnogo gore: izostanak kritičke refleksije ili njezino pitomo tabloidiziranje pod maskom subverzije. Spektakl je travestiran kaos društvenih odnosa moći kapitala. Sve su mu maske dobre, a slike se jedino i pamte. Fascinacija tijelom nadilazi isprazan duh ovog vremena u kojem je moguće da i kuharica postane državnikom, razbojnik moralistom, a seks i trash-književnost važniji od života.