Pornobulimija hrvatskih medija

Ako u zimskim mjesecima odlučite prošetati do Šalate ili onamo povesti dijete na klizanje, nećete moći zaobići megaoglašivačke ploče na kojima se prostiru reklame za pornočasopis FHM. Ako vozite osobni automobil ili čekate tramvaj, ponavlja se ista najezda golih žena “u izazovnim pozama” na jumbo-plakatima. Bez obzira na to kako se razvijale debate oko pornografije, nagih muškaraca, baš kao ni gay/lesbian obnaženih prizora, na svakom kiosku ili uličnom plakatu još uvijek nema. Javna pornografija u ovoj je zemlji posebnom crkvenom amputacijom jednog dijela korisničkog mozga “očišćena” od ikakvih primisli polimorfne seksualnosti: kupac pornografije je muškarac (FHM Je žanrovski klasificiran kao “časopis za muškarce”), a tijelo na prodaju u pravilu je žensko. Dnevne novine, tjedne novine, novine za kulturu, političke novine, sportske novine: nitko uopće ne dvoji oko svedostupnosti i sveprisutnosti pornografije. Grad Zagreb ne posjeduje nikakvu upravljačku strategiju kad je u pitanju opsežnost ili sadržaj reklama: još ljetos cijeli je Cvjetni trg bio prekriven VIP kampanjom, kao da kuće u najužem gradskom središtu služe još jedino kao potpornji za prodaju. Na svim gradskim kioscima u prvom su planu pornografski DVD-ovi, što je eklatantno kršenje zakona. No žuti je tisak naročito izdašan u pornoponudi. Dnevnik 24sata ima stalnu mjesečnu rubriku kojom kombinira prodaju nagih žena i ostalih komoditeta. Trenutačno je možete provjeriti pod nazivom: Pogledajte djevojke s naše duplerice za mjesec veljaču i osvojite vrijedne i zanimljive nagrade. Ista vulgarnost, međutim, obilježava i politički tjednik Globus. Unatoč pretenzijama na klijentelu koja zna misliti, a ne samo masturbirati, u najnovijem broju Globusa udarnu temu čine “Bordeli u Hrvatskoj”, što dakako uključuje golo žensko meso na naslovnici.

Tijelo kao klišej

Cijeli pornografski kontekst o kojem govorim nema apsolutno nikakve veze s oslobođenom, neinhibiranom seksualnošću: naprotiv, ono čime smo bombardirani su paralelno rodni, dobni i seksualni stereotipi, da ne govorimo o normativnosti izgleda koji pornografija također zacrtava svim svojim voljnim i nevoljnim potrošačima. Već desecima godina cijeli niz studija upućuje na pornografski učinak umrtvljavanja osjetila, tako da je standardnom potrošaču tipiziranog Erosa potrebna sve bombastičnija i sve nasilnija fantazmatska proteza. Problem, međutim, nije u tome što se Zagreb pretvorio u “pornotopiju” submisivnih ženskih tijela koja svaki dobri katolik s bičem u ruci može imaginarno penetrirati kad se poželi zakratko osloboditi osjećaja krivnje što uopće seksualno žudi bližnjega svoga, nego u tome što toposi pornografije doslovce bombardiraju i one gradske stanovnike koji ne žele konzumeristički trgovinu tijelima shvatiti zdravo za gotovo. Svaka čast seksualnim radnicama, ali ne želim s njima dijeliti svake novine, svaku ulicu i svaki javni sadržaj. U mnogim zemljama Europe pornografija jednostavno nije moguća kao rutinski sadržaj ekonomskih, kulturnih i političkih tjednika (što ima veze i s uredničkom etikom i s veličinom tržišta, a ne samo s pravnom regulativom), dok bi pornoplakati ispred dječjeg klizališta jednostavno bili materijalno utuživi na osnovi uvredljivosti svojih sadržaja za dob kojoj su prezentirani. I u Hrvatskoj postoji korektna zakonska regulativa pornografije (usp. Članak 39. Zakona o medijima te Članak 90. Zakona o zaštiti potrošača), no potpuno izostaje provedba obaju zakona, jer se sudovi ne mogu dogovoriti tko je, primjerice, precizno “nadležan” za pornografske sadržaje na kioscima i jumbo-plakatima.

Gutam pa povraćam

U ovom članku, osim protupravnosti pornografizacije javnih gradskih prostora, posebno me zanima i psihološka dimenzija pornografije kao osobite vrste bulimije, pri čemu su i pornoapetit i apetit za hranom obično maska dubljeg konflikta s dominantnim kulturalnim vrijednostima. Kako pokazuju istraživanja Marie Marguire, pornografija i bulimija kompenziraju ne samo emocionalni “manjak” nego su izravno povezani sa sve brutalnijom vladavinom rodnih isključivosti (model: curice su Barbike, dečkići – Ninja ratnici). Proždiranje tuđih tijela i kompulsivno povećavanje vlastitog tijela, oboje do točke fizičke iscrpljenosti, povraćanja, nerijetko i bolesti, sadrži u sebi snažnu potrebu izmicanja korporalnoj kontroli koja je socijalno prihvaćena, ili čak nametnuta. Nije, dakle, nikakvo čudo što pornografija i bulimija cvjetaju u kulturama u kojima je seksualnost i dalje vjerski stigmatizirana, a ideal “poželjnog izgleda” sveden na kost i kožu adolescenata. Pobuna koju priželjkuju “beskonačni” apetiti pornokonzumenata i bulimičarki, međutim, vrlo se često svodi na neprijateljstvo prema vlastitom tijelu. Umjesto javnog svjedočenja o ograničenosti i nasilnosti korporalnih stereotipa, umjesto smjelosti da se igre submisije i dominacije propitaju (i desakraliziraju) u društvu zbiljskog kontakta partnerske osobe, tipična žrtva bulimije, kao i pornografije, svoje “obroke” ekscesa konzumira sama, nerijetko s dubokim osjećajem posramljenosti.

Obilje?

Važnom mi se čini i ona dimenzija pornografije i bulimije koja proizlazi iz ekonomskog obilja svijeta u kojem živimo. Malo drukčije rečeno: kako izdržati svu tu ponudu ekstatičnih užitaka koja započinje čim kročimo u supermarket, nastavlja se na uličnim panoima, u kafićima, na stadionima, tv-programima i kinodvoranama? Kako ne biti proždrljiv, kada najveću socijalnu vidljivost ima upravo ekonomski apel na neprekidnu obnovu hedonističke ugode, točnije rečeno apel na sakraliziranu potrošnju? Suvremeni trgovački centri u svoje rasporede ukomponirat će čak i vjerska predavanja (Isus, Buda i Muhamed ponuđeni su u punom sjaju spiritualnog svežderstva liberalnog kapitalizma), dječje igraonice, posebne programe za starije osobe, hokejski ili neki drugi sportski teren, filmske dvorane. Poput djece koja se ne mogu odlijepiti od blještave plastike lunaparka, odrasli hodočaste u hramove “prežderavanja”, vraćajući se kući s vrećicama i vrećicama nepotrebnih, prekrasno zapakiranih predmeta (u nedavnoj tv-izjavi, djelatnica jankomirskog King Crossa izjavila je da mnoge obitelji ondje provode cijeli vikend, krstareći od kave do trgovine i natrag). Jesu li pritom imalo bliže unutarnjem osjećaju postignuća? Upravo suprotno. Obilje stvara krug neutaživosti ili cijelu plejadu novih potreba. Pornobulimija iscrpljuje. Kod školske djece zabilježene su intenzivno nervozne reakcije na situacije u kojima moraju birati između previše opcija. Obilje frustrira. Posebno seksualno: jedno od naličja i pornografije i bulimije jest porast aseksualnih životnih stilova, odnosno postupni gubitak interesa za emocionalni rizik zbiljskih seksualnih partnera. Upravo je smiješno koliko su pred tim “malim” terorom sveopćeg hedonizma nemoćni i ljevičari i desničari: nitko se ne usuđuje ponuditi manje ugode; nitko nema hrabrosti postaviti pitanje o granicama ekonomskog rasta ili pitanje o drukčijim modelima održivog razvoja. U Hrvatskoj ne postoji nijedna nevladina organizacija koja bi se upustila u početnu, a kamoli sustavnu bitku s gradskom upravom kad je u pitanju tretiranje javnog prostora kao oglašivačkog Divljeg zapada, kao što su veoma rijetke i tužbe koje upozoravaju na protuustavnost katkad iznimno uvredljivih pornografskih reklama. I u Europskoj uniji prava potrošača bit će savršeno zaštićena, ali pitanje je koliko će ista ta regulativa odvajati prostor “republike” od prostora “propagande” te koliko će joj biti stalo do smanjivanja razlika između “vlasnika kapitala” i onih koji nemaju sredstava za uvijek novu potrošnju. Kad sve podvedemo pod konačni račun, naša će nam zbiljska tijela sve manje pripadati, bit će sve bujnija i sve asocijalnija, za što ćemo još i skupo plaćati.

Ali tko još vjeruje prorocima odricanja?