U ovom tematu predstavljamo šestero prosječnih ljudi koji su podlegli proznoj bolesti. Čitajte i čuvajte se literarne zaraze!
Smatram da trebamo čitati samo knjige koje nas ranjavaju ili ubadaju. Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više nego sami sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.
– (Franz Kafka)
Sva relevantna istraživanja iz najsuvremenijih znanstvenih centara i istraživačkih inkubatora ukazuju na alarmantan podatak: doba društvenih mreža polako se, ali sigurno bliži kraju. Iako su neki najavljivali 21. stoljeće kao “stoljeće mreža”, izgleda da je popularnost ovih formi bila jednako kratkog vijeka kao i uspjeh drugih globalnih mondenih pojava, poput muških cipela na petu ili apstraktnog ekspresionizma u slikarstvu. Naime, društvene mreže naprosto više ne ispunjavaju potrebe literarno zahtjevnih posjetitelja: korisnici Facebooka žale se da su im svi prijatelji tek nerazrađeni likovi, plošno konstruirani stereotipi kojima statusi, fotografije i komentari ne uspijevaju pridati treću, dramatsku dimenziju. S druge strane, korisnici Twittera žale se da 140 znakova nije adekvatno za prenošenje unutarnjih previranja i refleksija o životu u kompleksnom modernom društvu. Naposljetku, ni Instagram ne zadovoljava globalne “surfere”: premda stara poslovica kaže da jedna slika vrijedi tisuću riječi, navedeni se omjer vrijednosti u međuvremenu drastično promijenio na simboličkoj burzi našeg svijeta.
Navedeni podatak veoma nam je bitan jer ukazuje na nove potrebe globalne populacije koje se ne mogu riješiti popularnim društvenim mrežama, nego samo putem književnosti: čitanjem i pisanjem proze. Ljudi diljem svijeta vape za kompleksnim likovima, dramskim sukobima, stilskim minijaturama, egzistencijalnim pitanjima postavljenima kroz narative o malom čovjeku, poetičnim opservacijama, ludičkim intervencijama i drugim estetskim fenomenima koje je moguće pronaći tek u romanima, crticama, novelama i noveletama, kratkim pričama... ukratko, u svim tekstovima prozne vrste. Stoga ne čude usporedna istraživanja koja otkrivaju nagli boom tečajeva kreativnog pisanja, nezabilježene prihode velikih i malih knjižara, opustošene police knjižnica i višeznamenkaste honorare najpopularnijih proznih pisaca.
Književnost je katastrofa
Ja sam literoterapeut doktor Ostojić i posvetio sam život borbi protiv patogenih posljedica čitanja i pisanja književnosti: tom borbom stekao sam brojne prijatelje, zahvalnost tisuća izliječenih čitatelja-pacijenata, izniman uvid u patologiju književnog života i, naposljetku i najmanje važno, dva doktorata znanstveno-praktične medicine (jedan sam obranio u Ateni, drugi u Heidelbergu, dakako). Radio sam u kliničko-bolničkim centrima od Mississippija do Kamčatke, te pisao za ugledne publikacije od The American Journal of Medicine do literoterapijski najosvještenijeg portala u regiji Booksa.hr.
Nažalost, moja borba protiv literature nije ni približno gotova, nego se zahuktava jače nego ikad. Nikad nije bilo više knjiga, više čitatelja, više zahtjeva za intenzivnim i opasnim književnim iskustvom, te više književno oboljelih. Svaki pojedinac morao bi znati da čitanje i pisanje potiču hipersenzibilnost na vanjske osjete i unutarnje procese, čime se višestruko povećava rizik od bezbrojnih tekstualnih bolesti koje se manifestiraju kroz teške fizičke bolove. Da bi se uvjerili u patologiju proze, dovoljno je u uvodu teksta pročitati frapantni citat nesretnog Franza Kafke koji je nezdravim knjigama zarazio i sebe i brojne druge ljude. Nedvojbeno, književnost nas pogađa poput bolesti. Nažalost, ljudi to ne znaju ili odbijaju znati i lakomisleno otvaraju svaku knjigu ili bilježnicu.
Kako se zaštititi? Kao u slučaju spolno prenosivih bolesti, najbolje rješenje je apstinencija: ne čitati i ne pisati. Međutim, ako se osoba već izložila književnom iskustvu, bitno je da se što prije javi obližnjem književnom terapeutu.
Dvotjednik za kulturu Zarez prepoznao je suvremene rizike čitanja i pisanja te je odlučio posvetiti temat u jubilarnom 400. broju upravo najvećoj vrijednosti čovječanstva: zdravlju. Zahvalan sam uredništvu na pozivu da upravo ja uredim taj temat i tako pokušam skrenuti milijune Zarezovih čitatelja sa stranputica opasnog čitanja. Ukoliko broj prodanih primjeraka 402. broja Zareza drastično padne, znat ću da je moj temat bio uspješan.
Zdravlje opravdava sredstvo
Stanovnici Hrvatske i dalje su skloniji korištenju društvenih mreža, nego čitanju i pisanju. Neko je vrijeme državom harala epidemija pisanja poezije, no uz pomoć medicinskih mjera HZZO-a te uz skroman doprinos Zarezovog temata pod nazivom “Epidemija Weltschmerza” (br. 377, ur. dr. med. dr. med. Ostojić), uspjeli smo izliječiti građane od pjesničkih preokupacija.
Ipak, budući da se diljem svijeta širi val skribomanije, ne treba sumnjati da će trend čitanja i pisanja proze dohvatiti i našu malenu, povodljivu populaciju. U skladu s poslovicom da je “bolje spriječiti nego liječiti”, pokušat ću djelovati prvenstveno kao spriječnik, a potom kao liječnik. Stoga ću u ovom tematu prezentirati literarne radove šestero nekad običnih ljudi: autori proze u tematu su prosječni građani koji u dosadašnjem životu nisu pokazali nikakav literarni afinitet niti talent. Osim davnog i neupečatljivog nastupa Petra Poplavskog na književnom takmičenju za učenike osnovne škole, nijedan autor nikad nije pokazao sklonost pisanju, niti neobveznom čitanju. U životu su se bavili obiteljskim obvezama, nekreativnim poslovnim zadacima te eventualno fizičkom rekreacijom i boravkom uz opuštajući televizijski sadržaj. No, u jednom trenutku života, u njihovim se glavama dogodio zasad neobjašnjivi, fatalni pomak – primili su se beletristike, uzeli su papir i počeli pisati strukturirane prozne tekstove. Književnost im je postala životni prioritet, a čitanje posljednjeg poglavlja neke knjige ili pronalaženje prave riječi i sintakse u vlastitom tekstu postali su važniji od poslovnog zadatka, obiteljskog ručka, pa čak i od vlastitog djeteta. Doživjeli su psihičke i fizičke transformacije uslijed p(o)roznog djelovanja književnog teksta, a svojim su pričama i proznim crticama počeli širiti zarazu na prijatelje, susjede, kolege i bračne partnere. Nesumnjivo su postali slučaj za literoterapeutsku ordinaciju.
U tom svjetlu treba čitati i prozne tekstove u ovom tematu. To nisu cijenjena remek-djela suvremene književnosti, nego toksični simptomi oboljelih knjigofila. Uz svaki tekst priložit ću kratku medicinsku analizu teksta kako bi čitatelji temata mogli prepoznati pojavu književne bolesti na sebi ili u okolini. Naposljetku, otkrit ću i lijek koji će pomoći autorima da se ostave pakla proze i krenu na put prema ozdravljenju.
Na kraju valja naglasiti da se, unatoč teškom stanju, nijedan od autora nije sam obratio literoterapeutu. Redom su ih prijavili zabrinuti članovi obitelji. Kako bismo ih mogli izliječiti i iskoristiti kao primjer ostalim potencijalnim piscima i čitateljima, odlučili smo na prevaru dobaviti njihove tekstove “za potrebe književnog temata”, pri čemu autori ne znaju da se zapravo radi o zdravstvenom tematu. Svjestan sam da će mnogi moralisti vidjeti ovakav potez kao nepoštivanje liječničke etike, ali trebali bi znati postulat koji je artikulirao Hipokrit, otac moderne medicine: Zdravlje pacijenta kao cilj opravdava medicinsko sredstvo.
Pozivam čitatelje da pročitaju kompletan temat, od prve priče pa sve do posljednjeg liječničkog komentara. I potom da prestanu čitati; da zaklope Zarez; da uklone knjige sa stola i noćnih ormarića; da spreme osobnu biblioteku u sigurnu, izoliranu podrumsku prostoriju; da vrate knjigu u knjižnicu i prijave policiji lokaciju knjižnice; i da otvore oči. Ukoliko kod svojih bližnjih opazite karakteristične simptome književnih bolesti opisane u ovom tematu, urgiram da smjesta nazovete broj 091/911 (na koji ću vam se osobno javiti) ili da pošaljete mail na adresu dr.dr.ostojic@gmail.com. Književno-kirurški tim će kombijem hitne literarne pomoći u najkraćem roku doći u svaki dio države u bilo koje doba. Uz pravu brigu i strogu disciplinu, sačuvat ćemo populaciju od nepreglednih nuspojava proznih malicioznih procesa i održati zdravo društvo koje će razonodu prije potražiti na zdravim i jednostavnim društvenim mrežama, nego u zakučastim i zavodljivim redovima Kafkine proze.