Udruga Trash varaždinsku je kulturu dovela u 21. stoljeće. Rat se kao tema pokazao vrlo plodonosnim, nekako se poklopilo da je uža jezgra danima živjela kao da se nalazi u trash filmu
Netom nakon što je Mrletu, pjevaču grupe LET 3, na varaždinskom korzu 10. rujna svečano uručena Zlatna motorka za životno djelo, velika je ceremonija naprasno prekinuta. Niotkuda pojavili su se krupni vojnici, koji su u teškim kaputima marširali prema publici mašući crnim zastavama na kojima su bili istaknuti grbovi nalik na obrise deformiranog psihopata Leatherfacea iz Teksaškog masakra motornom pilom. Ritam su vojnicima davali bubnjari. Svjetina koja je čekala nastavak zabave preplašeno se povlačila otvarajući put povorci.
“Jesu li to demoni, militantni zombiji ili jurišne trupe koje su prošle kroz vremenski procijep i pojavile se u Varaždinu”, pitao je jedan posjetitelj ne vjerujući svojim očima.
Dvojica vojnika upalila su motorne pile. Nije bilo sumnje da su im namjere bile zlokobne. Neobična kakofonija još je više potencirala crne slutnje posjetitelja da se odavde neće izvući živi. Međutim, tada je performer Ivan Mesek uzeo dirigentsku palicu, skočio pred trupe i od kaotičnih zvukova bubnjeva, motornih pila, ljudskih krikova i mikrofonije s pozornice, mašući palicom, uspio napraviti umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti, koje će u povijesti performansa ostati zapisano kao Sonata za tri doboša i dvije motorne pile.
Tako je “blitzkrieg” spriječen, rekordni (po trajanju i broju prijavljenih filmova) Trash film festival otvoren, a publika se ponovo prepustila osjećaju nepodnošljive lakoće uživanja u trashu. S obzirom na uvod, nije teško zaključiti da je ovogodišnji festival bio u znaku ratnog filma.
Svastika na kazalištu Sličan performans odnosno happening članovi udruge Trash pripreme uoči otvaranja svakoga svojeg festivala ovisno o odabranoj tematici. Dosad su teme bile akcijski, borilački, horror, western film... Isto tako uvijek snime i promotivni skeč ili kratki film sasvim solidne produkcije. U njima glume članovi udruge, a jedini profesionalac koji im se ponekad pridruži je Marinko Prga, za kojeg kažu da je u biti dio njihova tima.
Udruga je ove godine u svoje organizacijsko gravitacijsko polje uspjela uvući razne državne i gradske institucije i tako ih odvesti u kulturu 21. stoljeća. Naime, Varaždin pati od kompleksa čuvara kulturne baštine i kulturni događaji uglavnom su povezani s barokom i drugim kulturno-povijesnim razdobljima: od kazališnih predstava i izložbi do koncerata i Baroknih večeri.
“Razdoblja u umjetnosti dijelimo na barok, renesansu, modernu... Razdoblje 21. stoljeća dobit će ime trash”, reći će Slobodan Runjak, potpredsjednik udruge, te usput kao primjer za to spomenuti stvaralaštvo Quentina Tarantina. Za njega je postmodernizam = trash.
Da nastavimo, rat se kao tema ove godine pokazao vrlo plodonosnim i za trešere, ali i za one “ozbiljnije” sudionike kulturnog i društvenog života – Gradski muzej, Galerijski centar, kino Galeriju, čak je u planu bio i dvorac Stari grad, ali zbog kiše program nije realiziran. Tu su članovi udruge organizirali izložbe, projekcije i koncerte. Spomenute su institucije i same tijekom godine pripremale programe vezane uz 100. godišnjicu početka Prvoga svjetskog rata, koji je narod zvao Veliki rat jer je mislio da će to biti rat koji će okončati sve ostale.
Nekako se poklopilo da je cijeli grad tih tjedana izgledao kao da se nalazi u trash filmu totalitarističke tematike. Redatelj Ivan Goran Vitez u kazalištu je snimao partizansku komediju. Sa zgrade su visile zastave NDH-a i Trećeg Reicha, a na pročelju je bila pričvršćena velika svastika. Odzvanjalo je kazalište ustaškim baladama i partizanskim pjesmama dok su njemački vojnici strijeljali partizane iza kazališta. Riječ je bila o snimanju scena za film Čimbenik X.
Slovenski kultni bend Laibach negdje u to vrijeme u sklopu Špancirfesta na Trgu Miljenka Stančića nastupao je u svojem poznatom stilu marširajući na pozornici i izvodeći pjesme u kojima se poigravaju motivima totalitarističkih ideologija. Tako to izgleda kad i sam život postane trash film.
Samo stotinjak metara dalje na Franjevačkom trgu Gradski muzej nedavno je, zahvaljujući arheološkim istraživanjima, otkrio spomenik izvorno podignut 1915. godine, u čiji su drveni dio stanovnici zabijali zlatne, srebrne i željezne čavle u spomen na žrtve Prvoga svjetskog rata. Novac od prodaje bio je namijenjen ratnoj siročadi. Nadahnuto je o tom spomeniku govorio simpatični ravnatelj muzeja Miran Bojanić Morandini, koji je udruzi Trash puno pomogao u organizaciji izložbe.
Prvi “Judenfrei” grad Takvi “ozbiljniji” događaji neprekidno su se izmjenjivali s onima komičnima i to je nekako izazivalo smijeh – što je u najboljem slučaju rezultiralo nesputanim treš smijehom, a u najgorem – gogoljevskim smijehom kroz suze.
Tu mislim na činjenicu da su se u isto vrijeme u gradu održavali Dani židovske kulture, manifestacija posvećena nestaloj gradskoj židovskoj zajednici, uništenoj tijekom holokausta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine. Inače, Varaždin je u povijesti zapisan kao grad koji se službeno “dičio” titulom prvoga “Judenfrei” grada u NDH, podsjetio je na to Milivoj Dretar, povjesničar iz Ludbrega, stručnjak za židovsku tematiku. Nacistički oficiri koji su dolazili u Varaždin bili su zadovoljni ustaškom vlasti na čelu sa Slavkom Medvedovićem te su Varaždin isticali kao primjer kako treba postupati sa Židovima.
Varaždinski su Židovi prije početka rata bili važan dio zajednice, a danas ovdje žive, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, samo tri Židova. Njima sigurno nije bilo lako prolaziti pored zgrade kazališta u vrijeme snimanja Čimbenika X da bi posjetili ruševnu sinagogu u istoj ulici, koja je bila otvorena u sklopu Dana židovske kulture. Riječ je o građevini kojoj se neprestano pokušava udahnuti život. Da je posljednji pokušaj propao, saznali smo prije nekoliko tjedana kad je iz Ministarstva došla vijest da projekt obnove nije prošao na natječaju za sredstva iz europskog fonda.
U takvom ruševnom stanju koristi se uglavnom za rijetke kulturne programe koji su na granici eksperimenta i subverzivnosti – uglavnom performanse – a prošle je godine sinagoga bila izvrsna kulisa predstavi Rekvijem za organe u režiji Senke Bulić i u izvedbi Ivane Jozić i Damira Martinovića Mrleta. Bila je prikazana pred svega nekoliko desetaka posjetitelja, gotovo u underground stilu, bez najava i priopćenja za medije.
U sklopu Dana židovske kulture bilo je otvoreno i Židovsko groblje, koje je inače zatvoreno za javnost. Zatvoreno je jer su mnogi vjerovali da su bogati Židovi pokapani sa zlatom i drugim vrijednostima pa su često grobnice bile pljačkane i oskvrnjivane. Prolazeći njime i gledajući imena i prezimena pokopanih, ne možete se oteti osjećaju tuge i (kolektivne) krivnje za njihovu sudbinu. Kad stanete pred grobnicu, primjerice, s prezimenom Sonnenschein, svijest će vam se asocijativno teleportirati na popis žrtvi na središnjim stranicama istoimenog romana Daše Drndić.
Tijekom festivala otvorena je i postmodernistička izložba grupe autora o Prvom svjetskom ratu u palači Sermage, a o temi “Trash u glazbi” govorio je Anđelo Jurkas. Radionicu filmske maske vodio je majstor filmske maske Miroslav Lakobrija. On i njegovi štićenici publiku su pretvorili u zombije, koji su šetali ulicama i zabavljali se na partiju zadnji dan festivala. Zombiji su možda malo iskakali od ratne tematike, ali su, ako imamo na umu ostale događaje, svakako bili zgodna asocijacija na izvrsni norveški “nazi” trash film Dead Snow.
Nagrade, Zlatne motorke, ove su godine poslane u Nizozemsku, Španjolsku, Argentinu, Njemačku i Francusku redateljima pobjedničkih filmova Een Verre Reis (SF), Y La Muerte Lo Seguia (akcija), Snake Eater (borilački), Trash two: Ana L.’s tits (horror) i Dring of the dead (izbor publike).
Obično organizatori prime oko 60 filmova po festivalu, ali ih je ove godine pristiglo više od 200. Najviše filmova dolazi iz Španjolske, kažu da je to vjerojatno zato što imaju agenciju koja skuplja sve španjolske recentne filmove i “šiba” ih na odgovarajuće festivale diljem svijeta. Tako svojim filmašima uvelike olakšavaju posao.
Nesvjesni trešeri Premda Varaždin nikad nije pretrpio ozbiljne posljedice ni u jednom ratu, nekima je taj pojam fiksacija koje se nikako ne mogu riješiti. Primjerice, u vrijeme Domovinskoga rata u gradu se ratovalo oko tjedan dan, ali se to vrijeme svake godine slavi kao da je riječ o 300 Spartanaca koji su protjerali beskonačan broj Perzijanaca iz svoje zemlje. Svake se godine od toga pravi sve veći mit.
Opet se 21. rujna slavio Dan oslobođenja; zapovjednici s nekoliko “kilograma” ordena na odorama, husari u svečanim uniformama, policija u svečanom stroju, pripadnici klera i dostojanstvenici pompozno su govorili, polemizirali o tome tko je više napravio za domovinu, a tko se nepravedno hvali, a sve to, ako malo bolje pogledate, djeluje prilično komično – trešerski – kao karikatura, upravo zbog tog pretjerivanja i kiča, kao da je cijeli događaj izmišljen kako bi se ljudi osjećali kao da su na dodjeli nagrada za hrabrost, da su važni, kao da su se time htjeli izdvojiti iz gomile sličnih manifestacija.
Upravo je pretjerivanje i kič glavna odrednica trash kulture. “Odlučili smo napraviti festival na kojem će sve biti glamurozno i pretjerano. Festival na kojem će amateri imati osjećaj da se nalaze na dodjeli Oscara i da su važni. Htjeli smo se izdvojiti iz gomile festivala, biti drugačiji”, rekli su. Možda je trebalo spojiti Trash film festival s Danom oslobođenja.
Udruga Trash reagira na podražaje u okolini kojoj djeluje. Primjerice, prije tri godine su snimili film Long Banana, o ljubavi kauboja i indijanskog poglavice. U sceni u kojoj puše lulu mira kauboju se priviđaju slike najvećih svjetskih tirana, Hitlera, Staljina, Sadama, među kojima se našao i lik tadašnjega gradonačelnika Ivana Čehoka. Bilo je to negdje u vrijeme Čehokova uhićenja. Njegov je zamjenik Slobodan Mikac čak bio na projekciji. Nisam primijetio je li se i on nasmijao. Publika je bila oduševljena. Đelo Hađiselimović te je godine bio u žiriju.
“Nisu svi filmovi iz konkurencije dobri kao što je ova epopeja”, pohvalio ih je tada.
Teško je biti izoliran od onoga što se događa u sredini u kojoj radiš pa to izađe na vidjelo u skeču ili filmu. To se i tada dogodilo. Inače smo apolitični, komentirao je Runjak taj događaj.
Članovi se polako već spremaju za idući festival, a tijekom godine gostovat će u raznim gradovima, što s projekcijama filmova što kao gosti na festivalima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.
Sve u svemu, ovogodišnji je Trash film festival svojom akceleracijom povukao sve ostale događaje u gradu i tako spojem humora, svečane atmosfere i parodije nivelirao one osjećaje neispunjenosti i gorčine koji inače prožimaju društvo provincijskih gradića, ljekovitim smijehom izliječio barem neke povijesne i sadašnje komplekse i ostavio nas da u miru čekamo ostvarenje vizije udruge: “Eksploziju koja će pomesti smeće svijeta i vratiti nas u nulto stanje. U stanje primordijalnog trasha”.