In memoriam - Portret

Nekad u prvim godinama Zareza Andrea Zlatar dovela je Lovorku da radi u redakciji. Sjećam se točno dana kad sam je upoznala i tadašnje atmosfere u dvije redakcijske sobice u Hebrangovoj ulici. Mogu prizvati i svoj dojam o njoj, ali se ne mogu sjetiti točnog datuma. Danas shvaćam da je to stoga što mi se čini da je Lovorka od početka bila tu, unutra, da je sudjelovala u svim fazama novine, da je svemu što smo ikada radili dala i vlastiti pečat. Bez sumnje, ona je bila dio otporne jezgre Zareza opsesivno joj je bilo stalo do postojanja novine i za to se nije štedjela ni u profesionalnom ni u emotivnom smislu.

Sjećam se da mi je prilikom tih prvih susreta Lovorka odmah ostavljala dojam da je drukčija i nekako svoja. Nije bila poput nadobudnih studenata/ica koji su stizali/e do redakcije i uslijed svojih nesigurnosti i velikih ambicija djelovali arogantno i intelektualno sterilno, ne-životno. Ona se ponašala drukčije: bila je vrijedna na neki starinski način koji podrazumijeva i misaoni rad i fizički umor, i rad za sebe i izlaganje za kolektivne, čak utopijske ideje. Stvari je obavljala odmah, u hodu, često bolje i spretnije od onoga što se očekivalo. Reagirala je impulsivno, ponekad i grubo. Govorila je drukčije: izravno, bez afektacije, citiranja i pozivanja na pročitane knjige, s puno humora, zafrkancije, psovki i smijeha. Govorila je puno, glasno, uspostavljala kontakte brzo i neposredno, i baš taj njezin pršteći temperament obilježio je sve kasnije Zarezove godine. Bilo je u svemu tome i tragova nevine buntovnosti punkerske ili rokerske kulture, nepristajanja na građansko odrastanje, te subverzije i idealizma koji se želi živjeti a ne propovijedati.

U Zarezu je Lovorka radila mnoge poslove: odabirala i prevodila tekstove s engleskoga gotovo za svaki broj, opremala i ispravljala manje pismene autore i urednike, brinula se o svim tekstovima i ilustracijama, bila ključna spona između urednika, lektora, preloma itd. Kao izvršna urednica u svakom je trenutku znala u kojoj smo fazi rada na novini, što je stiglo, što nedostaje, što se čeka. Ukratko, obavljala je one brojne nevidljive poslove od kojih – zna svatko tko je radio u novinama – najvećim dijelom ovisi kvaliteta finalnog proizvoda. Kad je bilo gusto, a bilo je često, radila bi za dvoje, troje, i svojom predanošću često izvlačila stvari, onako kako već u ovom poslu stvari redovito izvlače baš ti ljudi iza paravana koji neće postati traženi intelektualni celebrity, i neće profitirati od svog novinskog rada. Njezin se istinski angažman u Zarezu ne dade iščitati samo iz bibliografije prijevoda ni iz funkcije u impresumu, već se prije ogleda u nizu naizgled nevažnih a zapravo presudnih postupaka, odluka, riječi..., u samoj njezinoj energiji i erosu s kojim se predavala stvarima.

Kad nekoga više nema među nama, pitamo se tko je bio, čime nas je odredio. Smrt povlači konačnu crtu u portretu neke osobe. J. L. Borges jednom je napisao: “Tijekom godina čovjek ispunjava prostor slikama pokrajina, kraljevina, planina, zaljeva, brodova, otoka, riba, soba, alata, zvijezda, konja i ljudi. Pred svoju smrt on otkriva da taj trajni labirint linija iscrtava sliku njegova vlastitog lika”. Lovorkin labirint sastoji se od knjiga prevedenih za razne hrvatske izdavače te mnoštva prijevoda, među kojima se izdvajaju kritički tekstovi Edwarda Saida, Roberta Fiska i drugih autora angažiranih na ljudskim pravima, kritici imperijalne politike Zapada i sl., u kojima se prepoznavala. Još i više njezin se portret-labirint sastoji od malih stvari koje je voljela: poput utrka Formule 1 koje je redovno pratila na TV-u, Ožujskog piva, serijala Zvjezdanih staza ili Obitelji Soprano, čije je sve epizode snimala, biljki koje je zadnjih godina sadila u vrtu, arheologije koju je studirala, rock-koncerata na koje je redovito odlazila…

Provela sam s Lovorkom u redakciji, na sastancima, špiglovima i korekturama, mnogo vremena. U našim brojnim autoreferencijalnim razgovorima ponekad sam znala biti skeptična prema opstanku Zareza kao nekomercijalnih novina. S vremena na vrijeme izgledalo mi je gotovo nemogućim da ćemo dogurati do obljetničkih brojeva, 100-tog, pa 150-tog, 200-tog. Lovorka u to nije sumnjala. Kad smo se ipak nalazili na uređivanju tih brojeva, redovito mi je govorila: eto vidiš, mislila si da nećemo doći ni do stotog broja, a vidi sad, rekla sam ti ja, slavit ćemo još i 10-godišnjicu. Onda bismo se nastavile zezali oko našeg starenja i starenja naših idealističkih projekata. I nevjerojatno, u veljači će biti 10 godina Zareza, izaći će skoro i obljetnički 250. broj, ali bez Lovorke…