Portugalski dream team grofa Talana

Portugalci su, kao što je poznato, nogometna, glazbena i vinska bivša kolonijalna velesila sa zapadnog ruba Europe. To da su oni i pjesnička nacija, onima koji to nisu znali, u posljednje je vrijeme sve jasnije i u našim krajevima. Ali da se sve ne vrti samo oko mitskoga Pessoe, spoznali smo među ostalima marnim radom Nikice Talana, koji prema svojoj staroj navici piše i prevodi brže i više negoli to prosječan konzument poezije može komotno apsorbirati. Nakon reprezentativnih monografija o Jorgeu de Senni i Eugeniju Andradeu te kapitalne Povijesti portugalske književnosti, kao i sjajne antologije brazilskog pjesništva Raspušteni ritam, logičan slijed je, dakako, antologija portugalske poezije 20. stoljeća. Začudo, na tom području Talanova knjiga ima izvjesnu konkurenciju. Naime, 1999. izašla je Antologija suvremenog portugalskog pjesništva (Ceres, Zagreb, 1999.) u izboru i prijevodu Tanje Tarbuk, podjednako agilne prevoditeljice. Ali usporedbom tih dviju knjiga, možemo konstatirati da su, barem zasad, ta dva izbora prije kompatibilna negoli konkurentna. Te se dvije knjige, naime, preklapaju tek u malom broju izabranih pjesnika (ali ne i u izboru njihovih pjesama), jer je antologija Tanje Tarbuk više orijentirana na mlađe pjesnike. Gotovo da bi se moglo reći da Talanov izbor zapravo završava tamo gdje izbor Tanje Tarbuk počinje (mislim… ne baš, ali uglavnom). Tek će se u drugom Talanovu svesku pokazati moguća konkurentnost tih dviju knjiga.

U međuvremenu, možemo se opijati čistom Poezijom na samom izvoru portugalskog moderniteta, otkrivajući obilje tamo gdje bismo to najmanje očekivali – u razmjerno malome Portugalu. Talan svoj izbor otvara Camilom Pessanhom, najpoznatijim luzitanskim simbolistom, “portugalskim Verlainom”, da bi onda odao poštovanje samome Pessoi i njegovim pjesničkim inkarnacijama: Albertu Caeriu, Ricardu Reisu i Alvaru Camposu (ukupno 28 pjesama). Ali tek tada započinje pravi rock&roll, majstorski veleslalom između ukupno 35 pjesnika i tri pjesničke utvare, svih rođenih na prijelazu stoljeća (“najmlađi” i posljednji u ovome izboru je Eugenio de Andrade, rođen 1923.). U tom izboru ističu se dva pjesnika i jedna poetesa – Jorge de Senna (53 pjesme), Sophia, božemioprosti, de Mello Breyner Andersen (60 pjesama) i Eugenio de Andrade (80 pjesama), svi redom velikani pjesničke riječi ravni Pessoi. Talan si je dao truda i preveo 458 pjesama i sa 118 stranica popratnog, književno-povijesnog teksta, napisao knjižurinu od skoro 700 stranica, pa sad vi vidite. Ne treba ni spominjati da su gotovo sve pjesme noviteti na našoj pjesničkoj pozornici.

Ova antologija pokazuje silnu raznovrsnost portugalskog poetskog pisma prve polovice i sredine 20. stoljeća. Riječ je visokoj koncentraciji kvalitete, ali i dosljednog kontinuiteta jednog poetskog svemira, u kojemu su svi dijelovi fraktalno svjesni jedni drugih i konstituiraju se s obzirom na cjelinu. I baš je to ukazivanje na veliku i neobičnu razvedenost portugalske pjesničke prakse, ali i ovom prilikom neizbježno “jedinstvo u raznolikosti”, glavna odlika ovoga antologijskoga izbora. Zapravo ova velika, ali nekako “zgodna” i praktična knjiga za imati je i nositi je sa sobom, mogla bi, a i trebala, postati “pjesničkom početnicom” svakog istinskog pjesnika i pjesništva uopće.

I što sad? Ako nadležni Portugalci “nemogućem” Nikici Talanu ubrzo ne uvale kakvu prevoditeljsku nagradu, plemićku titulu, ili barem posjed u bivšim prekomorskim kolonijama, crno nam se piše. Treba prvo dočekati i čitati drugi svezak ove, predležeće nam antologije, a onda kako nam bog da. Kad bolje razmislim, pomalo se bojim za Talanovu budućnost, jer našoj učmaloj, hm, kulturnoj sceni postavlja nemoguće standarde. Zavjere lijenih i nesposobnih nikada ne treba podcjenjivati. Uostalom, malo zdrave paranoje nikad nije na odmet.