Pošalica o procesu samouništenja

Kako biste se osjećali da umjesto kompletnog teksta jedne kritike ili kazališne analize pročitate pasuse koji završavaju u pola rečenice, bez argumentacijskog opravdanja pripovijedaju viceve koji dolaze na prazno mjesto deskripcije ili stavova o scenskim događajima, umjesto pripreme za predstavu jednostavno donose struju svijesti aktualnog recenzenta ili njegova/njezina privatna sjećanja na ljetošnji drijemež na plaži... nije prihvatljivo, zar ne? No ne vidim zašto bi bila prihvatljiva, dapače godinama “samorazumljiva”, situacija u kojoj redatelji i glumci, pa čak i cijeli ansambli, umjesto glume kao posvećenosti samoistraživanju i zajedničkom radu, zajedničkom učenju na mogućnostima i rizicima što slojevitije inscenacije, iz sezone u sezonu izvode predstave u kojima je najočitije da im se nije dalo više potruditi oko vlastite izvedbe. Malo hladnijim vokabularom govoreći, gdje je profesionalizam domaćih glumaca? Sigurno je da ga nema u raspravama smije li Severina na pozornicu. Još je izvjesnije da ga tragički nedostaje u posvemašnjoj tuposti kojom glumci slijede sve što im na repertoar stave ini Ljuštine, kao centralni autoriteti za isplative scenske događaje. Nema ga ni u otaljavanju uloga, niti u velikoj rasprodaji hrvatske glume koja odlično zarađuje po lokalnim serijalima i sapunicama (oduzimajući glumcima i vrijeme i koncentraciju za daleko zahtjevniji rad u kazalištu). Osobno, najčudnijima smatram produkcije koje nastaju iz privatnih pobuda, ali u kojima su standardi izvedbenog profesionalizma još komercijalnije narušeni no u repertoarnim kućama. Stječe se dojam da se kod nas glumac odlučuje za samostalni projekt radi ekstra zarade, a ne zbog bilo kakve kreativne ili nedajbože dramoljubne pobude.

Beckett kao zabava

Primjer je nedavna premijera Beckettova komada Čekajući Godota u produkciji privatnog teatra Rugatino. Beckett je preveden na splitski idiom perom Ivice Ivaniševića te prenaslovljen u bitno žovijalniji tekst Sa’će Božo, svaki čas. Režiju, odnosno jednu dopadljivu osrednjost i isto toliku nezainteresiranost kako za Becketta, tako i za glumačke maksimume, potpisuje Mario Kovač. Pisanje o ovakvim predstavama za kritičara znači rukovanje, nerijetko i ozljeđivanje, dvosjeklim mačem. Jedna strana oštrice tiče se omiljenosti “nepretencioznog”, vicem ograničenog teatra kod gledatelja. Činjenica je da publika hrli upravo u kazališta poput Komedije i Kerempuha, u kojima je doista teško prepoznati išta više od bulevarskih klišeja tipske karakterizacije te devetnaestostoljetno “historiografske” ili pak revijalne režije. Smijeh koji bi, navodno, u teoriji, uvijek trebao biti prevratnički, na ovim je adresama potpuno podilaženje socijalnim stereotipima. Ne samo da ništa ne razobličuje klišeje nego smijeh teškom rukom političkog konzervativizma cementira govor primitivnih predrasuda (isto je i na histrionskoj Opetovini: na udaru su prezira u pravilu glupe žene, izdajnički homoseksualci, zli Srbi i svi ostali “građani nižeg reda”). Ipak, romon smijeha odzvanja publikom i kritičar/ka ga je dužna zabilježiti. S druge strane iste oštrice nalaze se glumci. Svi oni uvijek naprave dio uloge, a neki naprave i njezinu kompletnu razradu. Primjerice, u predstavi Sa’će Božo, svaki čas najveći je posao napravio Špiro Guberina (Vladimir/Fabijan), na čijoj se profinjenoj ironiji i gotovo djetinjoj posvećenosti “šverca” ostatak ansambla. Guberina igra svakodnevnu bijedu kao alegorijsko stanje nezasluženog pada; igra tiho i neotklonjivo dostojanstvo neke neodređene, no dobronamjerne i vedre nemoći. Tome nasuprot, Ivica Vidović (Estragon/Jerko) igra nemoć kao namrgođenu, no odveć površnu klauneriju: popikavanje, natezanje oko cipele, cupkanje, pretjerano “nezadovoljno” nabiranje lica. Bojan Navojec (Pozzo/Mate) iz teksta izvlači prvenstveno brutalnost, dok Krunoslav Klabučar (Lucky/Luka) predstavlja i redateljski i autorski salto mortale predstave, unatoč formalnoj izvedbenoj spretnosti: umjesto da donese dašak revolta, Klabučar smrznutog lica i ljutitog glasa izvodi hotimice dementno sastavljenu rap-verziju teksta o propasti bilo kakve slobodoumne inicijative. U cjelini gledano, predstava otvoreno funkcionira kao zabavljaštvo s potmulim (ali kontinuiranim) glumačkim natruhama neke mračnije intoniranosti, s time da je očaj definitivno tretiran kao topli ljudski zakutak četvorice “propalica” (Krleža: “S ljudima je toplo, ali smrdi”). Ima li doista topline u očaju?

Ne/miri, bez smijeha

Čujmo samog pisca. Beckett, Alanu Schneideru, 27. prosinca 1955. godine (cit. prema knjizi No Author Better Served, ur. Maurice Harmon, 1998): Pozzo je hipomaničan, on je luđak. Jedini ispravni način njegova igranja je uvažavanje da nema nikakvog vanjskog uzroka naglim promjenama njegova glasa, raspoloženja i ponašanja, već im je razlog u Pozzovoj unutarnjoj uzbuni i konfuziji. Iskušenje je uvijek da se na sceni minimalizira Pozzova neodgovornost i diskontinuitet, no tom iskušenju valja odoljeti i učiniti upravo suprotno: naglasiti ove karakteristike. Druga važna stvar: Estragon je inertan, a Vladimir patološki nemiran. Vladimir bi se stalno trebao vrpoljiti, a Estragon na nešto naslanjati, u pokušaju da se odmori. Publika bi stalno trebala čuti taj nemir Vladimirovih nogu, struganje koraka. Prilično je, dakle, jasno kako je pisac zamislio stvari. Na sceni su četiri stanja kraha, četiri nemira. Ni jedan od likova ne “pucketa” na ognjištu dopadljivosti, kako to hoće ekipa teatra Rugatino. Vladimirovo neprestano, nezaustavljivo kretanje je na rubu psihoze. Estragon je iscrpljen do točke u kojoj se “cijedi” s predmeta koje dodiruje. Pozzo je s druge strane “dijagnoze”. Lucky je rob. Što je tu smiješno? Zašto Kovač inzistira na humornom stanju očaja? Novija hrvatska drama, izuzmemo li izvoznu tvornicu klišeja Mire Gavrana, izašla je upravo iz Beckettove skepse prema komunikaciji (Beckett: Ne postoji komunikacija jer ne postoje sredstva komunikacije. Čak i u onim rijetkim prilikama kad su djela i riječi vjerodostojni izraz osobnosti, oni gube značenje jer nemaju odjeka u onima kojima su upućeni.). Što to znači za glumce? Kako se izvodi manjak komunikacije? Kako se izlazi iz razmjene replika koje simuliraju “logičnost” pitanja i odgovora? Zašto hrvatski glumci tako rijetko mogu izdržati šutnju i nepomičnost na pozornici, toliko radije nudeći sve vrste varijetetskih maski i akrobacija? I kakav bi tekst kritike trebalo napisati da glumci prepoznaju problem o kojemu govorim, odnosno da vlastitoj izvedbi poklone mnogo više od “zanata” dopadljivih gesti i grimasa?

Perspektiva

Ovakva kakva jest, predstava Sa’će Božo, svaki čas... sigurno će s uspjehom igrati po domaćim pozornicama. Budući sračunata na navijanje iz publike, s kojim korespondira glumačka kvaliteta te duhovit prijevod Ivice Ivaniševića, njezina će se drama vjerojatno sve više pretvarati u običajnu farsu dalmatinskih ridikula. U pismu Alanu Schneideru od 27. kolovoza 1962. Beckett vrlo sarkastično primjećuje kako bi, ako predstava Svršetak igre želi “imati uspjeha”, sve četiri uloge želio dodijeliti Charlieju Chaplinu. U mnogim drugim pismima ponavlja kako je beskrajno iscrpljen nesporazumima oko Godota, točnije strahom brojnih redatelja od nelagode (discomfort) koju tekst potcrtava. Mi očito i dalje živimo u vrijeme u kojem previše olako pristajemo na pripitomljavanje očaja, kao što pristajemo i na harlekinsku “lakoću” političkog ludila. Tu je Kovač u pravu: bijeda nije skandal; bijeda je masovni proizvod. Predstavu Sa’će Božo, svaki čas... stoga je moguće čitati kao simptom postapokaliptičkog, krajnje apatičnog vremena, u kojem ne samo da nema nikakvog celestijalnog Bože, nego je publici užasno zabavno što “čekanje” smrti protječe u trivijalnostima “praznog programa”. Problem je jedino u tome što nam takvo uprizorenje oduzima posljednje uporište otpora: Beckettovu nelagodu oko rutinskih samoizdaja i ispraznosti. Kao kada je Hamleta pokušao igrati kao reality show, Kovač ni u pokušaju da Godota igra kao komediju ne uspijeva evocirati snagu originalnih komada. Umjesto toga, navodi nas na pomisao kako je iz Shakespearea, baš kao i iz Becketta, u stanju preuzeti jedino ukrasni sloj – šuštavi, koliko i izvanjski celofan dosjetaka.