i kulturna zbivanja
#440 na kioscima
Denis Johnson
Posao
tema broja
Odsjeo sam bio u Holiday Innu sa svojom djevojkom ? časna riječ, najljepšom ženom koju sam ikad upoznao. Proveli smo tamo tri dana registrirani pod lažnim imenima i šutali se heroinom. Vodili smo ljubav u krevetu, u restoranu jeli odreske, fiksali se u zahodu, povraćali, plakali, međusobno se optuživali, preklinjali jedno drugo, opraštali, obećavali, uzdizali jedno drugo u nebesa.
Imali smo i jedan okršaj. Nabrzinu odjeven, bez košulje, samo u jakni, stajao sam ispred motela pokušavajući ustopirati kakav auto dok mi je vjetar fijukao kroz naušnicu. A onda se pojavio autobus. Ukrcao sam se i sjeo na plastično sjedalo gledajući kako se jedna za drugom smjenjuju vinjete našega grada poput sličica na poker-automatu.
Jednom sam je, dok smo se svađali na ulici, udario u trbuh. Savila se od bola i skljokala plačući. Auto pun nekih brucoša zaustavio se pokraj nas.
? Nije joj dobro – rekao sam.
? Što sereš! – povikao je jedan od njih. ? Udario si je laktom u trbuh.
? Je, je, je... – ponavljala je kroz suze.
Ne sjećam se točno što sam rekao. Pamtim samo da mi je odjednom strašan osjećaj usamljenosti prostrujao tijelom, od pluća i srca, sve do jaja. Ukrcali su je sa sobom u auto i odvezli.
Međutim, vratila se.
Tog jutra nakon svađe, provezavši se prazne i usijane glave autobusom kroz nekoliko četvrti, iskočio sam iz busa i ušao u “Vine”.
U “Vineu” je bilo tiho i svježe. Wayne je bio jedina mušterija. Ruke su mu se toliko tresle da nije mogao dići čašu.
Stavio sam lijevu ruku na Wayneovo rame, a desnom, smirenom opijatima, prinio čašicu s bourbonom njegovim ustima.
? Bi li volio ubosti koju kintu? – upitao je.
? Upravo sam se spremao zabiti se tamo u kut i ubiti oko – izvijestio sam ga o svojim namjerama.
? Odlučio sam – najavio je – dokopati se nekakvih para.
? I? ? upitao sam.
? Idi sa mnom – preklinjao je.
? Treba ti netko da te odbaci?
? Već sam pripremio alat – rekao je. ? Treba nam samo ona tvoja krntija da se otfuramo.
Na ulici blizu mog stana čekao nas je moj 60 dolara vrijedan Chevrolet, s obzirom na cijenu, nešto najljepše i najdragocjenije što sam sebi ikada priuštio. Volio sam taj auto. Bio je to automobil s kojim si se bez problema mogao zaletjeti u telefonski stup i ništa mu se ne bi dogodilo.
Wayne je u krilu držao jutenu vreću s alatom dok smo izlazili iz grada približavajući se onom mjestu gdje se livade pretaču u brda koja se zatim blago spuštaju prema hladnoj rijeci majčinski natkriljenoj dobroćudnim oblacima.
Sve kuće na obali rijeke – nekoliko njih – bile su napuštene. Vidjelo se da ih je serijski gradila ista tvrtka. Samo što su bile obojene u četiri različite boje. Na nižim katovima nedostajala su stakla na prozorima. Prošli smo pokraj njih i primijetio sam da su podovi prekriveni muljem. Prije nekog vremena rijeka je sve poplavila. Ali sad je bila mirna i spora. Vrbe su blago češljale površinu.
? Idemo li to u provalu? – upitao sam Waynea.
? Ne možeš odbiti napuštenu, praznu kuću – odgovorio je zgranut mojom glupošću.
Ništa nisam odgovorio.
? Ovo je spasilačka misija – rekao je. ? Zaustavi se tamo kod one kuće.
Kuća ispred koje smo parkirali odisala je nekakvim očajem. Pokucao sam na vrata.
? Ne čini to! – rekao je
Unutra smo zagazili u mulj koji je izbacila
Wayne je uzeo šipku sa šiljatim krajevima, a ja sjajni čekić s plavom gumiranom drškom. Zabili smo šipku u zid i počeli trgati kartonsku oblogu. Zvuk koji se začuo podsjećao je na starački kašalj. Kad god bismo naišli na bijelu izoliranu žicu, počeli bismo je čupati, izvlačiti i namatati u klupko. Bilo je to ono za čim smo tragali. Namjeravali smo na otpadu prodati bakrenu žicu.
Kad smo stigli do drugog kata, postalo mi je jasno da ćemo ipak izvući neki novac. Ali hvatao me i umor. Bacio sam čekić i otišao u kupaonicu. Bio sam znojan i žedan. Naravno, vode nije bilo.
Vratio sam se do Waynea, koji je stajao u jednoj od dvije male spavaće sobe. Počeo sam se vrtjeti poput derviša i nasumice udarati po zidovima, probijajući kartonsku izolaciju i proizvodeći golemu buku, sve dok mi se čekić nije zaglavio u zidu.
Uspuhao sam se i stao.
Upitao sam: ? Znaš li čija je ovo kuća?
Wayne je načas prestao s radom. ? Ovo je moja kuća – rekao je.
? Tvoja?
? Bila je moja.
Zatim je jednim potezom izvukao dobar komad žice iz zida, tako da su spajalice poispadale po podu. Bila je to smirena gesta puna mržnje.
Nakon nešto više od sat vremena nasred svake od soba bio je velik kolut namotane žice. Pomogao sam Wayneu da se kroz uzani otvor provuče na tavan, da bi me on povukao za sobom. Obojica smo bili znojni. Kroz pore nam je hlapio alkohol zaudarajući na kore trulog limuna. Na vrh njegove bivše kuće izvukli smo brdo bijele izolirane žice provukavši je kroz tavanicu.
Odjednom me spopala mučnina. Morao sam se ispovraćati. Otišao sam u kut i povratio malo sive žuči. ? Kad si ufuran, ovoliki ti posao sjebe film ? potužio sam se. ? Znaš li neki jednostavniji način da se digne neka lova?
Bilo je tiho u tom neobičnom naselju uz rijeku, osim što je mlado lišće šuštalo na povjetarcu. A onda smo čuli kako brod pristiže uz rijeku. Nestalan zvuk nalik pčelinjem zujanju probijao se kroz šiblje na obali, da bi se tren kasnije nasred vode ukazao sportski čamac krećući se brzinom od najmanje trideset ili četrdeset milja na sat.
Čamac je za sobom na konopcu vukao golemog, trokutastog zračnog zmaja. Sa zmaja je na nekih stotinjak stopa od zemlje visjela ? vezana pretpostavljam remenjem, ili nekako drugačije ? neka žena. Imala je dugu riđu kosu. Izgledala je profinjeno, bljedoputo. I sva je bila gola, s iznimkom prekrasne kose. Tko zna na što li je mislila lebdeći tamo iznad onih ruševina.
? Što to ona radi? – upitao sam ne znajući što drugo reći, iako nam je obojici bilo jasno da leti.
? E, ovo je sjajan prizor – zaključio je Wayne.
Na povratku u grad, Wayne je predložio da izbijemo na staru autocestu, što je značilo duži i zaobilazniji put. Zamolio je da se zaustavim pokraj jedne nakrivljene kuće na travom obraslom brežuljku.
? Idem unutra samo na dvije sekunde – rekao je. ? Hoćeš sa mnom gore?
? Tko je tamo? – upitao sam.
? Dođi i vidjet ćeš – rekao je.
Kad smo se popeli na trijem i Wayne pokucao na vrata, učinilo se kao da nikoga nije bilo kod kuće. Međutim, nije ponovo kucao. Nakon cijele tri minute vitka, crvenokosa žena u haljini sa sitnim cvjetnim uzorkom otvorila je vrata. Nije se nasmiješila. Samo je rekla: ? Bok!
? Možemo li ući? – upitao je Wayne.
? Bolje da ja izađem – rekla je, prošla mimo nas, stala na rub trijema i zagledala se u ravnicu pred sobom.
Čekao sam na drugom kraju trijema, naslonjen na ogradu, i nisam ih slušao. Ne znam što su kazali jedno drugome. Sišla je niz stepenice, a Wayne za njom. Obgrlio se objema rukama i pogleda uprtog u zemlju nešto govorio. Njoj je vjetar zadizao i mrsio dugu crvenu kosu. Bilo joj je oko četrdeset i bila je podarena onom beskrvnom, vodenastom ljepotom. Pretpostavljao sam da je Wayne bio ta nepogoda koja ju je zadesila, i zbog koje se tu nasukala.
Trenutak kasnije prišao mi je. ? Idemo! ? rekao je, sjeo za upravljač i upalio auto – za što nije bio potreban ključ.
Sišao sam niz stepenice do kola i sjeo na mjesto suvozača. Wayne je u retrovizoru gledao u ženu. Još nije bila ušla u kuću. Samo je tamo stajala.
? To je moja žena – rekao je, kao da to nije bilo sasvim očito. Okrenuo sam se u sjedalu i pažljivo promatrao Wayneovu ženu dok smo se udaljavali.
Kako uopće opisati to što smo vidjeli? Duga joj je crvena kosa vijorila na vjetru dok je stajala nasred one ravnice stršeći kao navrh neke planine. Prostor oko nje bio je sravnjen u plohe zelenog i sivog. Sve travke Iowe zviždale su jedan te isti ton.
Ali ja sam znao tko je ta žena.
? To je bila ona, zar ne?
Wayne nije odgovorio.
U mojoj glavi nije bilo dvojbe. Bila je to žena koju smo vidjeli kako leti iznad rijeke. Ne znam kako bih to opisao, ali činilo mi se kao da sam zalutao u Wayneov san o njegovoj ženi i kući. Više se nisam vraćao na to, s obzirom na to da se taj dan, bez obzira bila riječ o tuđem snu ili ne, po nekim sitnim detaljima počeo pretvarati u jedan od najvažnijih dana u mom životu.
Na kraju grada, na otpadu pokraj blještavih tračnica, prodali smo žicu i, zaradivši po 28 dolara svaki, vratili se u “Vine”. Unutra je za šankom ordinirao nitko drugi do ona čije mi ime sada izmiče, ali ne i način na koji je točila. A točila je tako da je novac dvostruko dobivao na vrijednosti. Od njena se rada poslodavci sigurno nisu obogatili. Nepotrebno je, dakle, objašnjavati zbog čega smo je svi obožavali.
? Runda je moja – rekao sam.
? Ni govora – odvratio je Wayne.
? Ma pusti!
? Žrtvovanje je moje – rekao je Wayne.
Žrtvovanje? Otkud mu ta riječ ? “žrtvovanje”? Meni u svakom slučaju sasvim nepoznata.
Jednom sam vidio Waynea kako u baru preko kartaškog stola optužuje – ne pretjerujem – najkrupnijeg i najcrnjeg čovjeka u Iowi da vara na pokeru, i to samo zato što je on, Wayne, bio blago iznerviran jer ga karta nije išla baš najbolje. To je bila moja predodžba “žrtvovanja”. Ta spremnost da se odbaci vlastito biće i tijelo. Crnac je ustao i počeo kružiti prstima po grliću pivske boce. Bio je to daleko najviši čovjek koji je ikad kročio u taj bar.
? Izlazi van! – povikao je Wayne.
Čovjek je odgovorio: ? Nismo u školi!
? Koju pičku materinu sad to znači? – upitao je Wayne.
? Ne izlazim ja van. To rade klinci u školi. Ako si faca, navali ovdje i sad!
? Ovo nije mjesto za ovakvo raspravljanje! – rekao je
? Kakva pizdarija – rekao je tip. ? Ti si samo pijan.
? Pa što ako i jesam! ? povikao je Wayne. ? Ne’š ti frajera! Ti si pičkin dim!
Grdosija ubilačkog izgleda nije izustila ni riječ.
? Ja ću sad sjesti – rekao je Wayne. ? I nastavit ću partiju, a ti si jebi mater!
Čovjek je u nevjerici zavrtio glavom. I sjeo. Bio je to nevjerojatan prizor. Da je samo ispružio jednu ručetinu i zgrabio Waynea za glavu na dvije-tri sekunde, mogao mu ju je zdrobiti kao jaje u šaci.
A onda je nastupio jedan od onih trenutaka. Sjećam se da sam nešto slično doživio jednog popodneva kad mi je bilo osamnaest, u krevetu sa svojom prvom ženom, prije nego što smo bili vjenčani. Naša gola tijela najednom su zasjala i zrak je poprimio tako čudnu boju da sam pomislio kako mora da sâm život izlazi iz mene, i svakom sam se niti, svakom stanicom svoje mladosti upinjao zadržati ga, pa makar još samo na jedan dah. Nekakvo bubnjanje rasturalo mi je glavu dok sam se teturajući uspravljao kako bi otvorio vrata divotnom prizoru kakav više nikad neću ugledati: gdje li su sad sve one moje male žene, one njihove slatke, vlažne riječi i ljupke kretnje, i one čudnovate kuglice tuče koje se tope dvorištima u zelenoj izmaglici? Odjenuli smo se tada, ona i ja, i zaputili se pješke u grad propadajući do gležnjeva u bijelo plutajuće kamenje koje je prekrilo sav grad. Rođenje je moralo biti poput toga.
Taj trenutak u baru, nakon što je za dlaku izbjegnuta tuča, bio je nalik toj zelenoj tišini koja je nastupila nakon toga gr?da. I onda je netko pozvao rundu. Karte koje su ležale na stolu, neke licem prema gore, neke prema dolje, kao da su proricale da će sve što smo skrivili jedni drugima na koncu biti utopljeno u piću ili opjevano u mlakim sentišima.
A Wayne je bio dio svega toga.
“Vine” je tada bio poput vagon-restorana koji kao da je taj čas sletio s kolosijeka ravno u močvaru vremena, gdje je čekao da ga dokrajče udarci kugle za demoliranje. I oni su pristizali. Plan nove urbanizacije rušio je i ravnao cijeli bivši centar grada.
Ali mi smo bili tamo, tog poslijepodneva, svaki s gotovo 30 dolara u džepu, dok je naša miljenica točila za šankom. Volio bih da joj se mogu sjetiti imena, ali pamtim samo njenu gracioznost i velikodušnost.
Najbolji provod uvijek je bio u Wayneovom društvu, ali to popodne nekako je bilo najbolje. Imali smo novaca. Obično bismo osjećali krivnju, ili bi nas bilo strah da nešto nije u redu s nama, a mi ne znamo što; međutim, tog dana osjećali smo se kao ljudi koji su obavili nekakav posao.
“Vine” nije imao džuboks, već stereoliniju s koje su se vječno vrtjeli songovi o patetičnim alkoholičarskim rastavama. ? Sestro! ? šmrcao sam. A ona je poput anđela lijevala dupljake, sve do samog ruba čaše, ne obazirući se na mjeru. ? Ti imaš divnu, nestvarnu ruku. ? Čaše su nam bile tako pune da smo se ustima obrušavali na njih kao kolibrići na cvijet.
Puno kasnije, ali doduše ne tako davno, sreo sam je na ulici i kad sam se nasmiješio, pomislila je da joj se udvaram. A ja sam te se samo sjetio. I nikad te neću zaboraviti. Muž će te pretući produžnim kabelom, autobus će se polako otisnuti sa stanice ostavljajući te u suzama, ali ma što bilo, ja te neću zaboraviti, i to zato jer si bila – moja majka.
S engleskoga preveo Damir Šodan
Denis Johnson, pjesnik i prozaik, autor romana, zbirke priča i nekoliko hvaljenih knjiga pjesama, po mnogima je najbolje skrivana tajna suvremenog američkog fictiona. Rođen 1949. u Münchenu, kao sin američkog diplomata odrastao je na Filipinima i u Tokiju, a književnu karijeru započinje kao pjesnik, zbirkom The Man Among The Seals, koja je danas prava rijetkost i na bibliofilskom tržištu dostiže i do 2000 američkih dolara. Johnsonova proza do kraja je referencijalna i ne-metafikcionalna, mračna i hiper-realistična, a jezično carverovski i hemingwayevski ogoljena. Svi likovi koji defiliraju njegovim romanima (Angels, 198.3; Fiskadoro, 1985.; The Stars At Noon, 1986.; Resuscitation Of A Hanged Man, 1991.; Already Dead, 1997.; The Name of the World, 2000.) odreda su gubitnici i antiheroji. Johnsonova prva zbirka priča Isusov sin (1992.) njegovo je najpopularnije i najkomercijalnije djelo – niz altmanovski međusobno isprepletenih pripovijesti čiji je glavni junak još mlađi muškarac, ali s kartonom iskusnog liječenog alkoholičara i heroinskog ovisnika.