Zapovjedništvo talijanskog V. korpusa početkom rujna 1941. godine daje nalog da se u napuštenom logoru Slana i po otoku, iz zdravstvenih razloga, ekshumiraju leševi žrtava i spale, te da se provede dezinfekcija. O tome svjedoči i ovaj vojni izvještaj
VOJNO ZDRAVSTVENOJ DIREKCIJI V. VOJNOG KORPUSA
P R E D M E T: Izvještaj o privremenim grobljima u našoj zoni.
Direkcija za zdravstvo zadužila me da u našoj zoni ispitam privremena groblja da bi se spriječilo eventualno zagađenje voda te da se izvrši ispitivanje uz pomoć obojenih kemikalija.
Izvještavam:
...
T r e ć i d a n
3. IX 1941. Kretanje: Karlobag – Otok Pag – Slana.
U 7.30 s. naspustio sam Karlobag sa motornim brodom, R. G. Finanza (kraljevskih pomorskih graničara, op. p.) u pratnji gosp. pukovnika Stagna.
Čelno Karlobagu nalazi se sjeveroistočna strana otoka Paga, nazvana Slana, u obliku kamenog jezika sa najoskudnijom vegetacijom na rijetkim mjestima. Ne postoji nikakva cesta i mora se prelaziti preko kamenih gromada. Mi smo s brodom ušli kroz Paška vrata i nastavili do male uvale koja se nalazi frontalno gradu Pagu. Naišli smo na jedan improvizirani kameni molo (bez ugrađenog cementa) uz koji je lako pristao naš brod.
Kad smo se iskrcali, na razmaku od oko 100 m. ugledali smo dva koncentraciona logora (vidi foto 16, 17, 18).
Prvi, veći, smješten je desno u jednoj dolini i okružen je dvostrukim ukriženim redom bodljikave žice sa dva otvora (ulazna vrata) jedan nasuprot drugome. Ova su (vrata, op. p.) oskrbljena fizijskim konjićem da bi se logor potpuno zatvorio. Ovaj logor – kako je dokazao jedan otočanin – pripadao je Srbima a u nekim je danima dostizao brojku do 1200 osoba. U centru je bila podignuta baraka kapaciteta oko 180 ljudi (!), što znači da su ostali morali boraviti na otvorenom po grubom kamenjaru izloženom suncu. U ovoj zoni, kao što sam rekao, nema ni vegetacije ni sjene. Sada je baraka demontirana a ploče leže po centru logora. Ovdje su izgrađena i dva pritimitvna logorska WC-a, koji, zaključujem sadrže malo materije.
Drugi logor, smješten lijevo, okružen je jednostrukim redom bodljikavih žica i primitivne je konstrukcije. Ovdje su prvo bili zatvoreni Židovi a zatim žene.
Ispred, a među logorima, nalazi se jedna kuća u izgradnji. I materijal.
Lijevo od drugog logora je jedna cesta u izgradnji koju su gradili zatočenici.
Na molu, u sjeni, u sjeni, pod gromadom, nalazi se jama koja sadrži vodu. Ovo je jedini bazen vode koji mora da je služio za sve potrebe zatočenika. Polazimo preko desnog logora i neposredno u blizini ovoga nailazimo na brojne jarkove pokrivene zemljom i kamenjem gdje su nesumnjivo sahranjene žrtve umrle u logoru.
Kad se prođe brijeg koji se pruža južno od logora, stiže se na malu udubinu gdje nailazimo na iskope zemlje i kamena koje je zapravo masovna grobnica. Ovaj iskop dugačak je oko 150 a širok oko 20 m. (vidi foto 19, 20, 21).
Iz znatiželje zagrebem po transverzalnom jarku i na dubini od cca 50 cm. nalazim ženu pokrivenu nekim jastukom a u njenoj blizini jedan kišobran. Uz ovaj leš leže brojni drugi – uključivo i djeca – svi u stanju jakog raspadanja uz isparavanje oštrog i nepodnosivog smrada. Usmrćeni su po prilici pred oko mjesec dana; teško bi bilo odrediti broj mrtvih koji se nalaze u ovom jarku ali je sigurno da ih je mnogo i da su u raznim položajima. Jedan dio jarka je još prazan i namijenjen novim žrtvama (vidi foto br. 22).
Ove su jarke iskopali zatočenici logora a dovlačeni su da rade s obećanjem da će istraživati boksit. Drugi su iz logora dovlačeni s obećanjem da idu na rad u Njemačku; ustvari su dovedeni u blizini jarka gdje su ubijeni zatim bačeni unutra. Vidljivo je da su mnogi bili sahranjeni vezani i još u životu. Razmak od mora do ove masovne grobnice nije veći od 200 m. i, kažu, da su mnogi, na putu ovamo bili bačeni u more (vidi foto 23). Na 150 m. od ovoga groblja nalazi se jedno omanje groblje veličine oko 10x2 m, na mjestu koje se naginje prema moru. Radoznao i ovdje, kopam i otkrivam leš muškarca od poprilici 18 godina, vrlo mršava izgleda, u stanju raspadanja. Do njega, više je grupa drugih lešina u nemogućim pozama, nekoji još vezani.
Prvi leš, pokriven je sa svega 15 cm. zemlje i s ponekim kamenom. Jarak je dubok oko 1 m. a suzdržava manji broj lešina u svim mogućim položajima. Na rubovima jaraka nalazim mnogo puščanih čahura.
U istoj zoni otoka mora biti više drugih pojedinačnih grobova u kojima su nesretnici koji su umirali na radu.
Ocjenjujem da broj osoba dopremljenih u logor dostiže cifru od 8-9.000. Na otok su dovođeni iz Karlobaga s 4 broda po 200 ljudi pri svakom prijevozu. Često su u logor stizali direktno sa sjeveroistočne strane otoka, iskrcavani u zoni frontalnoj od Karlobaga, odakle su u logor stizali prelazeći bespuće po oštrom kamenjaru (vidi foto br. 24).
Logorsku stražu vršilo je sedamdesetak ustaša pod komandom poručnika Devčića, a stražarili su s mitraljezima smještenim na visovima koji su dominirali nad čitavom zonom (7. mitraljeskih gnijezda).
Nitko od civila nije se smio približiti a bilo je zabranjeno i ribariti u blizini. Često su logori bili prepunjeni i tada su ustaše odvodili žene (srpske i židovske) u jedno selo, zvano Barbat – gdje su živjele u dvjema kućama (U jednoj od ovih kuća ubili su kćerku jednog srpskog generala iz Zagreba koja je prethodno silovana).
Hrana je bila više nego oskudna. Počesto je komad kruha dijeljen na 12 osoba.
Lešine nisu bile dovoljno ukopane. Ponegdje sam ih nalazio na dubini od svega 15 cm. i zaključujem da jesenske kiše mogu otkopati leševe koji su tako slabo ukopani. Od strane hrvatskih vlasti nije do sada primijenjen nijedan sistem profilakse.
U rovove velikih groblja, među kamenje, ulili smo otopinu kemijskog koncentrata.
Na povratku s otoka u Karlobag stigao sam prelistati dokumente nađene u blizini jedne jame blizu Oštarija; njih je sakupio kapetan Asti Luigi koji je danas krenuo da s vojnicima prokrstari teren zbog istrage za jamama u ovoj zoni. Privučen neodrživim smradom uspio je otkriti jednu jamu (jamu op. p.) koju zovu Jama na Pločama.
Ovdje su lični dokumenti, kartice za hranu, pisma rođaka žrtava, a među ostalim i jedna presuda koju je sud izrekao zbog krađe drva, adresirana na stanovnika sela bliskog jami, na ime ustaše Baburić Luke.
Kraj izvještaja:
Tako je spaljen 791 mrtvac nađen na raznim mjestima:
716 u glavnom groblju u Malinu
20 u malom groblju na Karlobaškom Malinu
2 u zoni Malin blizu jednog vrela
1 na desno od obale pristajanja u Malinu
52 u jednom groblju na lijevo od mjesta Slana koje nam je kasnije pokazano
Od ovih leševa bilo je:
407 muškaraca
293 žene
91 dijete u dobi od 5 do 14 godina.
Među ovima bilo je i jedno dijete u povoju, od, predvidivo, 5 mjeseci.
Na jednom drugom mjestu i to južno od žičane ograde koja je zatvarala koncentracioni logor Srba, nađeno je jedno drugo, maleno groblje gdje je bušenjem utvrđeno da su ondje leševi zatvoreni u drvene sanduke i to dosta duboko. Radi toga ovo nismo iskopali.
Vrlo je vjerovatno da se ovdje radi o zatočenicima koji su umrli prirodnom smrću, te su ih njihovi drugovi pokopali sami.
Od osobe koja mi je služila kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je valjalo urediti, saznao sam da je najveći broj deportiranih u Slanu bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a mnogi su sebi sami oduzeli život, utopivši se.
Rad je trajao ukupno 10 dana za 2.720 radnih sati.
Ponašanje ljudi na ovom delikatnom i toliko užasnom poslu, toliko novom i neočekivanom za sve – bilo je vrhunsko po svim kriterijima. Svi su u ovom ukopničkom i žalosnom poslu zdušno prionuli zadatku i iskazali visoki duh humane požrtvovnosti.
DIREKTOR I. DEZINFEKCIONE SEKCIJE
(Poručnik liječnik Stazzi Dr. Santo)