Andrea Dragojević  

Posljednje avanture šetača

kolumna

Za odlazak na Cvjetni – jedan od rijetkih prostora u najužem središtu grada po kojem se, podalje od prometa, slobodno mogu kretati i djeca – izabrali smo nedjelju, a ne subotu. Naivci! Jer, kako ćemo se ubrzo uvjeriti, špicu ne određuje (samo) uobičajeni termin njezina održavanja – subota prijepodne – nego i dokidanje simboličke vrijednosti foruma, u ovom slučaju nizovima kafićkih stolova, koji svakog proljeća sve više i više zadiru u tkivo trga. Logika (domaćeg) kapitala – u sprezi s inkas logikom zagrebačkih gradskih otaca – može se, bez mnogo mudrovanja, okarakterizirati kao tipični horror vacui. Taj strah od praznine, od trga, od agore, do te je mjere jak da na kraju potire sam princip stjecanja profita: umjesto da im novi i novi redovi stolova priskrbe dodatnu zaradu, ugostitelji u konačnici gube mušterije, koje nakon polusatnog čekanja i pokušaja da dozovu radom izbezumljene konobare/ice, ustaju i odlaze, provlačeći se i zapinjući za nabijene stolice. Baš nas zanima hoće li se i na koji način Savez za slobodnu nedjelju, koji trgovini i drugim službama koje “nisu nužne za normalno funkcioniranje društvenog života” želi osigurati neradnu nedjelju, založiti za prava lipsalih konobara/ica, koji sedmi dan rade jednako kao i svaki drugi!

Neugoda na Cvjetnom trgu

Dakle, na Cvjetnom smo se osjećali krajnje neugodno. I u tome, kako smo kasnije doznali, nismo bili jedini. Naime, Zoran Stiperski s Geografskog odsjeka PMF-a još je 1997. proveo anketno istraživanje na uzorku od 279 ispitanika o doživljaju zagrebačkih prostora (kvartova, trgova, ulica, perivoja, zgrada...), analizirajući sinonime za ugodu i neugodu. Njegovo je istraživanje pokazalo da Gornji grad, Maksimir, Trg bana Josipa Jelačića, Hrvatsko narodno kazalište, Zrinjevac i jezero Jarun pobuđuju ugodu kod najvećeg broja ispitanika, dok su se od 16 mjesta što pobuđuju neugodu čak četiri nalazila u najužem gradskom središtu: bili su to Cvjetni trg, zgrada Ferimporta na Trgu maršala Tita, Glavni kolodvor i neboder na Jelačićevu trgu. Dakle, interpolacije kao što su zgrada Ferimporta i neboder na Trgu, te preuređenje Cvjetnog trga mogu se ubrojiti u tri najnepopularnije intervencije u gradskom središtu, koje većina Zagrepčana nije prihvatila. Zanimljivo je da Cvjetni trg, uz Novi Zagreb, među građanima istovremeno pobuđuje oprečne osjećaje: u jednom dijelu ispitanika neugodu, a u drugome ugodu. Veći dio ispitanika (čak 32 posto) misli da je Cvjetni trg svojim novim preuređenjem izgubio toplinu i ugodu boravka na njemu, pa su u anketi naveli da pobuđuje njihovu neugodu, dok je manji dio ispitanika (njih šest posto) naveo taj trg kao ugodno mjesto. Stiperski zaključuje da su dva razloga za takvo izjašnjavanje građana: nostalgija za starim trgom ili nedopadljivost novog preuređenja.

Buljenje zanaočalenih

Situacija je sada svakako još gora od one iz 1997., kada je istraživanje provedeno: u međuvremenu su nabujali kafići prostor prilaznih ulica i samog Cvjetnog trga sveli na širinu, doslovno, modne piste, po kojoj je ljeti mnogima neugodno proći: tisuće zanaočalenih bulje u vas dok hitate nekim poslom, neraspoloženi za procjenjivačke poglede. Sindrom mediteranske klupice nabreknuo je do sindroma zagrebačke stolice. I dok na Jadranu iz hlada klupice, istina, stižu ispitivački pogledi, s druge strane rive ipak se pruža more koje donekle dopušta osjećaj slobode, ali u Zagreb-gradu, na potezu od Bogovićeve do Varšavske i od Preradovićeve do Margaretske, dok prolazite ispred silnih birtija, upravo ste špalirski pritiješnjeni.

U navedenom istraživanju autor spominje kako je važno odrediti mjesta koja u sugrađana pobuđuju ugodu, te kako ta mjesta moraju biti sačuvana, jer se samo tako može sačuvati identitet nekoga grada, odnosno ugodnost življenja u njemu. To je do te mjere važno da su stanovnici američkoga grada Mantea u Sjevernoj Karolini, kada im je ponuđeno između toga da sačuvaju ugodnost življenja uz malo slabiji gospodarski razvoj, ili da izgube ugodnost življenja u svom gradu uz malo jači gospodarski razvoj, oni izabrali ovo prvo – radije su se odrekli jačega gospodarskog razvoja nego gubitka identiteta i ugodnosti življenja.

Rezimirajući na duhovit način “urbani sunovrat Beograda tokom poslednje dekade dvadesetog veka”, kada je “vizuelno postalo jasan vid ispoljavanja društvenih kretanja”, beogradski slikar i pisac Mileta Prodanović (našoj publici možda najpoznatiji po romanu Ovo bi mogao biti vaš srećan dan) u svojoj knjizi Stariji i lepši Beograd podsjeća i na sljedeće: “Grad je, pak, nešto sasvim različito od ruralne pokornosti i prigradske agresivne konfuzije. Grad je forum, a forum je nastao kao sinteza agore i agona”, te dalje nabraja načine na koje se tadašnja srbijanska vlast branila od foruma. Za razliku od nedvosmislenih intervencija u Beogradu – preventivno zatvaranje nekog trga metalnom građevinskom ogradom, premda nikakvi građevinski radovi mjesecima nakon toga nisu počinjali – u Zagrebu su građevinski radovi uistinu poduzeti, i to pod egidom ugode za građane: Cvjetni je trg preuređen, točnije potaracan, kao priprema za dokidanje njegove vrijednosti foruma nizovima kafićkih stolova.

Flanuer u raljama tranzicije

Na ovom mjestu vrijedi spomenuti i Waltera Benjamina, autora vjerojatno najcitiranijeg ekspozea o modernom gradu i prostoru grada. U knjizi pod naslovom Pariz, glavni grad 19. vijeka Benjamin opisuje fenomen pariških pasaža u čijim arhitektonskim rješenjima vidi intervenciju kapitalizma u urbanu sredinu na rijetko jasan način. Njegova glavna figura je besposleni, dokoni gradski šetač, flanuer, svojevrsni urbani peripatetik, mislilac ulica i trgova. Kaže Benjamin: “Pogled flaneura (šetača) je taj čiji način života još jednim pomirljivim zračkom obasjava budući beznadni oblik egzistencije budućeg čovjeka. Flaneur još stoji na pragu, kako na pragu velegrada tako i na rubu građanskog društva. Ni u jednom ni u drugom ne osjeća se kod kuće. On azil traži u gomili. Gomila (masa) je koprena, kroz koju se šetaču poznati grad čini kao fantazmagorija. Čas kao krajolik, čas kao soba. Zatim iz jednog i drugog nastaje veletrgovina, u kojoj se i sama šetnja nudi kao šansa za trgovanje. Veletrgovina je posljednja avantura šetača.”

Danas smo svjedoci svojevrsnog paradoksa. Naime, agresivna kafićka kultura koja je, kako rekosmo, u sprezi s gradskim ocima zagospodarila užim centrom Zagreba, gotovo da nam je primamljivijim učinila interijer jednog King Crossa, velikog trgovačkog centra na zapadnoj gradskoj periferiji, od nekoć flanuerovskih destinacija oko pravoslavne crkve. Poraz je to urbaniteta koji, kao i mnoge druge dimenzije našeg suvremenog života, teško uspijeva na zadovoljavajući način svladati tranzicijsko razdoblje. To da su nam se glavni gradski trgovi pomalograđanili, pokrčmili, a potrebni velegradski moving modernom čovjeku pružili šoping centri – posljednja avantura šetača doslovno je postala veletrgovina – posve sigurno neće biti predmet predizborne kampanje. Naime, posve je svejedno hoće li na čelo Zagreba biti izabrana nova ekipa, ili će se bandićevci održati, jer ni jedni ni drugi neće učiniti ništa da okončaju tranzicijsku geografiju grada, da centru vrate sliku metropolitanske kulture.