Joško Žanić  

Posljednji mann Hollywooda

Povijest Hollywooda posljednjih tridesetak godina povijest je njegove umjetničke propasti. Dok je sedamdesetih prošlog stoljeća američka tvornica snova bila još sposobna proizvesti filmove najvišeg ranga, kao što su Lovac na jelene M. Cimina, Taksist M. Scorsesea ili Prisluškivanje F. Coppole, a osamdesetih barem kvalitetnu, stiliziranu i relativno inteligentnu zabavu (Terminator, RoboCop, Conan, Umri muški), od devedesetih naovamo dobivamo iz kalifornijske manufakture većinom irelevantno, do krajnjih granica komercijalizirano smeće lišeno ikakve ozbiljnije ambicije (koje se eventualno može podijeliti na gledljivo i negledljivo/uvredljivo). U tom smislu i nagrada Oscar sve više postaje garancija za loš film (obično nekakvu mainstream uspješnicu s “humanom porukom”). Ono što današnji Hollywood još ponekad zna proizvesti jesu uspjeli akcijski trileri/krimići, koji slojevitošću likova i kompleksnošću situacija mogu pretendirati na ozbiljno uvažavanje – to su npr. LA Povjerljivo C. Hansona, Carlitov način B. de Palme ili Put do uništenja Britanca S. Mendesa. Redatelj upravo takvih filmova je i Michael Mann, čiji najnoviji film Collateral, promoviran prije oko mjesec dana na Venecijanskom filmskom festivalu, igra već neko vrijeme i u našim kinima. To, dakle, nisu filmovi, da tako kažem, maksimalnog indeksa umjetničkoga (= maksimalnog semantičkog potencijala), naime, oni još troše previše vremena na to da zabave gledatelja i da mu se svide, ali još imaju mnogo veće ambicije od prikazivanja zabavnih sličica radi lakšeg prolaska vremena.

Prije i poslije Vrućine

Allow nothing to be in your life that you can not walk out on in 30 seconds flat, if you spot the heat round the corner. To je ključna rečenica koju izgovara Robert De Niro u Mannovu, ne nužno najambicioznijem (jer svi su mu ambiciozni), ali, prema mojem mišljenju, svakako najboljem filmu dosad: Vrućini (Heat; hrvatski prijevod nije sasvim adekvatan, zbog različitih konotacija ovih denotativnih ekvivalenata u hrvatskome i engleskome) iz 1995. Mislim da se Mannova karijera može podijeliti na filmove prije i nakon Vrućine, pri čemu u prvoj fazi postoji uspon, a u drugoj pad kvalitete. Stoga prvo o Vrućini.

Vrućina, jedini film koji je uspio povezati dvije, danas već pomalo oronule, američke glumačke legende (to je, dakako, uspjelo i Kumu 2, ali ne na istoj vremenskoj razini unutar filma, tako da nema niti jednog kadra u kojem su zajedno): Ala Pacina i Roberta de Nira, epska je priča o urbanim ratnicima koji se nalaze na različitim stranama, ali dijele isti kôd. De Niro je vođa bande pljačkaša koja planira prepad na banku u Los Angelesu, a Pacino skupine policajaca koja ih pokušava zaustaviti. Zaplet (preuzet iz jednog ranijeg Mannova filma) sam po sebi ne bi morao biti bogzna što, no kvaliteta filma prvenstveno leži, osim u Mannovoj vrhunskoj redateljskoj vještini (uporabi lokacija i glazbe radi stvaranja posebne atmosfere sjete i usamljenosti velegrada, ili pak akcijskim sekvencama pred čijom se kombinacijom realističnosti i atraktivnosti Tarantino ili John Woo mogu skriti), u modelu svijeta, kako se to u semiotici kaže, koji film nudi. To je jedan epski, herojski svijet, s kompleksnim likovima već malo “većim od života”, koji često jedan drugome govore brother. Pacino i De Niro, kao što će to i utvrditi u sceni sredinom filma u kojoj vode kraći razgovor, rade to što rade, ne zato jer moraju, nego zato što niti znaju, niti žele raditi išta drugo – njih ne zanima a regular-type life, roštilji i utakmice nedjeljom. Oni su, kako sam već rekao, urbani ratnici koji su istinski posvećeni samo svome (zrcalno simetričnom) pozivu, i zbog toga su spremni žrtvovati svoj privatni život – Pacino je na rubu raskida sa svojom trećom ženom, dok će se De Niro držati one na početku citirane rečenice i, doista, u 30 sekundi, išetati iz života žene s kojom je mogao pronaći sreću. Međusobno poštovanje, kao i bitna ontološka povezanost dvojice protagonista, koja ne postoji između svakog od njih i pripadajuće “bolje polovice” – naime, egzistiranje na jednoj posebnoj razini međusobne usmjerenosti koja ide “do smrti” (posebna verzija heideggerijanske skrbi prema Drugome, ona gdje se o Drugome skrbi baš zato što je neprijatelj) – očitovat će se u posljednjoj sceni stiska ruke dok De Niro umire.

Žene služe za odmor ratnika

Vrućina, snažan film klasične narativnosti i epske širine, očituje onda Manna kao redatelja pravih muških filmova, filmova čiji model svijeta nudi isto tako klasičnu raspodjelu rodnih uloga: muškarci ratuju, a žene služe za “odmor ratnika”. Istu paradigmu dijele i ona tri prije navedena hollywoodska akcijska trilera/krimića, posebice Put do uništenja, u čijem je središtu odnos oca i sina, a koji završava potpunom afirmacijom patrijarhalnog moralnog koda. To se znatno razlikuje od npr. Sreće T. Solondza u kojem je otac pedofil, a sin masturbira. Žene kod Manna spadaju u sferu privatnosti, intime, one su izvan središnje, “javne” opreke koja nosi film – ta je opreka paradigmatska, dok one spadaju u sintagme s nekim od protagonista. Pa, ipak, kako bih spasio Manna gnjeva posebno rodno nabrijanih kritičara/kritičarki, treba reći kako su muško-ženski odnosi u Vrućini jedan od posebno vrijednih slojeva filma. Naime, sva tri važnija ženska lika zapravo su snažne i odlučne osobe, a odnos među njima i njihovim partnerima pun je poštovanja i nesebičnosti. I u taj je sloj prodrla ona epskost i malo “povišeni ton” čitavog filma, prikaz jedne “stvarnosti” koja je unekoliko uzvišenija od ove naše, realne, uobičajene.

Toliko o Vrućini. Iz ranije Mannove karijere treba izdvojiti film Lopov (Thief), koji jedan britanski kritičar karakterizira kao philosophical thriller with modernist cool, te Lovac na ljude (Manhunter), nastao po romanu Red Dragon Thomasa Harrisa (nedavno je ponovo snimljen film po toj knjizi, inferioran Mannovu, kao prequel filmovima Kad jaganjci utihnu i Hannibal, sva tri s Anthonyjem Hopkinsom). Uz Zakletvu S. Penna, to je vjerojatno jedini zaista dobar film tog specifičnog, hipertrofiranog podžanra filmova o serijskim ubojicama (koji je već prešao i na svojevrsnu meta-razinu, usp. Copycat J. Amiela). Oba filma uzdižu se nad ostalima po tome što se koncentriraju na istražitelja i njegov Angst, umjesto da se natječu u tome kako prikazati što kreativnije načine mučenja, sakaćenja i ubijanja (npr. Fincherov Sedam). Dakako, Mann je opet znao stvoriti posebnu atmosferu i visoko stiliziranu vizualnost uporabom glazbe, filmske fotografije i lokacija.

Tako dolazimo do Mannovih filmova nakon Vrućine, a to su Probuđena savjest (The Insider), Ali te neposredan povod ovom tekstu – Collateral. Dok je Probuđena savjest, film o borbi novinara emisije 60 minutes i njegova izvora u jednoj duhanskoj korporaciji protiv zataškavanja na koje ta korporacija smjera u pogledu štetnosti svojih proizvoda, solidno ostvarenje, no previše razvučen i na svoju štetu vjeran činjenicama iz “istinite priče” koju prepričava (tako da gubi dramsku koncentriranost, te je ometen u izgradnji modela svijeta dostatne općenitosti), Ali je potpuni promašaj. Film o boksačkoj legendi Mohammadu Aliju, pun dugih kadrova ekspresivne fotografije, popraćenih sugestivnom glazbom, ima sav Mannov stil, ali ništa od Mannova mozga; pun je emocionalnosti i sugestivnosti, ali potpuno lišen dublje karakterizacije i analize, što je velika šteta s obzirom na potencijal koji je nosila kombinacija redatelja i teme.

Usamljenosti i melankolije velegrada

I, napokon, Collateral. S obzirom na to da je riječ o akcijskome trileru s kriminalcem, plaćenim ubojicom kao jednim od glavnih likova, prirodno se nameće usporedba s Vrućinom, pa da kažem odmah: Collateral je daleko od redateljeva vrhunca. U odnosu na Vrućinu film ima debeli niz mana, no počet ću ipak s vrlinama. Film u kojem Tom Cruise glumi plaćenog ubojicu koji dolazi u Los Angeles na jednu noć kako bi eliminirao pet osoba važnih za jedan sudski slučaj, uključujući i samu tužiteljicu, te uposli jednog taksista da ga vozi tijekom čitave te noći (Jamie Foxx), no stvari ne pođu planiranim tijekom, najimpresivniji je na početku. Na stranu tzv. sjajna Cruiseova interpretacija (slažem se s jednim britanskim kritičarem koji je u pogledu jednog drugog filma tvrdio kako je Cruise još ograničen na tri tipa izraza: uznemirenost, odlučnost i zadovoljno smješkanje), film prvenstveno privlači pozornost svojom karakterističnom manovskom atmosferom usamljenosti i melankolije velegrada (ovdje: dugi kadrovi noćne vožnje kroz osvijetljeni LA, uz glazbenu podlogu). Potencijalno je zanimljiv i Cruiseov plaćeni ubojica-šminker-filozof, cinični nihilist-amoralist koji efektno iskazuje svoj svjetonazor kad, rano u filmu, na pitanje taksista “Ubio si ga?” odgovara “Ne, ja sam ga upucao, meci i pad su ga ubili”. Negirajući etičku sferu čovjeka i ismijavajući bilo kakvo utemeljenje odgovornosti, on je idealan primjer nihilista koji može pristati samo na jedan Kantov “svijet” iz Kritike praktičkog uma (“Prvi pogled na bezbrojno mnoštvo svjetova kao da uništava moju važnost kao životinjskog stvora”), ali ne i na drugi (“Drugi pogled, naprotiv, beskonačno povisuje moju vrijednost kao inteligencije mojom ličnošću, u kojoj mi moralni zakon objavljuje život koji je nezavisan od životinjstva”). No, iako jedna Cruiseova rečenica baš podsjeća na prvi Kantov citat, ne bih išao tako daleko da mislim da je to bila Mannova inspiracija.

Nažalost, mane filma uskoro se očituju i nadvladavaju vrline (što ne znači da film u cjelini nije ipak solidan). Prvo: nepotreban humor, kojeg u Vrućini pretežno nije bilo, niti ga je nedostajalo. Nadalje, dva glavna lika, opreka i interakcija kojih nosi dramsku strukturu filma, ovaj su put nedovoljno zanimljiva, previše jednodimenzionalna. Foxxov crnački taksist-sanjar prevelika je dobričina te je lišen relevantne slojevitosti i unutarnjih proturječja, dok je Cruiseov ubojica toliko lišen ljudskosti i bilo kakve emocije, dakle i proturječja, da nam, nažalost, do njega uopće ne može biti stalo, ne može nas emocionalno angažirati (pomoglo bi, možda, kad bi i on imao neku svoju ljubavnu priču, ali to, dakako, ostaje samo spekulacija). Ne pomaže ni to što njegovo filozofiranje s vremenom postaje prefrekventno i eksplicitno te stoga neuvjerljivo. Moram reći da su sva tri lika plaćenih ubojica koji mi padaju na pamet kao dojmljivi iz nekih drugih filmova mnogo upečatljiviji od Cruiseova: od lika što ga glumi Alain Delon u Melvilleovu klasičnom Samuraju iz ‘67., koji govori neusporedivo manje od Cruiseova brbljivca, ali njegova osobna bushido-filozofija nije zato manje razrađena, niti je manje zanimljiv njegov hladni, usamljeni, strogi svijet, preko Leona iz Bessonova istoimenog filma, od kojeg nećemo dobiti veliku kompleksnost, ali zato mnogo emocija, pa do lika što ga utjelovljuje Tim Roth u Grayevu akcijskom trileru-drami-tragediji Mala Odessa iz ‘94. Taj je vjerojatno najbolji od navedene četvorice: jedno naizgled odvratno biće s margine lišeno ljudskosti, no koje očituje visoku emocionalnu kompetenciju, putem vrlo dubokog odnosa koji gaji s majkom na umoru na jedan način, s mlađim bratom na drugi, a s djevojkom na treći.

Konvencionalni završetak

Naposljetku, ozbiljan nedostatak filma jest njegov konvencionalan završetak, s “obračunom dobrog i lošeg momka” i “spašavanjem djevojke” (tužiteljice koja postaje taksistov love interest). Također, uloga koju zauzima žena u svijetu Collaterala inferiorna je onoj koju zauzima u svijetu Vrućine – u Collateralu ženski lik je snažna, ambiciozna i uspješna osoba, koja ovaj put čak igra ulogu u “javnoj” sferi sukoba dvojice protagonista, no funkcionalno biva ipak svedena na polupasivni objekt kojim “manipuliraju” muški protagonisti. Ipak, završetak filma posjeduje neke zanimljive momente: to su trenutak u kojem Cruise ipak, zadnjom rečenicom pred smrt, uspije očitovati svoju esencijalnu usamljenost (referirajući se na priču koju je ranije ispričao, o čovjeku koji je umro u podzemnoj željeznici, a tijekom više sati nitko to nije primijetio, on pita, napola taksista a napola samog sebe: “Misliš li da će me itko primijetiti?”), što podaruje liku prethodno nedostajuću slojevitost, te tjeskobna atmosfera čak i na samom kraju, kad je opasnost za dvoje likova (taksista i tužiteljicu) prošla.

Za nadati se da će Mann u budućnosti ponovo doseći svoje kreativne vrhunce, a dotad ostaje razmatrati povijest Hollywooda od Manna do Manna: od Anthonyja do Michaela.