Posljednji stupanj prisnosti

Blizina smrti uvijek me pogodi. Ponavljam Pavlove riječi: On nas je oslobodio od tolike smrtne pogibli i opet će nas osloboditi... A i njegovu poslanicu Rimljanima: U nadi da će se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave djece Božje. A ipak osjećam tjeskobu. Možda jače nego što je osjeća većina ljudi. Većina ljudi povodi se za Spinozinim:  Homo liber de nulla re minus quam de morte cogitat.

No propovjednik koji tumači Pismo stalno se bavi smrću. Jer pitanje uskrsnuća početak je i kraj naše poruke. Ponekad pomislim: nije samo Duh Sveti pomogao da se kršćanstvo, usprkos svom proganjanju, proširi svijetom i nadvlada sve poganske kultove, jednako tako snažno pomoglo je i obećanje vječnog života. U trenutku kad smo oslobođeni iz zagrljaja smrti, od zakona kojemu bez iznimke podliježe sve živo, cijelo naše postojanje dobiva drugu perspektivu. Otjerana je, ili barem ublažena, tjeskoba što je osjeća stoka koju vode na klanje, možda čak i muha koja se nađe u paukovoj mreži. Korim sam sebe zbog svojih sumnji. Ali, zar nisu ponekad sumnjali i sami apostoli, svjedoci čuda koja su se dogodila? Zar nije Toma poželio dodirnuti Kristove rane ne bi li povjerovao? (…)

                          ***

Trebao bih otići u bolnicu. Stalno mislim na mamu, strašno je što, iako je još živa, u sebi već mislim na nju u prošlom vremenu. Uvijek je bila stroga, a pritom dobra. Rijetko bi me poljubila ili zagrlila, ali nikad nije bila neljubazna, prije će biti da se stidjela pokazivati svoje osjećaje. U tome sam na nju.

Kad su zatvorili tatu, izbacili su je iz škole gdje je predavala i na kraju je našla posao u knjigovežnici. Jednom mi je donijela krasno uvezanu knjigu – životopis Komenskog. Rekla je: Po ovu knjigu nitko nije došao već više od godinu dana. Ili su ga zatvorili, ili je umro. Za početak, možeš je pročitati. U knjizi nije bilo štivo koje bi me zaokupilo, bilo mi je jedva devet godina, ali sviđao mi se taj neobičan, očaravajući jezik. Zvučao je kao glazba. Zbog toga jezika-glazbe sam ga zavolio. U uredu imam sliku Komenskog, iako uopće nisam sklon štovanju svetaca.

Htio sam da se mama preseli k nama, ali odbila je to. U posljednjih pola godine posjećivao sam je najmanje tri puta na tjedan i brinuo se za nju. Kupovao sam joj, kuhao, na kraju je i hranio. Govorio sam da se molim za nju, ali nisam joj mogao reći da je volim. Ni Hani to ne mogu reći. Kao da u sebi imam stijenu na koju bih se prvo trebao popeti. Još s Jitkom penjao sam se na prave stijene, ali ovu ne uspijevam savladati.

Vjeran sam, ali ne umijem biti prisan. Možda s Njim da, ali s ljudima ne. Ni s mamom, ni s djecom, ni s Hanom. A prisnost je prvi stupanj vjernosti.

Ili obrnuto: Vjernost je prvi stupanj prisnosti?

                          ***

Jedna od mojih prvih uspomena. Hrpa pijeska koju su istovarili pred našom kućom. (Tada smo još stanovali u vili u četvrti Střešovice, odakle su nas iselili kad je tata zatvoren). Bio sam sretan što se mogu igrati na pijesku. Odjednom se preda mnom pojavilo golemo pseto. S razjapljenom gubicom i iskeženim zubima. Protrnuo sam, nisam se mogao ni pomaknuti, vjerojatno sam počeo plakati, više se ne sjećam, sjećam se samo onog elementarnog straha, osjećaja ugroženosti koji ima korijene ne u osobnom iskustvu, nego u iskustvu roda. Onda su se odjednom pojavile spasonosne ruke, mamine ruke, i podigle su me uvis. Mamin glas koji tješi kao glazba, kao molitva, kao pjev anđela. Utočište u sigurnosti i ljubavi.

Te me ruke već odavno ne bi mogle podignuti, ja sam mamu podizao i u posljednjim tjednima nosio je u kupaonicu i na krevet uz prozor, kako bi se mogla nadisati svježeg zraka. Ali ipak su te ruke, do neprepoznatljivosti naborane i pune žila, još žive i mogu gladiti. Kad ne budu žive, nestat će utočište u sigurnosti i ljubavi.

                          ***

Kratko prije nego što je umro, tata je ležao u bolnici. Budući da je bio liječnik, imao je vlastitu sobu i mogli smo ga bilo kad posjećivati. Svaki dan sam odlazio k njemu. Razgovarali smo o sasvim običnim stvarima i izbjegavali svaki spomen smrti. Tata je htio živjeti, ali bio je liječnik, dakle znao je da će njegovo srce uskoro prestati kucati. Jednom sam se ipak odvažio i rekao sam mu da smrću njegovo postojanje neće prestati, da duša neće umrijeti, nego da vječno živi.

Gledao je u mene, imao je vrlo lijepe tamnoplave oči koje još nije obilježila starost niti ih je zasjenila blizina smrti. Šutio je. Čak mi se učinilo da se smješka. Prvo sam to pripisao tome što je u mojim riječima ipak otkrio neku nadu, ali onda sam shvatio da šuti jednostavno zato što me ne želi povrijediti, ne želi se pred kraj prepirati sa svojim sinom koji je već odrastao i treba poštovati njegovo stajalište.

Htio sam reći još nešto o Božjem milosrđu, ali odjednom nisam mogao ništa reći, i ja sam šutio, samo sam uzeo tatinu ruku u svoju i neko je vrijeme držao.

Tata je zatvorio oči i osjetio sam kako se udaljava u neke nepoznate prostore. Onda je iz čista mira rekao: “Vječnost! Što je to vječnost?”

(…)

  

Nedavno sam razmišljao o svojoj sposobnosti za prisnost. Ne uspijevam biti prisan s ljudima koji su mi najbliži, onda odjednom neznanki govorim o svom ocu. Govorim stvari o kojima ne razgovaram ni s Hanom. Jesam li razgovarao o tome samo zato da joj se odužim što me povezla? Ili zato što me podsjetila na Jitku?

U jednom trenutku želio sam reći kako je otac živio dovoljno dugo da kod njega u bolnici upoznam Hanu, ali zaustavio sam se. Zbog straha od prisnosti, ili nisam htio spomenuti svoju ženu?

Imam potrebu razgovarati o tati od trenutka kad sam ga pronašao na popisu. Šokirao sam se kad sam pročitao njegovo ime i podatke među imenima i podacima potkazivača. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da to mora biti greška. Koliko je ljudi, koji su tako tražili svoje bližnje, pomislilo isto? Što znamo o tajnim problemima čak i onih najbližih? Vjerujem da svjesno nije učinio ništa nečasno, barem ne na tom polju, ali ne znam jesu li u to uvjereni i drugi. Progoni me misao da svi znaju za to, čitali su popis, zapazili njegovo ime i sad pogledavaju u mene i očekuju neko objašnjenje. Na meni je da ga obranim. Ali što im mogu reći kad sam nisam imao pojma o tome?

Na popisu sam našao i nekoliko članova svoje crkvene općine. Među njima je i brat Kodet, koji mi se uvijek ljubazno smješkao – i prije i sad.

                          ***

Jučer sam vikao na Hanu jer je tražila da odnesem smeće u trenutku kad sam pripremao propovijed. Čemu služi propovijed o ljubavi Božjoj kad ne znam biti pun ljubavi prema najbližoj od ljudi? Sad rijetko razgovaramo. Možda je to zbog umora ili nedostatka vremena. Ili zbog moje nesposobnosti za prisnost? Sigurno nema ničega što skrivamo jedno od drugog, barem ne od onoga što činimo. Ali istodobno kao da izbjegavamo spomenuti bilo što važno u našem životu. Kao da do toga nikad ne stignemo.

Trebalo je skoro godinu dana da se odlučim reći joj kako sam našao tatino ime na popisu. Kad me obuzmu sumnje u ono što radim, u što vjerujem, nikad joj to ne spomenem. Možda ono što je meni bitno, njoj nije važno. Želi da djeca budu zdrava, s Magdom obilazi doktore zbog njezina vida. Marek je kao mali imao angine, ustajala je zbog njega nekoliko puta tijekom noći, jednako kao i zbog Eve kad je bila bolesna. Ustajala bi sigurno i zbog mene, ali ja nikad nisam bolestan. Prema mojoj majci ponašala se kao da je njezina, posebno u posljednjoj godini, kad je majka već bila nemoćna, pomagala mi je brinuti se za nju koliko je god mogla. Djecu uzorno odgaja. Uči ih da rade, budu pristojni, govore istinu, da budu skromni i mole se. Djeca su najvažnija u njezinom životu. Odmah poslije njih sam možda ja. Brine se da imam čistu odjeću, da nikad ne budem gladan i da se zdravo hranim, da se osjećam zadovoljnim. Zna da volim glazbu i predlaže mi da idemo na koncerte, iako na njima obično zaspi. Kad vidi da čitam neku knjigu, upita me o čemu je, jednako kao što se raspituje o čemu smo razgovarali na župničkom tečaju. Kad joj počnem govoriti o tome, sluša me, ali osjećam da to ne dopire do nje, dopiru sam pojedine riječi i rečenice, a ono o čemu govorim nije joj zanimljivo, ne tiče je se, ili je se tiče samo zbog mene. Raduje se što mene nešto raduje, muči je što mene nešto muči, ali uzroci tih osjećaja su joj ravnodušni i ja brzo navodim razgovor na nešto što joj je bliže.

Jitka i ja smo se ljubili: tijelom i dušom. Hanu volim i zahvalan sam joj što je uvijek sa mnom dijelila dobro i zlo, zlog, ili barem teškog, bilo je više. Možda je greška u meni: ne uspijevam probuditi u njoj ono što je skriveno u svakom ljudskom biću. Ili to ne uspijevam probuditi u sebi? Možda mi nedostaje iskustvo sa ženama. Jitkina smrt me zatekla, kao da me bacila u neki zatvoreni prostor iz kojeg nisam uspio izaći ni onda kad sam upoznao Hanu, ni onda kad sam već živio s njom. Možda smo se vjenčali prije nego što smo stigli stvarno prijeći granice koje dijele ljude, ili uspostaviti pravu prisnost.

Tamo gdje nema prisnosti, sposobnosti da se povjere najtajniji strahovi, misli kojih se čovjek boji i ne želi ih priznati, radije ih ni pred sobom ne izgovara, ljubav umire.

                          ***

Loše se molim. Ne mislim na molitve koje izgovaram naglas tijekom bogoslužja, mislim na tihe molitve kojima se u svoje ime obraćam Gospodinu. Ne uspijevam biti prisan ni s Njim. Ono najvažnije prešutim: svoje strahove, svoje potisnute čežnje, svoje pogreške.

Jednako činim i u ovim bilješkama. Bojim se, ako ih jednom netko bude čitao (ali najvjerojatnije neće nitko; za tatom je ostalo mnoštvo ispisanih papira, dokumenata, bilješki, donio sam kući dvije kutije, sad kad je mama umrla, još uvijek ih nisam otvorio i ne znam hoću li ih ikad otvoriti), pomislit će: zar ga ništa nije mučilo, ni zbog čega nije očajavao, nije bilo trenutaka kad se bojao ništavila i svoga uzaludnog nastojanja da od njega pobjegne?

Spomenuo sam Martinu svoju bojazan da u molitvi ne postižem dovoljnu prisnost. To mi je poznato, rekao mi je, to mi je vrlo poznato. Ali molitva je već viši stupanj prisnosti.

Koji? upitao sam.

Barem drugi, rekao je i nasmijao se.

A koji je prvi?

Zamislio se. Možda kad ženi prepričavaš svoje snove. I one vrlo intimne.

Hani ne prepričavam svoje snove. U najboljem slučaju zapišem ih u ovu bilježnicu. Na prvom sam stupnju prisnosti sa svojim dnevnikom.

                          ***

Rekla je [Barbara] da samo traži dobrog čovjeka. Traži živog čovjeka. Rekla je: Tražila sam tebe. Prišla mi je, a ja sam je, umjesto da se povučem i brzo odem, zagrlio.

Neobično, u tom sam trenutku pomislio kako sam je prvi put ugledao onog dana kad mi je umrla mama. Čija ju je ruka gurnula u moju sudbinu upravo tog dana?

Zatim smo vodili ljubav. Osjetio sam takav užitak da više nisam bio svjestan ničega drugog: samo njezine blizine, samo nježnosti, rekao bih davno zaboravljene nježnosti, kakvu sam osjećao prema svojoj prvoj ženi u takvim trenucima.

Tek kad sam se odvojio od nje, postao sam svjestan što se upravo dogodilo, što sam učinio, i obuzeo me užas, očajnička želja da sve to bude samo san iz kojeg ću se probuditi u svoju nekadašnju nevinost.

“Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac – život koji je Bog obećao onima koji ga ljube. Neka nitko, kad je napastovan, ne kaže: ‘Bog me napastuje.’ Bog naime ne može biti napastovan na zlo, a ni sâm nikoga ne napastuje. Naprotiv, svakoga napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači i mami. Zatim požuda, pošto začne, rađa grijeh, a grijeh, kad je gotov, rađa smrt.” (Jakovljeva poslanica 1,12-15)

“Pa imamo pravo na to”, osjetila je moje raspoloženje. “U ljubavi ne može biti ništa loše.” Kad smo se rastajali, upitala je kad ćemo se ponovno vidjeti.

Umjesto da kažem nikad, da se ne možemo tako viđati, upitao sam želi li me stvarno vidjeti.

A ti mene ne želiš? začudila se.

Nisam našao snage reći ne.

Sastali smo se zatim još četiri puta dok je njezina mama bila u toplicama. Nekoliko puta sam joj želio reći da s tim što se dogodilo ne možemo nastaviti, ali u trenutku kad je vidim, ne mogu izreći ništa što bi me od nje nepovratno odvojilo. Dok vodimo ljubav, govori: Ljubav ne može biti grijeh, ti to znaš.

Ja se u duhu suprotstavljam: ovisi o tome kakva ljubav, u kakvim okolnostima, ali gledam u njezine tamne, židovske oči, u kojima ima strasti i tjeskobe i boli, i umjesto svega što me tišti, kažem da je volim.

Najstrašnijim mi se čini to što je to istina.

Ona bi rekla: najstrašnije i najljepše, budući da spaja nespojivo, ali možda se to upravo tako u životu događa.

***

Draga moja,

Već Te nekoliko dana nisam vidio. Ne sjediš nasuprot meni, ne postavljaš pitanja, šutiš. Ali znam da ćeš veći dio vremena biti sa mnom samo u mislima. Ne mogu se otrgnuti od Tebe. Možda sam prešao (možda smo prešli) neku unutarnju granicu, iza koje se čovjek više ne može otrgnuti. Je li to dobro? Ne znam, ali tek iza te granice počinje istinska prisnost.

Ljudi ne bi trebali lagati jedni drugima, ne bi trebali lagati o osjećajima. Čovjek često sam sebe tjera da nešto osjeća prema djeci, iz kukavičluka, ili osjećaja dužnosti, iz sažaljenja (i to je osjećaj), ili iz inercije, iz tjeskobe ili iz straha da će ostati sam, ili čak straha da će izgubiti imovinu. Mi nemamo zajedničku djecu ni imovinu, ni dužnosti jedno prema drugome, imamo samo ljubav, a ja Ti o njoj nikad neću lagati, to Ti obećavam kako bi mogla reći: Vjerujem svemu što govoriš. Voditi ljubav bez ljubavi je ponižavajuće, uništava dušu. Kad ponekad pomislim da većina ljudi tako vodi ljubav (barem tako mislim, a ponešto znam i iz svog župničkog iskustva), kažem sam sebi: Kakav pakao si ljudi stvaraju umjesto doma.

Čitam Tvoja pisma i gotovo da se ne usuđujem vjerovati im, toliko u njima ima nježnosti i tjeskobe i boli, čežnje, odlučnosti i očaja. Imamo tako malo vremena, a ono protječe brzinom koja je oduvijek ista i mi si ne stignemo reći ni što se dogodilo u posljednjem danu, a kamoli ono što se dogodilo tijekom naših života, no ljubav se ipak ne mjeri minutama. Čime se zapravo mjeri? Potpunošću? Ili odanošću? Ili veličinom čežnje? Ili prisnošću? Što je potpunost? Dokle seže odanost? Dati život za drugoga. Biti iskren prema njemu. Biti uz njega kad pati. Ne napustiti ga ni u trenutku kad se čini da je sasvim udaljen. Misliti na njega u svakom trenutku. Ne povrijediti ga ni riječju. Imati strpljenja. Umjeti slušati. Umjeti shvatiti i ono što se čini neshvatljivim. Umjeti čekati. Umjeti oprostiti. Što je prisnost? Sigurno postoji više stupnjeva prisnosti, a koji je najviši, najdragocjeniji, to ne znam reći.

Još mi ovo pada na pamet: time što čezneš za životom u ljubavi, bliža si Isusu nego oni koji se svakodnevno mole, ali pozivaju na osvetu ili u srcu gaje mržnju.

Opet govorim kao s propovjedaonice. Ali volim Te tako da barem na trenutke gubim osjećaj krivnje koji me gotovo neprekidno progoni.

Što će biti s nama?

Tvoj D.

Sa češkoga prevela Sanja Milićević Armada

Vjera, nevjera i grijeh ljubavi

Ivan Klíma imao je četrnaest kad je izašao iz logora Terezín, a to mu je iskustvo dalo snage i strpljenja da preživi i sve druge nevolje koje su ga poslije pogodile u životu. Na Karlovom sveučilištu u Pragu završio je književnost i odmah se aktivno uključio u književni život. U razdoblju 1963-67. Klíma je bio izvršni urednik glasila Češkog društva pisaca, Literární noviny. Tako je i bio u skupini pisaca koja se zalagala za reforme i predvodila pokret Praškog proljeća. Međutim, za razliku od mnogih koji su nakon sovjetske okupacije i brutalnog gušenja Dubčekovog “socijalizma s ljudskim licem”, otišli u emigraciju, Ivan Klíma se iz inozemstva vratio u domovinu o čemu je sam u intervjuu za hrvatske novine rekao: “Za pisca je emigracija vrlo riskantna, jer ga osuđuje na život u okolini koja mu je uvijek pomalo strana. Najvažniji doživljaji i temeljne spoznaje svakoga od nas dolaze, naime, iz vremena koje su grubo omeđili školovanje, studij i prva ljubav. Premda sam dvadeset godina bio potpuno zabranjen kod kuće i nisam smio raditi nikakav kvalificirani posao, nisam žalio zbog svoje odluke o povratku. Većinu knjiga koje su postale poznate u svijetu napisao sam upravo u tih dvadeset godina, kad sam živio u neslobodi, ali ipak u svojoj domovini.”

Nakon Baršunaste revolucije, Klíma je doživio slavu i u Češkoj – njegove stare knjige tiskane su u nakladama od sto pedeset tisuća primjeraka, a ljudi su u dugačkim redovima čekali na ulici kako bi ih što prije kupili. Od 1989. do 1993. bio je predsjednik Češkog centra PEN-a, a dobitnik je Medalje za posebne zasluge za Republiku Češku te međunarodne književne nagrade Franz Kafka.

Kada je njegov prijatelj Václav Havel došao na vlast, odbio je sve ponuđene mu položaje, ali svojim perom i opažanjima nove češke zbilje i dalje britko ukazuje na društvene anomalije: “Ljudi su očekivali čuda, da će se u slobodi obogatiti i biti sretni, sa svime što postoji na zapadu. No, naravno, to je bio samo san.”

Tako se i u romanu Posljednji stupanj prisnosti negdje u pozadini prelamaju brojne nevolje, boljetice i previranja tranzicijskog društva u kojem ljudi uglavnom nisu našli ni bogatstvo ni sreću. Međutim, kako to najčešće biva kod Klíme, u prvom planu je ljubav ali i tjeskoba, strast ali i krivnja, vjernost ali i izdaja, sloboda ali i odgovornost, ufanje ali i sumnja. Glavni junak romana je evangelički svećenik Daniel Vedra, drugi put oženjen i otac troje djece, koji se upušta u ljubavnu vezu s udanom ženom Barbarom Musilovom, drugi put udanom i majkom dvojice sinova. Oboje su cijeloga života žudjeli za nekom pravom, velikom, sveprožimajućom ljubavlju, za ljubavlju koja je “posljednji stupanj prisnosti” i kad su je doživjeli u svojoj vezi našli su se pred golemim kušnjama. K tome, lajtmotiv romana je i propitivanje vjere: iako vjeruje, Danijel ima sumnji, iako ne vjeruje, Barbara će se uteći Bogu. Osim što je bolno precizna slika dramatične ljubavne priče, Posljednji stupanj prisnosti je i izvrsna psihološka studija ljudskih odnosa – bračnih, obiteljskih, prijateljskih, ljubavničkih...

Kompleksan u svim svojim slojevima i sa zapanjujuće plastičnim likovima, od glavnih do sjajnih sporednih, pisan u dinamičnoj izmjeni romanesknog tijela, pisama koje razmjenjuju protagonisti i Danijelovog dnevnika, ovaj je roman zapadna kritika ocijenila kao najbolje Klímino književno postignuće.

Snagu velikog romana teško je ilustrirati s nekoliko ulomaka, ali dijelovi iz dnevnika glavnog junaka i njegovo pismo ljubavnici, možda će barem malo dočarati tu složenu priču. Roman Ivana Klíme Posljednji stupanj prisnosti u prijevodu Sanje Milićević Armade bit će uskoro objavljen u biblioteci Na tragu klasika Hrvatskog filološkog društva i Disputa.

(Jadranka Pintarić)