2.6.2005.

Ghazi Barakat  

Posljednji veliki estetski tabui

tema broja

Umjetnika koji naslika ili nacrta osobu mlađu od osamnaest godina u seksualno izazovnoj pozi, američka vlada ima pravo osuditi na zatvorsku kaznu. U Njemačkoj, pa čak i u Kanadi, osoba može završiti u zatvoru zbog korištenja simbola svastike, ako se utvrdi da je svastika uporabljena u pronacističkom kontekstu, to jest izvan primjerenog povijesnog ili umjetničkog konteksta. Prosudbu o umjetničkoj važnosti djela u pravilu donose nekvalificirani, neobrazovani i samodopadljivi suci ili porote. U svakom slučaju, nejasni zakoni ozbiljno ugrožavaju pravo na slobodu izražavanja. “Sveti” Prvi amandman pretvorio se u zakonsku sprdnju, a svaku osvojenu bitku prate deseci tihih poraza. Naše se društvo više brine za osjećaje i bogate korporativne licemjere, nego za pravo umjetnika da prikaže temu koju želi (neovisno o kontekstu).

Sve se, pak, svodi na kontekst. Hitler se svaki dan pojavljuje na povijesnim kanalima kabelske televizije. Obnažene, nerazvijene grudi maloljetnih djevojaka reklamiraju proizvode Calvina Kleina na naslovnicama bezbrojnih časopisa.

Mediji u širokom luku izbjegavaju ozbiljne rasprave o temama kao što su neonacizam, terorizam, zločini iz mržnje te, osobito, seksualno zlostavljanje male djece. No isti ti mediji neobično gorljivo senzacionaliziraju i tržišno iskorištavaju spomenute teme – dovoljno je spomenuti JonBenét Ramsey, pokolje u Kolumbiji, bombaški napad u Oklahoma Cityju ili Unabombera. Umjetnik koji bi se upustio u razradu tih sveprisutnih tema mogao bi završiti u zatvoru.

Nova vrsta puritanizma

Na prvi pogled čovjeku se može učiniti da je u proteklih dvadesetak godina nevjerojatno porasla snošljivost prema “opscenim” ili “uvredljivim” sadržajima. Larry Fliynt velikim je holivudskim filmom pretvoren u zvijezdu, a na suđenju poznatoj rap-grupi 2 Live Crew porotnici su upitali suca mogu li se smijati dok slušaju cenzurirane tekstove pjesama. Liberalni pokreti kao što je, primjerice, pokret za prava homoseksualaca, bitno su ojačali. Sofisticirana pornografija usredotočena na fetiše i subverzivne sadržaje postala je dostupna širokoj javnosti, ponajviše zbog širenja Interneta. Čini se, dakle, da je u zapadnom društvu sloboda izražavanja veća nego ikad.

Šteta što je riječ o pukom prividu. Prevladavajuća politička korektnost evoluirala je u novu vrstu puritanizma. Isti ljudi koji se bore za prava homoseksualaca prvi će prosvjedovati zbog svega što se ne uklapa u njihove planove.

U Kukavnim jastrebu, dokumentarcu o sjevernoameričkoj udruzi NAMBLA koja se bori za prava na ljubav između muškaraca i dječaka, mnogi su se homoseksualci otvoreno suprotstavili toj udruzi, premda se razlika između dvaju pokreta svodi na malu razliku u godinama onih koje se želi poševiti.

Tabui pedofilije i svastike spretno su iskorišteni za stvaranje masovne histerije. Tko ne osudi ta zastranjenja – prešutno ih odobrava, tumače čak i slobodoumni ljudi.

U 20. stoljeću mnogi su se umjetnici posvetili dokidanju seksualnih, sociologijskih i vjerskih tabua. No čim ti umjetnici postanu sastavni dio naše ekonomije i kulture, njihovi politički proboji gube smisao, a pouke iskazane u njihovim djelima moraju se iznova tražiti.

Djela autora kao što su Stuart Mead, Trevor Brown, Beth Love i nedavno preminuli Blalla W. Hellmann primjer su sizifovske borbe protiv političkih i seksualnih tabua. Djela Stuarta Meada nedvojbeno sadrže fetišističke elemente, poglavito kada je riječ o djevojčicama. Mead tvrdi kako je njegova seksualnost zarobljena u pretpubertetskoj fazi zbog teških tjelesnih mana koje su ga prisilile da stvori vlastiti seksualni svijet. Promatrači Meadovih djela nerijetko se osjećaju poput voajera koji škilji kroz ključanicu. Gledatelji (voajeri) ulaze u snoviti svijet u kojem pretpubertetska stvorenja sudjeluju u eksplicitnim seksualnim radnjama. U Meadovu fantazmagoričnom, erotičnom svijetu nesputane seksualne maštarije premrežene su humorističnim, nadrealnim elementima. Kao nepregledan katalog perverzija, Meadovo djelo u određenom smislu podsjeća na de Sadeovih 120 dana Sodome. Zanimljivo je da se u Meadovim slikama i crtežima očituje opsjednutost gotovo nepoznatim autorom Henrijem Dargerom, čija je riznica nestvarnog otkrivena tek nakon njegove smrti i koji – poput Meada – genitalijama maloljetnih djevojčica često pridodaje penise. Za razliku od de Sadea i Dargera, Mead nije osobito naklonjen okrutnostima i čini se da ga više zanima istraživanje pedofilskih sklonosti koje imaju dugu osobnu i umjetničku povijest.

Edipovski i filicidalni arhetipi u samo središte koncepta obitelji dovode incestuozne i ubilačke porive; tabui se rabe kako bi se potisnule uvijek postojeće žudnje. Mitologijski primjeri djetinje ljepote koji se javljaju tijekom povijesti počesto u sebi nose sugestivne erotičke sastavnice. Tanka crta između roditeljske ljubavi i seksualnog zlostavljanja postaje krhka poput djevičnjaka. Pri svakom prelaženju te crte, simboli nevinosti i djevičanstva bivaju uništeni. Te tragične duševne drame zbivaju se i u najboljim obiteljima. Je li posve neukusno postaviti pitanje “zašto ne?”, kada je riječ o takvim zbivanjima? Trebamo li se zadovoljiti pukim pitanjem “zašto”?

Gledajte! Dijete mokri!

Stuart Mead, rođen 1955. u Waterloou u državi Iowa, obolio je od artrogripoze, prenatalnog poremećaja koji se može usporediti s dječjom paralizom s obzirom na to da zahvaća zglobove i mišiće. Zbog bolesti patio je od osjećaja manje vrijednosti. Nakon što je tijekom sedamdesetih s roditeljima preselio u Englesku, Stuart se 1977. vratio u Iowa City i započeo samostalan život. Školovati se započeo 1983. na Visokoj školi za umjetnost i dizajn u Minneapolisu, gdje je i diplomirao 1987. Nakon diplome upoznao je osnivača grafičkog fanzina Art Police (1974.-1994.), Franka Gaarda, koji je i danas utjecajna osoba te jedan od kreatora umjetničke scene Minneapolisa. Gaardova estetika temelji se na protu-matičnom učenju čikaških imažista (poznatijih pod nazivom Čupavi anonimusi), skupine koja se oduševljavala izrazito subverzivnim djelima Jima Nutta i Petera Saula. Meada, koji je inače bio povučeni student umjetnosti, Gaard je potaknuo na drukčiji pristup radu. Godine 1991. Gaard i Mead stvorili su jeftini fanzin Man Bag posvećen isključivo seksu. Man Bag se do danas pojavljuje u nepravilnim razmacima, te Meadu omogućava da ostvari svoje maštarije o mladim djevojčicama. Preko tekstova u Man Bagu i preko perverznih pisama nekolicine čitatelja, Mead se svjesno i analitički suočio s nečim što bismo mogli nazvati “nakazom pedofilije”.

Okrutnost, incest, sadomazohizam, koprofagija, defekacija, urinacija, dječje lezbijstvo, incestuozno lezbijstvo, hermafroditet, homoseksualnost, felacio, sodomija i svi oblici svetogrđa pretvoreni su u noseće sastavnice Meadova bizarnog erotičkog svijeta. Mead nije samo stvorio ispušni ventil za vlastite izopačene seksualne maštarije, nego je svoju umjetnost uspio izložiti u mnogim umjetničkim galerijama diljem Sjedinjenih Država i Europe.

U proteklih nekoliko godina njegova djela postaju sve uvredljivija i nalikuju na sadržaje koje možete pronaći u podrumima pornografskih trgovina. U komercijalnoj pornografiji strogo je zabranjeno križanje seksualnih fetiša. Tako se, primjerice, sado-mazohizam ne može miješati s hard-core pornografijom. No zakoni izglasani zbog mnoštva pervertita nisu uspjeli zauzdati Meadovu kreativnost. Štovoše, jedna djelatnica fotostudija nedavno je predala snimke njegovih radova policiji. Nekoliko tjedna poslije Meadovu je kuću posjetio policajac kako bi ga obavijestio da su njegovi crteži protuzakoniti, te da će o svemu odluku donijeti odjel za poroke i zlostavljanje djece. Mead je bio prisiljen uzeti odvjetnika koji je otkrio da su Meada policajci zlostavljali zbog naravi njegovih djela.

Tijekom prelaska granice, slike Stuarta Meada i Blalle Hallmana privukle su pozornost američke carinske službe. Jedan carinik, užasnut prikazom djevojčice koja stoji pokraj fontane i obavlja malu i veliku nuždu, uzviknuo je Gledajte! Dijete mokri!, na što je njegov kolega odgovorio To je običan crtež.

Fantastična i nestvarna narav Meadova umjetničkog opusa vjerojatno omogućava galeristima i izdavačima da izlažu i objavljuju njegova djela, premda su teme kojima se bavi na samoj granici zakonitosti. Meadov frojdijanski pristup vlastitoj seksualnosti vrlo je blizak nadrealizmu, a autor često nadahnuće nalazi u slikama i crtežima Hansa Belmera i Balthusa. Belmer i Balthus nisu skrivali svoju sklonost mladim, ženskim predmetima žudnje.

Poslanik mržnje

Opsjednutost svastikama i djecom jasno se očituje u umjetnosti Trevora Browna. S obzirom na to da su neobično vješto nacrtani, njegovi crteži često su mnogo više od pukih “ilustracija”, ali je njihova umjetnička vrijednost neupitna. Iako su u Sjedinjenim Državama razmjerno dostupne, knjige Zlo i Alfabet u zemlji u kojoj živi – Japanu – zakonom su zabranjene.

Djela Beth Love iz New Mexica nadovezuju se na “nevinu” viktorijansku estetiku. Autorica temeljne predmete te estetike proširuje bolesnom suvremenom horor-temetikom. Elementi jeze idealne oblike čine još začudnijima.

Blalla W. Hallmann (1941.-1997.) rođen je u šleskom gradiću Quirlu, području koje je nakon Drugoga svjetskog rata pripalo saveznicima. Iako je karijeru počeo kao naivni slikar tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, Blalla je krajem šezdesetih izbačen iz Sjedinjenih Država kao persona non grata zbog narkoleptične epizode tijekom predavanja na California State University u San Franciscu. Njegova razočaranost u kapitalizam i zapadnu kulturu procvala je nakon deportacije.

Proglasivši se “poslanikom mržnje”, Blalla je izjavio da su “ljudi odurne vreće govana”. Zgrožen prenapučivanjem kao metodom kojom kapitalizam osigurava protok razornih bogatstava, Blalla je zagovarao ustezanje od razmnožavanja: “Odsijecite svoje obiteljsko stablo jer svijet nezaustavljivo juri u propast”.

Blallina mržnja prema Trećem Reichu, Vatikanu i Sjedinjenim Državama jednako je usmjerena na sva tri cilja. Na njegovim slikama svastika i križ zamijenjeni su znakom dolara, a novac postaje novi Bog koji pokreće svijet. Izložba djela Blalle Hallmana u Bavarskoj zatvorena je zbog slike na kojoj je Helmut Kohl prikazan u seksualnom činu. U čast ujedinjenje Njemačke godine 1990., Blalla je naslikao svoju Crnu seriju, deset bogohulnih Hitlerovih slika kako bi ubio “fašista u sebi”.

Često uspoređujući vjersku katehezu i odgoj sa zlostavljanjem djece, Blalla vjeruje da su povijest, folklor, povijesno nasljeđe i kršćanstvo zapravo laži skovane kako bi se osigurala stalni nadzor.

Blalla je prezirao umjetnički svijet čije se zvijezde – Andy Warhol, Jeff Koons, Gerhard Richter, Sigmar Polke i Joseph Beuys – samo ulizuju bogatašima. Napominjući da je svaka slika koju su ti autori prodali dodatno ugrozila njegovu egzistenciju, Blalla je vjerovao da su ga oni potkradali. Zbog prijezira prema galerijama i muzejskim izložbama, Blalla je zahtijevao da svi umjetnici potpisuju svoje slike frazom “ja lažljivac!”

Kad su ga jednom prigodom upitali zašto su mu slike tako pune govana, Blalla je odgovorio: “Zato što je sve sranje... Proći će još mnogo vremena dok se na reklami za novi parfem prelijepi model ne pojavi kraj hrpice govana.”

Pod naslovom The Late, Great Aesthetic Taboos objavljeno u Apocalypse Culture II, ur. Adam Parfrey, Feral House, 2000.