Posredna propaganda

Pri propagandnoj upotrebi medija najlakše uočavamo “neposredne” postupke uvjeravanja: one koji eksplicitno, čak i prostodušno, “privlače pozornost”, poput ovoga odlomka iz izvještaja o kraljevskom posjetu Ljubljani: “Uzbuđenje i trema pojedinaca i grupe djece koji su čekali moglo se osjetiti deset minuta prije dvanaest i na Prešernovu trgu u Ljubljani, kamo je povorka automobila stigla s polusatnim zakašnjenjem”. (Delo, 13. listopada 2001.)

Te obrasce: gomila koja dočekuje, uzbuđenje, djeca u grupama, monarhističko kašnjenje – mogli bismo čitati prilikom svakog posjeta okrunjene glave, bilo ono Franje Josipa, Aleksandra, Pavla, bilo jednokratno Josipa Broza. Budući da državi ne prijeti monarhistički udar, a i inače su okrunjene glave danas postale više stvar žutog tiska, negoli politička kategorija, ovi inače nesumnjivo propagandni obrasci nemaju moći uvjeravanja. Čitamo ih u najboljem slučaju kao nostalgično ispovijedanje uredništva. Podmuklija je fotografija koja prikazuje pilota kako ulazi u kabinu vojne letjelice, a ispod nje piše: “Još jedna misija – američki pilot uoči nedjeljnog napada na Afganistan penje se u lovac F-18, spreman na uzletnoj stazi nosača aviona Enterprise koji plovi Arapskim morem”. (Delo, 15. listopada 2002.)

Ne treba biti posebno izvježban da bismo u toj stvari prepoznali propagandu. Ali ne smijemo biti ni sasvim naivni: istina je da ta propaganda nije prikrivena, ali nije ni sasvim izravna. Možda bismo mogli reći kako je “pobočna”. Elemente koji upozoravaju na propagandnu prirodu toga slikovno-jezičnog kompleksa, moguće je naime prepoznati samo na “podlozi”, za koju se moraju potruditi sami čitateljica i čitatelj: fetišizam tehnike, kut gledanja odozdo prema gore, estetizacija… stvar možemo raskrinkati i zato što nam se daje suviše informacija, a sve su nevažne: tip letjelice, ime nosača aviona, nedostaje još samo ime pilota… Propagandizam je još vidljiviji na podlozi onoga što nedostaje: umjesto učinka “misije” nude nam uvod u nju, umjesto stroja za razbijanje i ubijanje – mistiku čovjeka i tehnologije, ne pokazuju nam Afganistanke i Afganistance, njihove razrušene domove, uništene ceste i tvornice. Ni izbjeglice ne pokazuju, već tu pogledu ugodnu, a duhu umirujuću, kompoziciju svijetloga neba, zeleno-plavičaste kovine i gotovo vragolastog čovječuljka… Ako se čitateljica i čitatelj nisu u stanju potruditi oko tih “podloga”, nemaju li nekakvu “čitalačku kulturu”, vjerojatno odmah ostaju bez obrane pred “pobočnom” propagandom.

Preko slovenske granice u SAD

Najteže je pak braniti se od “posredne” propagande. Za primjer: “Na graničnom prijelazu Obrežje – Do akcije High Impact, namijenjene pooštrenom čuvanju vanjskih granica EU-a i upoznavanju kandidata za članstvo sa sistemom i načinom rada, koji preuzimaju zajedno s potpisom sporazuma o pridruživanju, nije došlo slučajno nakon terorističkog napada na SAD. Najvjerojatnije da u okviru akcije nije slučajan ni posjet belgijskog ministra unutarnjih poslova (…) Sloveniji, zato što je njezina južna granica jedan od najznačajnijih koridora za prebjege iz velikog dijela muslimanskog svijeta, koji iz zborišta u Sarajevu traže put za Europu, a preko nje i za Ameriku”. (Delo, 1. listopada 2001. – natpis pod fotografijom)

Nama su važna dva detalja: prvo, nagađanje o “slučajevima”. Pisac napisa mogao se neposrednije informirati kod državnih organa, koji su ga uostalom i obavijestili o akciji i pozvali ga da je poprati. Posprdnim “nagađanjem” postignuta su dva učinka: uspostavlja se nekakva “tajnost države”, normalizira se određeno razumijevanje države i vlasti (ta vlast govori čak strani, “hijeratičan” jezik: High Impact); ujedno se na neku već i tako krajnje ideologiziranu “akciju” lijepi dodatni ideološki premaz. Taj dodatni premaz pogađa s jedne strane kompleks “terorizam i SAD”, s druge strane pak inače omiljenu opsjednutost ovdašnje političke kaste – “Europa nas promatra”. Oboje je plasirano sredstvima koja bismo mogli uvrstiti u “posrednu propagandu”. Drugi, još važniji detalj koji pripada “posrednoj propagandi” je sljedeći: zašto se među polaznim točkama prebjega posebno i jedino spominje “muslimanski svijet”? Čim postavimo pitanje, znamo već odgovor: a on će nam reći i zašto se među poželjnim odredištima posebno spominje “Amerika”. Ali to si pitanje treba znati postaviti. Tko ga sebi ne postavi, teško će se obraniti od sugestije kako su među prebjezima i pretpostavljeni “muslimani”, koji preko naših granica žure u SAD, činiti zločinačka djela.

Njihova revolucija

Taj potez, koji nekako samorazumljivo dodaje zavodeći “podatak”, možemo osjetiti i u ovoj rečenici: “Godine 1942. partizani su zapalili grad, zato da bi iz njega izgnali protivnike svoje revolucije, seoske stražare”. (Delo, prilog Vikend, 12. listopada 2001.)

Ključan je izraz “svoje revolucije”: partizani su dvostruko umanjeni – najprije na praktikante “revolucije”, potom još i na izvršitelje revolucije, koja da bi bila samo “njihova”. Sretan slučaj što se tu upotrebljava povratno-posvojna zamjenica još više snaži učinak pretpostavljenog partizanskog “sektaštva”. Ali umanjeni su i seoski stražari: u toj rečenici oni su samo “protivnici” sektaške partizanske revolucije. Rečenica glatko i ekonomično potiče službenu ideologiju slovenskog kolaboracionizma: da su se oni samo borili protiv komunističkog prevratništva. Retorski govori značajno su sredstvo oblikovanja osobnih neposrednosti, uz to su i sredstvo koje je teško koristiti, jer je često previše očito da izražavaju subjektivne ocjene i vrednovanja. Ako je moguće na kraju retorskog govora upotrijebiti zamjenicu, kao u gornjem primjeru, moguće je i prikriti “subjektivnost” perspektive.

Umjerena talijanska opozicija

Ali i vrijednosno opterećenije izraze moguće je s ponešto spretnosti upregnuti u posrednu propagandu: “U parlamentu se pokazalo da umjereni dio opozicijske koalicije doduše ne plješće američkom bombardiranju, ali podupire odgovor teroristima kao nužnu i potrebnu radnju (…) a time posredno podupire i vladinu odluku o talijanskoj potpori SAD-u”. (Delo, 15. listopada 2001.)

“Umjereni dio” opozicije: “umjeren” je pozitivno vrijednosno određenje; suprotnost je “neumjeren”, što je nešto problematično, ako već ne i vrijedno osude. Izraz prema tome sugerira simpatiju spram predmeta o kome govori – a to je već samo po sebi simpatično. Ali važan je nastavak: jedan od sastojaka “umjerenosti” ili jedna od njenih praktičnih posljedica jest da “umjereni dio” podupire vladu. Ali ako neovisno o članku u Delu pomislimo kako je sadašnja talijanska vlada ekstremistička, baš nimalo “umjerena”, da je sastavljaju neofašisti i postfašisti – tada nam se može učiniti neobičnim što “umjerenost” podupire neumjerenost. A baš to bizarno mišljenje pokušava nam podmetnuti članak. Iz šire okoline navedene rečenice proizlazi ova slika: “umjereni” su oni koji podupiru “američko bombardiranje” i koji su na vlasti; u opoziciji je “koalicija”, koja je “lijevi centar”, “lijeva” ili “ljevičarska” (članak bez razlikovanja upotrebljava sve te izraze), koja je razbijena (izraz se ne pojavljuje, ali ipak ga sugeriraju razni opisi) i “po svoj prilici još nikad nije bila tako jalova”, a ipak su u njoj simpatičniji dijelovi oni koji “posredno podupiru vladu” i koji su “umjereni”. Slika je egzotična – ali članak je normalizira, između ostalog retorskom strategijom iz navedenog odlomka.

“Prepredenjak” Bin Laden

Za kraj još ovaj biser: “Amerikanci i Britanci sve su pažljiviji i osjetljiviji, kako o ratu protiv Bin Ladena izvještavaju njihovi mediji, da taj prepredenjak ne bi baš njihovom posrednom pomoći razaslao kodirane izvještaje svojim istomišljenicima i preko njih usklađivao terorističke napade. Sada je i britanska vlada pozvala svoje najveće i najznačajnije medijske obavještajce na dogovor o tome kako između američkih vojnih operacija postupati s porukama, koje, preko novinara i njihovih medija, u svijet šalju Bin Laden i teroristička organizacija Al Qaida”. (Delo, 15. listopada 2001.)

O ovoj apologiji cenzure moglo bi se napisati cijeli doktorat. Ali ovdje ćemo upozoriti samo na izraz “prepredenjak”. Dosadašnji primjeri posredne propagande odnosili su se na izbjegavanje vrijednosnih oznaka (kao kod upotrebe zamjenice “svoj”); upotrebu pozitivnih oznaka za posrednu degradaciju (kao kod izraza “umjereni dio”). Ovdje pak nastupa izravno osuđujući izraz – iako je riječ književna, nije ni iz svakodnevnog novinarskog, ni iz svakodnevnog običnog govora. Ovu upotrebu moguće je povezati s “nevaljalim državama” i s “nevaljalim svijetom”. Izražavanje je izravno osuđujuće – govor pak visoko književni. Ako se u prijašnjim primjerima posredne propagande prikrivalo “subjektivnu izravnost”, koju su pokušali potaknuti – ovdje se, upravo obrnuto, vrijednosna izravnost neposredno reklamira. Ono što se prikriva jest pomak u, ako tako mogu reći, “horizontu javnoga govora”: prikriva se upravo to da je neke ljude, neke države i neke “svjetove” moguće neposredno sramotiti. Prikriva se da je moguć rasizam – ako još ne na riječima, onda već nesumnjivo u govornim radnjama.

Objavljeno na internetskom portalu MediaWatch, http://mediawatch.mirovni-institut.si/bilten/seznam 12/september/#6

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig