Posrednici razmjene smisla

Životinje su posrednici između bogova i ljudi, jer je njihovo fonetsko izražavanje bliže prvotnom jeziku od artikuliranog govora čovjeka.

Ta misao etnomuzikologa Mariusa Schneidera jedna je od mnogih koje Jadranka Damjanov navodi u knjizi naslovljenoj Bestiarij – od predaje do umjetnosti i natrag.

Ona označuje bitne sadržajne značajke eseja prvotno pisanih za emisiju Zoofon Trećeg programa Hrvatskoga radija. Naime, u knjizi je riječ o prikazima životinja kao jednoj od dominantnih ikonografskih tema koje se protežu kroz povijest ne samo likovne umjetnosti. Ta je tema u zaglavlju naslova jasno podcrtana. Podnaslov knjige, pak, ukazuje na autoričin osnovni diskurs u pristupu toj temi. Predaja i umjetnost u tim se tekstovima susreću kao protagonisti razmjene koja obilježava oblike umjetničkog izražavanja. Riječ je o razmjeni smisla što stoji iza stvaralačkih pobuda, smisla koji umjetnička djela na osobit način utjelovljuju posredujući ga promatračima.

Prvotni jezik iz Schneiderove rečenice odnosi se na dimenziju koju sve predaje ističu kao dominantnu – prvotni jezik posrednik je čovjekova iskonskog jedinstva sa svijetom. Prvotnim jezikom Adam je imenovao životinje tako što su imena koja im je podario bila istoznačna s bitkom životinja. Iskustvo jedinstva sa svijetom Adamu je omogućilo da kreira jezik koji predstavlja potpun i istinit odslik svijeta. Naš artikulirani govor ovdje označava govor palog čovjeka, nesavršena čovjeka i nesavršena jezika, koji nikada u potpunosti ne može u jeziku, kao ni u zbilji, re-kreirati izvorno stanje jedinstva sa svijetom. Posrednici u pokušaju obnove izgubljenog saveza tu su životinje; one posreduju između bogova i ljudi, omogućujući razmjenu izgubljenog smisla putem ikonografske simbolike.

Umjetnost kao posredništvo

Schneiderova rečenica ipak ne sadrži pojam koji određuje spomenuti sadržajni diskurs knjige, naime odnos umjetninâ spram predaje. Dostaje, pak, neznatno izmijeniti sadržaj rečenice i na taj način uputiti na sadržajno obilježje autoričinih eseja. Zamijenimo li subjekt životinje subjektom umjetnička djela, rečenica bi mogla glasiti ovako: Umjetnička djela su posrednici između Boga i ljudi, jer je njihov oblikovni izraz bliži prvotnome jeziku od artikuliranoga govora čovjeka. Tako izmijenjenom mišlju približili bismo se umjetničkome djelu kakvim ga tumači predaja. Prema Beli Hamvasu – koji je jedan od najvećih modernih tumača predaje – umjetničko djelo posljednji je tračak sakralnoga bitka. Ono je, prema toj tvrdnji, posljednja spona, posljednji posrednik između čovjekova stanja prije pada i stanja koje nazivamo zbiljom. Toj tvrdnji stoji u prilog činjenica da svaki pokušaj da se riječima protumači umjetničko djelo ostaje nepotpun. Umjetničko djelo uvijek sadrži neki višak koji ostaje izvan dosega naših jezičnih interpretacija. To je, uostalom, svojstvo i simbola, stoga i simboli i umjetnička djela uvijek stoje na mjestu nekog smisla. S tom razlikom što su umjetnička djela bremenitija viškom smisla no što su to simboli. Umjetnine ne samo što stoje na mjestu nekog smisla, već i doslovce utjelovljuju taj smisao u punom bogatstvu njegova značenja.

Navedeni sadržaj višestruko se zrcali u knjizi Jadranke Damjanov. Ona obrađuje mahom likovna djela iz najrazličitijih povijesno-stilskih razdoblja i geografskih lokaliteta, ali i iz djela literarne i etnografske baštine, oblikujući svojevrsni malroovski imaginarni kompendij uspostavljen prema izvjesnome interpretacijskom ključu. Taj ključ implicite je prisutan u ekspoziciji djela, u dionici prvoga teksta, koji već i u naslovu sadrži “ključne” pojmove djela: Jedna ključna tema romaničkog bestijarija. Ikonografija (bestijarij) povijesno-umjetničkih razdoblja (romanika) tumačena u ključu Jednoga (jedan, ali i Jedno) – unio mystica – dakle u ključu svijesti o jedinstvu. Ta prikrivena metodička napomena otkriva ono skriveno u likovnome tekstu koji Damjanov “čita”. Naime, otkriva zajedničku potku što tvori oblikovnu, ali i semantičku podlogu predložaka koje je autorica okupila. Taj “posteljični sloj” teološko-kozmološka je matrica kao predložak razvijenoj i sofisticiranoj mitologiji i simbolici mahom tradicijskih umjetničkih oblika. Unus mundus /duplex mundus, jednost i dvojnost svijeta kao generativni obrasci stvaranja svijeta i njegovih oblika, kao i umjetničkih oblika kojih je autor ujedno i auctor – onaj koji povećava, proširuje, obogaćujući već stvoren svijet. Velika tema o podudarnosti Stvaratelja i njegova odraza u imitatio dei – u čovjekovu djelu – zrcali se u tome tekstu kojega je glavni subjekt indiferentna nerazlikovna prisutnost zvijeri i čovjeka, što je Damjanov prepoznaje kao osobitost romaničkoga bestijarija.

Hijerološka interpretacija umjetničkih djela

U daljnjoj provedbi te osobite teme autorica prati njen razvoj i deklinaciju u povijesnim, oblikovnim i značenjskim mijenama, izbjegavajući pritom linearan tijek izlaganja sadržaja. Dinamičnom montažom raznorodnih primjera i njihovom stupnjevitom izmjenom ona stvara problemske i tematske podgrupe, ukazujući na značenjske poveznice između raznorodnih primjera. Na taj način proširuje raspon odabrana pristupa tvoreći slojevit ikonološki diskurs. Simbol, alegorija i znak klize povijesnim mijenama od sakralnog prema profanom ispitujući svojim značenjskim modusom širok raspon akterâ zvjerinjaka i oblikâ što ih predočuju. Interdisciplinarnoj temi Damjanov pristupa na jednak, interdisciplinaran način, služeći se vlastitim iskustvom povjesničara umjetnosti, ali i vrsna poznavatelja kulture i komparativnih religijskih znanosti. Štoviše, upravo uvid u hijerologiju omogućuje autorici pristup značenjskim i interpretativnim finesama bez kojih je nemoguće prodrijeti u sadržaj sakralne umjetnosti, ali jednako tako i profanih djela kojih se karakter očituje upravo u komparativnoj, odnosno hijeratičkoj analizi.

Primjena spomenutih značajki upotpunjuje ciklički karakter ove zbirke, uvodeći načelo izmjene karaktera njenih stavaka. Lakrdija slijedi nabožnome, kamenje koje pjeva slijedi ptičjoj glazbi, analogija slijedi anagogiju, proza i poezija sliku i skulpturu, bajalice i zazivi teogonijske programe. Često se nasuprotni oblici izmiruju, uvirući u svoje izvorište (imposibilija, smijeh, zabava… ispražnjuju um, kao što to čini mirno predavanje impulsu). Kao svojevrsna negativna teologija ta metoda analize predstavlja okupljajuću snagu koja objedinjuje najrazličitije primjere u cjelovit i smislen poredak. Komplementarno tome je proizvoljno nizanje tematskih poglavlja i sadržajnog obilja unutar njih. Unatoč tome što su ovdje okupljeni tekstovi koji nisu bili pisani kao tekstovi ulančani u cjelinu, moguće je govoriti o autoričinoj strategiji. Takva spisateljska strategija tvori vrtložnu strukturu teksta, koja sugerira kružno (spiralno) gibanje, podcrtavajući cikličnost autoričina djela, ali jednako tako i cikličnost što se kao sadržajni lajtmotiv razaznaje u mnogim segmentima teksta. Cikličnost prepoznatljivu prije svega u liku uroborosa (zmije koja grize svoj rep), simbola kružnog, zatvorenog vremena, simboličkog arhetipa par excellence mnogih tradicija.

Da ta analogija nije slučajna, svjedoči i već spomenuti podnaslov zbirke: Od predaje do umjetnosti i natrag. Motiv kružnog gibanja meandriranjem vješte provedbe vraća se na svoj početak, povezujući umjetnost i predaju u točki njihove neraskidivosti. To iskustvo Jadranka Damjanov u rečenome tekstu predaje svojim čitateljima.