Posredovanje procesa mišljenja

Iz slojeva slika naslućujemo određenu temeljnu, generativnu matricu koja oblikuje njihova svojstva. Jednako kao što je svojedobno iza štafelajnih slika čekala Priroda, u autonomnom, eksperimentalnom slikarskom polju modernizma i postmodernizma razastire se mreža, uzrok-nositelj iz kojega se širi slika. Kao što je davno ustvrdila Rosalind Krauss, mreža je sjajan predstavni oslonac za cijeli niz slikarskih dostignuća: strukturira slikarski govor, otvara ga i čini podatnim za socijalnu i religioznu utopiju (od Maleviča do Mondriana) ili zatvara dizajnerski anagram, povezuje znanstvena I umjetnička viđenja, cijelo vrijeme omogućuje da se slika u posebnom, izravno apriorističkom sloju ponaša kao cosa mentale.

I u opusu Duje Jurića mreža je osnovna inspiracija likovne rečenice. Jurićev impozantni, zadivljujući i uvijek u relevantnim inačicama samoobnavljajući opus nastaje rigoroznošću, samoodgovornošću, samorefleksivnošću, s poznavanjem i razumijevanjem pojedinih, sebi bliskih problema bliže ili dalje povijesti umjetnosti, ali i umjetnosti vlastita vremena. Jurić se cijelo posljednje desetljeće intenzivno prihvaća izazovna zadatka da u mrežu svojih neokonstruktivističkih patterna uplete i neke zamisli i priče, moglo bi se reći i vlastite opsesije, kako bi se referirao na umjetnost nekih ranijih konstruktivističkih razdoblja i na formulacije pojedinih poznatih konstruktivista, pa su njegove slike – iako su, formalno gledano, samo samooznačavajuće površine koje otkrivaju i očituju tek proces svoga nastajanja, svoju fizičku građu – oduvijek i svojevrstan iskaz o važnim plastičkim problemima.

Samoobvezivanje umjetnika

Međutim, Jurićevi noviji ciklusi slika – jednako uključeni u umjetnička i šira duhovna gibanja svoga vremena – individualniji su, subjektivniji i opušteniji, još emancipiraniji od uradaka dogmatskih modernista, posebice neoplasticista Mondriana i van Doesburga, prepoznatljivih mjesta konstruktivističkih demonstriranja racionalističkih pronalaženja forme, “skrivalica” i serijskih tokova proračunate povijesne geometrije u kojoj su geometrijski likovi bili izračunati, a slike se doimale kao tiskane, ne naslikane, na što se Jurić svojedobno vehementno referirao i s čim je – poglavito s onim što je u njihovim utopističkim svjetonazorima bilo dogmatsko – uspostavljao polemičan dijalog. Sve što je imao reći u dijalogu s oblikovnim primjerima konstruktivista, Mondriana i neoplasticista, rekao je, i to od početka s čvrstom sviješću da u današnjim krajnje kaotičnim povijesnim prilikama čvrsto uporište više nije moguće tražiti u velikim utopističkim idealima poput onih u kakve su, u svoje doba, vjerovali pioniri konstruktivne umjetnosti prve polovice prošlog stoljeća, demonstrirajući da njegova nova morfologija nije nikakva “računalna moderna” te da nipošto nije moguć povratak na ono što je bilo prije.

Današnji Jurićev rukopis više se i ne poziva na mondrijanovsku ni bilo koju drugu povijesnu kompozicijsku mrežu; sve što se zbiva na njegovim slikarskim podlogama više se ne sučeljava nekoj od konstruktivističkih doksi, a negdašnja Jurićeva pretjerano kontrolirana i svjesna organizacija površine svoje mjesto prepušta slikarskoj intuiciji, zaigranosti, improvizacijama u samom procesu rada, možda i udjelu slučaja.

Takav pristup, kao i samoodgovornost što si ju je slikar samonametnuo, danas sve više popušta i Jurić je sada opušteniji slikar, autor subjektivnijeg pristupa, čak pomalo ciničan prema svemu što ga je prije samoobvezivalo. Uzroke Jurićevu korjenitu zaokretu treba sagledavati i u njegovoj vjeri u daljnje mogućnosti istraživanja i gradnje novih konstrukta, u njegovoj neiživljenoj potrebi da se neprestance okušava u prostorima koji mu se još nude kao neistraženi.

Pored toga, Jurić je – hrleći u prostore koje još uvijek nije dovoljno istražio, danas zaokupljen trodimenzionalnim mobilima, a na slikama iluzijom mobilnosti.

Digresija crnih okomica koje sijeku crne vodoravnice

Posljednjih dvije-tri godine Jurić se predstavlja i s novim slikama koje stvaraju iluziju žive mobilnosti, što Mladen Lucić ovako opisuje: “Kompozicije se sastoje od bijele podloge po kojoj se u nepravilnom i rijetkom rasteru protežu crne linije koje na neočekivanim mjestima prekidaju kvadratični ili pravokutni geometrijski likovi srebrnastih tonova. Tonska usklađenost nameće mirnu atmosferu ovih radova koji fingiraju zaustavljeno i na trenutke prekinuto kretanje. Naime, srebrna boja toliko je transparentna da samo pokriva linije koje ispod nje prolaze, ne čineći stvarnu fizičku prepreku za neprekidan linearan tijek. Te kompozicije možemo prepoznati kao statične mobile jer, iako su mirne i postojane, kretnje na njima teče a srebrnkasta geometrijska tijela aplicirani su elementi koji se fizički ne kreću, ali stoje na onim mjestima gdje se kretanje logički nastavlja probojem u treću dimenziju”.

U dva nova poliptiha Jurić stvara mreže nastale ukrštanjem vodoravnica, okomica i dijagonala, a usprkos naoko ograničenim početnim polazištima, u oba slučaja dobio je situacije bogate zanimljivim pomacima i intrigantnim plastičkim događajima. Na prvom poliptihu crne vodoravnice “putuju” sivom pozadinom, ali ih prekidaju i sijeku bijele okomice i srebrne dijagonale.

Kako bi u velikoj kompoziciji razbio monotoniju njihovih ukrštanja, Jurić u jednom segmentu poliptiha duhovito ubacuje važnu digresiju – crne okomice koje sijeku crne vodoravnice – čime je u tom dijelu kompozicije stvorena gušća, dominantnija i upečatljivija mreža koja potom značajno dinamizira i cijelu kompoziciju politipha. Na drugom poltiptihu mreža okomica i vodoravnica ostvaruje se na još složeniji način, a monotoniju ritama njihovih presijecanja slikar ovdje još duhovitije rješava ubacivanjem u kompoziciju monokromnih ploha u trima osnovnim bojama, čime istodobno postiže ravnotežu u na svakoj kom poziciji.

I u ovim postignućima Jurić ponovno stvara most između klasičnoga geometrijskog izraza i suvremene teksture koja upućuje na kompjutorski raster u gigantiziranoj predstavi i – impresivnim i upornim istraživačkim postupkom iluzioniranja slike, kolorističkom i tonskom usklađenosti – stvara iluziju žive kinetičnosti.

U inventivnoj igri okomica i vodoravnica i dalje se izrazitije pojavljuje boja, često u agresivnoj plošnoj opoziciji sivom, ali i u suptilnim kolorističkim nijansama koje se neprimjetno odvajaju od sivog.

Vizualno istraživanje fenomena svjetlosti

I najnoviji mrežni prepleti novih slikarskih ciklusa – zahvaljujući slikarskoj intuiciji, zaigranosti i improvizacijama u samom procesu rada – očituju da je Jurić tvorac raskošnih vizualnih spektakala, fantast koji iz sužena repertoara geometrijskih oblika izvlači složene i duhovite sklopove što ih takvi oblici mogu pružiti.

Jurić ne želi izgrađivati neku definitivnu, u sebi zatvorenu, savršenu, idealnu formu, nego je “geometrija” u njegovu rukopisu upotrijebljena kako bi se njezinim posredovanjem proces mišljenja – u čistim jezičnim jedinicama – učinio transparentnim i kako bi se svjedočio proces jezičke igre u njezinu unutarnjem odvijanju. Juriću su istraživanje i užitak u oblikovnoj igri bliži, draži i važniji od svih ostalih prividno znatno ambicioznijih aspiracija i poduhvata.

Određenoj dekorativnosti afirmirala se kao nova i neskrivena osobina najnovijih Jurićevih ostvarenja, što se može iščitati i kao postmoderni ornamentalizam, „što znači da je veću pažnju poklanjao geometriji samoj i njezinim suodnosima, njezinim površinskim aberacijama, nego ideji velikog reda u jezgri svijeta, što je bilo svojstveno shvaćanjima modernizma“ (Vinko Srhoj).

U novijem opusu – predstavljenim na samostalnim izložbama u zagrebačkoj Galeriji Križić Roban, riječkom Malom salonu (u sklopu Bijenala crteža), Zavičajnom muzeju Grada Rovinja, zadarskoj Gradskoj loži (u sklopu Plavog salona) i sada na izložbi Novi radovi 2006 postavljenoj u zagrebačkoj Galeriji Zona – Jurić ispituje suodnos slike i svjetla, u sklopu čega forsira vizualno istraživanje fenomena svjetlosti kao medija i posrednika određenih plastičkih značajki i kvaliteta, a sve to s ambicijom da problematizira fenomen percepcije. Na svim tim istupima predstavlja se svjetlosnim ambijentima, pri čemu su raskošno ornamentalizirani rasteri bili ostvareni na platnu ili na bijelome galerijskom zidu i naslikani svjetlosno osvjetljavajućom bojom. Mreža je, međutim, bila vidljiva tek po uključivanju UV svjetiljki, tzv. black lighta. Oslikano platno ili zid utapali su se u tamu prostorije, a raster izbijao u prostor kao plavičasta, fluorescentna lebdeća mreža. U riječkom ambijentu promatračeva je pozornost bila usmjerena na dematerijalizaciju prostora u korist proučavanja učinka rastera, dok je u rovinjskom iskustvu, uz uporabu karakterističnih geometrijskih uzoraka, slikar istodobno proučavao iluziju pokrenutosti i plošnosti slikarskog platna.

Dvoličnost površine platna

Svjetlo postaje integralnim i konstitutivnim elementom slike, dajući joj novu vizualnu kvalitetu, stvarajući dinamičku napetost i intenziviraju je. Rezultat je ne samo vizualno efektan, nego i perceptivno konfuzan, jer specifično osvjetljenje razgrađuje površine slika, koje postaju “prostorne nedoumice”, vibrantne trodimenzionalne plohe, za koje je znakovit i suživot Jurićeva konstruktivizma i op-arta.

U novim radovima sama mreža drastično je pojednostavljena – umjesto raskošna rastera, kojemu je bila svojstvena i dekorativnost, crtež je mondrianovski posan i sveden na osnovne boje (crvenu, žutu i plavu), uz uporabu neboja (crne i bijele).

Svjetlost ima konstitutivnu ulogu u percipiranju i ovoga ciklusa slika jer ističe dvojnost, odnosno svojevrsnu dvoličnost površine platna. U donjem dijelu Galerije Zona Jurić rabi UV svjetlost, dok je u gornjem – zapravo uredskom prostoru – slike postavio pod uobičajenom rasvjetom.

Naime, reflektirajući UV svjetlo, bijela neboja mijenja vizualnu kvalitetu, dok pozadina, nerijetko crna odnosno neutralna, nestaje i stvara iluziju pokrenutosti. “Pod uobičajenom rasvjetom iluzija pokrenutosti površine slike se dokida te otkriva nove odnose umjetnikova geometrijskog rukopisa”, zaključuje Leila Topić u kataloškom tekstu.

I najnoviji mrežni prepleti – osim što osvjetljavaju jedno od lica Jurićeva rukopisa – svjedoče njegovu visoku i kritičku svijest o slikarstvu, o njegovim temeljnim strukturalnim elementima, svojstvima i učincima.