2cellos nisu mogli ne uspjeti – Apocalyptica više nije bila “in”; Šulić i Hauser su samo dvojica, što ih čini privlačnijima potencijalnim promotorima; a u svom glazbovanju nisu posegnuli za heavy metalom, nego za popom i rockom, žanrovima koji privlače daleko šire slušateljstvo
Prije gotovo dvadeset godina, Eicca Toppinen, Paavo Lötjönen, Max Lilja i Antero Manninen, tada još studenti violončela na Sibeliusovoj akademiji u Helsinkiju, odlučili su zajedno zasvirati nešto posve drukčije od onoga što im je tada bilo uključeno u studijski plan i program – za njih prilagođene hitove heavy-metalskog sastava Metallica. Nastavak je priče poznat – sastav nazvan Apocalyptica ubrzo je stekao svjetsku slavu, proširio repertoar i originalnim skladbama te, premda možda ne više kao nekad, i dalje žari i pali za tu vrst glazbe više ili manje specijaliziranim svjetskim glazbenim pozornicama.
Prije nešto više od dvije godine, mladi su hrvatski violončelisti Luka Šulić i Stjepan Hauser odlučili iskušati u osnovi isti recept, s nekim novim i nekim starim sastojcima. Duo, u međuvremenu prozvan jednostavno 2cellos gotovo da i nije mogao ne uspjeti – Apocalyptica više nije bila, kako se u tim krugovima kaže, “in”; Šulić i Hauser su samo dvojica, što ih, u vrijeme ekonomske krize, čini privlačnijima potencijalnim promotorima; u svom glazbovanju nisu posegnuli za heavy metalom – koji ipak ima nešto, recimo to tako, specijaliziraniju publiku – nego za popom i rockom, žanrovima koji privlače daleko šire slušateljstvo; kao poseban bonus, koristilo im je nešto čega u vremenima početaka Apocalyptice nije bilo: Youtube i društvene mreže. Njihov prvi hit, obrada pjesme Smooth Criminal Michaela Jacksona, mogao se tako gotovo viralno proširiti Internetom i preko noći pretvoriti dvojicu dotad gotovo nepoznatih glazbenika u svjetske zvijezde.
Nemiran duh Naravno, zagrebačka je publika i Šulića i Hausera poznavala dok su se bavili još samo, uvjetno rečeno, “ozbiljnim” repertoarom, kojem su se njih dvojica vratili i svojim prosinačkim nastupom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Nastupili su tom prilikom uza Zagrebačke soliste, koji se, srećom, za razliku od nekih sličnih prigoda, ovaj put nisu zadovoljili tek ulogom pratećeg sastava. Najviše se to moglo čuti u na početku koncerta briljantno izvedenom Concertu grossu u d-molu Charlesa Avisona, u kojem su Solisti pokazali koliko sjajno funkcioniraju kad ih vodi koncertni majstor Sreten Krstić, a pred njima za dirigentskim pultom nije njihov odnedavna novi umjetnički voditelj Marc Coppey.
U ostatku programa, u prvom su planu bili Luka Šulić i Stjepan Hauser, bilo u duu, bilo zasebno. Bila je to, dakle, prilika da se uvjerimo i u njihove individualne kvalitete, pri čemu se, doduše, pokazala i određena kvalitativna razlika između njih dvojice.
Stjepan Hauser predstavio se solističkom dionicom popularnog Haydnova Koncerta za violončelo i orkestar u C-duru. Nastupi po popularnoglazbenim pozornicama uzeli su danak, pa je najprije u oči upao Hauserov – diplomatski rečeno – nemiran duh, obilježen pogledavanjem čas na jednu, čas na drugu stranu, lupanjem nogom po podiju, intenzivnom facijalnom gimnastikom i neprestanim popravljanjem vazda neposlušne frizure.
Sâma je glazbena interpretacija pritom bila uredna, premda je bilo razvidno da mladi violončelist ne uspijeva održati napetost interpretacijskog lûka u ovaj put presporom sporom stavku. Isto je djelo, inače, često dijelom programa violončelističkih natjecanja, pa tako i onog zagrebačkog s Janigrovim imenom, na kojem smo tu skladbu višekratno čuli i u puno uvjerljivijim i individualnijim interpretacijama.
Rokerski Vivaldi Nasuprot Hauseru, Luka Šulić pokazao se kao umjetnik koji lako, ali i autoritativno prelazi iz jednoga glazbenog žanra u drugi. U ozbiljnoglazbenom repertoaru njegove su geste smirene, a interpretacije sugestivne – kako u skrušenoj Blochovoj Molitvi i prigušeno potresnoj Williamsovoj temi iz Schindlerove liste, tako i u blistavom Pezzu capricciosu Petra Iljiča Čajkovskog.
Šulić je, dakle, pokazao da će se, nakon izleta u popularnu glazbu, klasičnom repertoaru – u slučaju potrebe – vratiti bez ikakvih problema. No, pokazao je i nešto još bitnije – da u zajedničkom glazbovanju sa Stjepanom Hauserom može učinkovito premostiti njihove međusobne razlike. To se, osim u dodacima iz temeljnog, popularnoglazbenog repertoara ovog dua, čulo i u dvjema skladbama iz glavnog dijela programa. S jedne strane, bio je tu Vivaldijev Koncert za dva violončela u g-molu, čiji su okvirni stavci predstavljeni pomalo neuobičajeno “rokerski” – no riječ je o glazbi koja ne samo da trpi, nego čak i podržava takav pristup. Kantilene polaganoga središnjeg stavka izvukle su, pak, na vidjelo najdublje kvalitete obojice glazbenika – premda, i opet, nešto više Luke Šulića nego Stjepana Hausera.
Pun pogodak bio je, pak, odabir završne skladbe službenog dijela programa – Violoncelles, vibrez! Giovannija Solime – skladatelja i violončelista koji s Hauserom i Šulićem dijeli ne samo instrument, nego i neopterećenost uobičajenim podjelama na glazbene žanrove. Ukratko, trojica violončelista našla su se na istoj “valnoj duljini”, što je rezultirao možda i dosad najboljom zagrebačkom izvedbom tog djela, koje je zagrebačka publika već puno puta imala prilike čuti.
Čula bi ga – kao i ostala djela na programu – jednako dobro i bez posve nepotrebnog ozvučenja. Jer i Šulić i Hause su glazbenici čija violončela imaju sasvim dovoljno tona da njime i bez umjetne podrške ispune čitavu dvoranu Lisinski. A između Lisinskog i, recimo, Arene Zagreb, ipak postoji neka razlika.