Post festum 8. Motovuna

Iz daljine se ponekad vidi bolje, a to isto vrijedi i za vremenski odmak: mjesec i pol dana koliko je prošlo od završetka ovogodišnjeg, osmog po redu Motovun Film Festivala (MFF) bilo je sasvim dovoljno za odvagivanje i preslagivanje dojmova o filmovima koji su se na pitoresknom brdu u središtu Istre gledali posljednjeg tjedna u srpnju.

Jasno, nisu samo filmovi ono što Motovun čini toliko privlačnim. Horde uglavnom mladih ljudi koji se za trajanja festivala danonoćno pretaču po uličicama u potrazi za hladom (danju) i zabavom (noću), i koje redovito hodočaste u Motovun, možda su ondje najmanje privučene filmovima, pa dio njih nikad i ne zaluta u neko od festivalskih kina. Ipak, uza sve negodovanje mrzovoljnih starosjedilaca pa i organizatora, koji s određenom dozom samodopadnosti govore o MFF-u kao jedinom filmskom festivalu koji želi smanjiti broj posjetitelja, baš su ti mladi hodočasnici zaslužni za opstanak manifestacije – zaslužniji negoli je to, primjerice, Ministarstvo kulture, koje svake godine u dodjeli sredstava sve više priteže kesu (istodobno “pumpajući” novcem druge otromboljene festivale bez duha, poput onoga u Puli).

No na stranu sad to. I s jednoipolmjesečnim odmakom ukupna ocjena glavnog filmskog programa – jer ipak je Motovun prije svega brdo filmova – dosta je visoka. Izbornici su bili Rajko Grlić i Jurica Pavičić, filmova je bilo 22, od toga dobar dio već ovjenčan nagradama na uglednim svjetskim festivalima. Iako su opetovano naglašavali kako su im u selekciji ukusi često bili u koliziji, pluralizam ukusa (odnosno, dualizam) pokazao se plodonosnim: program je bio sadržajem i izvedbom osvježavajuće šarolik i svatko je, kako je i red, mogao pronaći nešto za sebe.

Najbolji film: Gledaj lijevo – desno

Iako su mislili da će u filmu Bolestan od ljubavi (Tudor Giurgiu, Rumunjska) naći nešto za sebe – jer je radnja ispletena oko lezbijske ljubavi dviju studentica, a to je tema koja posljednjih godina dobro prolazi u svim umjetnostima – mnogi su se njime razočarali. Mladi je Giurgiu, kojemu je ovo prvi igrani film, ogledan primjer redatelja koji ima dobru ideju a ne zna je valjano realizirati. Zato su protagonistice drame, ekscentrična urbana djevojka Kiki i samozatajna seljančica Alex, likovi nedodirnuti karakterizacijom; oni odzvanjaju šupljinom, baš kao i njihovi pretenciozni razgovori. Natruhe incestuoznog odnosa između Kiki i njezina zgodnog brata nakaradno strše iz ionako već dovoljno isforsirane priče, iritira stoga redateljeva nesposobnost da svoje ideje uklopi u tematski i kompozicijski skladnu cjelinu. Da je koji drugi, sposobniji autor radio s ovim materijalom, Bolestan od ljubavi ne bi, kao što jest, bio među najlošijim filmovima festivala.

Najboljim filmom festivala proglašen je film Gledaj lijevo-desno Australke Sarah Watt. S pravom: posrijedi je virtuozno razrađen splet priča o slutnjama smrti i velikim životnim odlukama. Radnja se događa jednog sparnog ljetnog dana kad hipersenzibilna slikarica Meryl svjedoči prometnoj nesreći vraćajući se s očeva pogreba, uspješan fotograf Nick saznaje da je teško bolestan, a nervozni novinar Andy da mu je djevojka trudna. Suptilna i krhka, a opet vrlo životna, priča dobiva na dojmljivosti i izmjenama dvaju medija: ključne trenutke u filmu pojačavaju dinamične, počesto i groteskne animirane dionice. Tako je Sarah Watt iskoristila svoje prijašnje iskustvo u animaciji, za što je obilato nagrađivana. Bilo bi neprimjereno reći da je Gledaj lijevo-desno ženski film; on to nije. Ipak, zbog profinjena i istančana smisla za detalje i pomne pažnje posvećene unutrašnjim svjetovima likova lako je naslutiti da ga je radila žena.

Jedan od zanimljivijih filmova bio je i Gonič bivola (Minh Nguyen-Vo, Vijetnam/Belgija/Francuska). Čistu peticu zaslužuje za fotografiju i duge kadrove bajkovitih pejzaža koji pridonose atmosferičnosti priče o tešku životu goniča stoke i seljaka u Vijetnamu tridesetih godina prošlog stoljeća – u kojem svaki dan donosi svojevrsnu borbu za preživljavanje. Vrlo jednostavna fabula u fokusu ima odrastanje vijetnamskog tinejdžera i mukotrpno putovanje na koje se jednog dana otisnuo ne bi li par bivola – jedinu obiteljsku uzdanicu za preživljavanje – izveo iz poplavljene ravnice.

Gonič bivola je mnogo bolji od drugog predstavnika dalekoistočne kinematografije u motovunskom glavnom programu. Kineski film Ljetna palača (Ye Lou, Kina) govori o djevojci koja napušta svoje selo i odlazi u Peking na studij. Ondje se njezina opsesivna, strastvena, a na mahove i devijantna ljubavna veza s kolegom ukršta s prizorima socijalnog kaosa na ulicama (u tijeku su demonstracije za demokraciju i oslobođenje), pa dinamičnost intimne drame sve više popušta pred šabloniziranim parolama i priča, nažalost, pred kraj sasvim nekontrolirano otkliže u pamflet. 

Torture i silovanja

Film Kronika jednog bijega (Israel Adrian Caetano, Argentina) ekranizacija je uznemirujućih sjećanja, odnosno svojevrsna rekonstrukcija torture koju je krajem sedamdesetih godina u Argentini nad tobožnjim revolucionarima provodila vojna policija u zloglasnom zatvoru Sene Mansion. Kao što naslov sugerira, prati se sudbina četvorice otetih mladića (golmana nogometnog kluba Almagro i trojice njegovih prijatelja) – od njihova zarobljavanja preko premlaćivanja, zastrašivanja i ponižavanja koje su u zatvoru trpjeli dva i pol mjeseca 1977. godine, sve do konačnog bijega u slobodu. Gorak okus u ustima koji ovaj film kod gledatelja neizostavno pobuđuje, pospješuje i redateljeva indiferentnost, rezerviranost, hladnoća: usredotočen na gole činjenice, kontekst ljudske patnje izvan je fokusa njegova interesa. Koliko god potresan bio, svakako je taj naslov jedan od najdojmljivijih.

Još dugo nakon gledanja filma Slobodna volja njemačkog autora Matthiasa Glasnera vrtjela mi se po glavi užasno duga scena silovanja kojom započinje priča o izopačenom, psihički bolesnom nasilniku i njegovoj resocijalizaciji nakon devet godina zatvora. U usporedbi s tom scenom, torture iz Kronike jednog bijega nisu ništa. Eksplicitnost koja tjera na povraćanje u funkciji je osnovne ideje filma – poniranja u svijest brutalnog silovatelja i ženomrsca, jednog sasvim negativnog lika s kojim je teško suosjećati. Mučan od početka do kraja (a traje 160 minuta), film postavlja pitanje o izlječivosti patoloških destruktivaca. Odgovor koji nudi dvoznačan je: protagonist susreće djevojku Nettie i povezuje se s njom, a slutnja ljubavi koja bi se između njih mogla dogoditi ispresijecana je slutnjama da bi Nettie mogla biti njegovom idućom žrtvom. Izvrsna gluma Jürgena Vogela i Sabine Timoteo te stabilna kompozicija čine Slobodnu volju zastrašujuće živom pričom.

S nestrpljenjem je dočekan Lov na žrtve, prvi igrani film Austrijanca Michaela Glawoggera, jednog od vodećih svjetskih autora dokumentarnog filma. (Njegovim je dokumentarcem Smrt radnika otvoren prošli Human Rights Film Festival, a prethodno si je ugled osigurao filmom Megacities.) Lov na žrtve govori o dokonom, bogatom i prelijepom Sebastianu čiji život ispunjava manipuliranje ljudima te njegovoj najsvježijoj žrtvi, uličnom pjesniku Kallmanu. Zaplet je intrigantan, a rasplet neuvjerljiv, motivacija likova je mutna, produkcija je raskošna, ali ne pokriva rupe u scenariju – ukratko: Glawogger je dobar, ali može biti još bolji.

Kontroverzna Nevinost

Dalje, film Sutra ujutro Olega Novkovića pravi je dašak svježine iz SiCG. Zavodljivo nostalgičan, prepun jugoslavenske pop-kulture osamdesetih, lako prohodan, duhovit i nježan. Film govori o naglim, presudnim promjenama u životu glavnog junaka koji nakon 12 godina provedenih u Kanadi dolazi u rodni Beograd i ponovno sreće prijatelje s kojima je odrastao. Izbezumljen sukobom vlastite prošlosti i sadašnjosti, odustaje od ženidbe s djevojkom koju je upoznao u Kanadi (to je i bio razlog povratka) i u jednoj se kratkoj ali neobično intenzivnoj epizodi vraća svojoj mladenačkoj, očito još neugasloj ljubavi. Hepiend izostaje jer u dvoboju racionalnog i iracionalnog, u kojemu i jest bit filma, pobjeđuje racionalno.

Kao i Sutra ujutro, i Pizzeriju Kamikaze Gorana Dukića lako je zavoljeti na prvu loptu. Publika u Motovunu bila mu je naklonjena, a osvojio je i nagradu “odAdoA” (za najbolji film u regiji). Dopadljiv i pitak, film govori o svijetu u kojemu nakon smrti obitavaju samoubojice. Glavni lik, Zia, susreće ondje dvoje ljudi s kojima kreće u potragu za svojom zemaljskom ljubavi koja se nakon njegova samoubojstva i sama ubila. Grčevito držanje zacrtanog cilja Ziu na koncu dovodi tek do razočaranja, ali i spoznaje da se velike stvari pronalaze samo onda kad se ne traže. Zanimljiv i dinamičan film ceste vrijedan je nagrade koju je dobio, ali i prikazivanja u hrvatskim kinima – o kojemu se pregovara.

Vjerojatno je najviše podijeljenih mišljenja izazvao francuski film Nevinost Lucille Hadžihalilović. Besprijekorno stiliziran i vizualno zanimljiv, on gradi panoramu bajkovitog izoliranog svijeta nevine ženske djece u internatu usred šume. Ali ta bajka je morbidna i iritantno hermetična: prikaz antiutopije izoliranog socijalnog ustroja, koju je autorica nakanila napraviti, izveden je kroz gomile neobjašnjenih slutnji, naznaka, detalja za koje se čine da su znakoviti, a ustvari ne vode nikamo. Suspenzija koju film uporno gradi uopće se ne razrješuje, što za one koji ne luduju za larpurlartizmom zbilja predstavlja frustraciju. Ovaj je film, rekla bih, čisti larpurlartizam. I frustrira. I predugačak je.

Sasvim je drugačiji film Mi hranimo svijet Austrijanca Erwina Wagenhofera: u pitanju je bogato informativan, vrckavo ironičan dokumentarac o industrijskoj prehrambenoj proizvodnji. Film dovoljno snažan da gledatelja prikuje za sjedalo i drži ga šokirana, otvorenih usta: teško je povjerovati da dokumentarac o hrani može izazvati takve učinke. Za sustavan i najozbiljnije proveden istraživački rad, za sjajnu produkciju te za opću dojmljivost slike i priče Wagenhofer je zaslužio obje nagrade kojima je na Motovunu ovjenčan – onu FIPRESCI i onu Amnesty Internationala.

Bilo je tu još nekoliko naslova vrijednih pažnje, poput češkog slatko-gorkog Nešto kao sreća ili tužnjikavog meksičkog Petnaesti rođendan, neki su drugi u ovih mjesec i pol isparili iz sjećanja kao eter, što vjerojatno puno govori o njima, ali i o meni.

Bilo kako bilo, MFF je od Motovuna u posljednjih osam godina zaista stvorio brdo filmova, i to kvalitetnih filmova. Gaje li organizatori i dalje ambicije za smanjenjem broja posjetitelja, možda bi narednih godina trebali razmisliti o tome da – nagrde program?!