Postaje li online samoubojstvo moda?

Naomi Tanaku identificirana je s pomoću otisaka prstiju. Tijelo tridesetčetverogodišnje majke iz Niigate pronađeno je u svibnju, obješeno u napuštenom skladištu na udaljenom japanskom otoku Kitadaitu, pokraj tijela devetnaestogodišnje žene i tridesetogodišnjeg muškarca. Nikada se prije nisu sreli. Uz njih nisu pronađena oproštajna pisma.

Prošle se godine ubio dvadesetogodišnji britanski student Phillip Cranmer. Bio je opsjednut filmom i njegova sposobnost da citira pojedine filmske dijaloge bila je interna šala u njegovoj obitelji. Samo tjedan dana prije bio je vedar i zbijao šale, iako je, prema riječima njegova oca, ono što svijet smatra uspješnim bilo miljama daleko od njega. Zbog zamršenog načina na koji je napravio samoubojstvo, njegovi su roditelji postali sumnjičavi. Kada su mu provjerili računalo, otkrili su da se mjesecima redovito dopisivao na internetskoj stranici za samoubojice, razmjenjujući misli o najboljem načinu kako to učiniti. Pisao je o važnosti skrivanja osjećaja od drugih. Tjedan dana nakon njegove smrti roditelji su u njegovoj sobi pronašli dnevnik. Zadnje što je napisao bilo je: “Ne želim da pođe po krivu. Ne želim biti spašen.”

Tanaka je svoj samoubilački savez sklopila na japanskoj web-stranici, jednoj od više stotina takvih stranica. Na njima se mogu upoznati potencijalni partneri-samoubojice. Cranmer se koristio internetskom news-grupom alt.suicide.holiday (ASH). Takve su stranice određeno vrijeme bile povezane sa smrću pojedinaca i skupina.

Anarhističko mjesto gdje su sva stajališta prihvaćena

Jedan od slučajeva je dvadesetogodišnji Norvežanin koji se nazvao “Dan”. On je 2000. na news-grupi ASH upoznao austrijsku tinejdžericu. Našli su se, dva se sata penjali do 400 metara visoke stijene Pulpit Rock u Norveškoj, postavili šator... i onda se zajedno bacili. Slično tomu 2002., na istoj internetskoj stranici, tridesetpetogodišnji Michael Gooden iz Londona povezao se s Louisom Gilliesom iz Glasgowa. Nekoliko su mjeseci razmjenjivali poruke prije nego što su se našli na Beachy Headu u Sassexu. Gooden se bacio u smrt, a Gillies je odustao, no objesio se na dan svojega suđenja za “pomaganje u samoubojstvu”.

No, nedavno naglo povećanje posjeta tim stranicama i porast broja mračnih stranica – onih koje su manje pro-choice i sklonije nagovaranju na samoubojstvo – zabrinjava vlasti diljem svijeta. Skupina za nadzor potaknula je da se nedavno zatvori stranica koja je trinaestogodišnjake savjetovala o metodama samoubojstva. U posljednje vrijeme ista skupina prati rast britanskih i američkih web-stranica koje nalikuju hardcore japanskim i južnokorejskim verzijama. Na jednoj takvoj stranici, liječnici online prepisuju predoziranje lijekovima. Sve nas to potiče da postavimo neugodno pitanje: postaje li online samoubojstvo moda?

Provoditi vrijeme na ASH-u, kao što možete zamisliti, nije baš jako zabavno. Okruženi ste nevoljom; očajnički jauci uz hladnokrvne rasprave o miješanju lijekova, ili uspješnom gušenju plinom. I to je prije nego što dođete do zabavnih stvari: budističke filozofije, djetinjastih pogrda i apsolutno luđačkih izjava. Dok bi neki lako mogli pomisliti da je ASH kult, on je više neko anarhističko online mjesto gdje su sva stajališta prihvaćena. Ima onih koji gorljivo govore protiv suicidalnih komentara, kao i tužnih, usamljenih i depresivnih pojedinaca te dosta luđaka, psihopata i grabežljivaca. Ali nitko vam ne govori o čemu se može, a o čemu ne može razgovarati.

To za većinu ljudi nije prvo mjesto kojem su se obratili. No, ponekad je posljednje. Često se već na terapiji ili gutaju hrpe tableta, i to ne mijenja njihovo tmurno viđenje stvari. I kada su već dospjeli u tu fazu, potrebnije im je da im se takvi osjećaju priznaju, a ne, kako se to često događa, negiraju.

Neki ljudi ne žele biti spašeni

“Neki se boje što bi se moglo dogoditi ako obitelji ili prijateljima kažu kako se osjećaju”, kaže Geo, glavni administrator privatnog message boarda. Ibup200, bivši redoviti posjetitelj ASH, o tome izravnije govori: “Ako razgovaraš o suicidalnim osjećajima u bilo kojem pravom terapeutskom okruženju, vjerojatnije je da će te strpati u ludnicu na ‘tretman’. Ako se otvoriš nekome na ASH-u, vjerojatnije je da će iskreno reagirati: ‘Joj, život ti je sranje. Znam kako se osjećaš.’”

Misao na samoubojstvo uobičajenija je nego što možda mislite. Harrisovo istraživanje iz 2003. godine došlo je do šokantnih podataka. 1 od 14 odraslih Amerikanca pokušao/la se ubiti, jedan od petero “ozbiljno” je razmišljao/la o tome, a 22 posto je smatralo da je to u svakom slučaju izbor koji treba poštovati. Samoubojstvo je najzastupljeniji pojedini uzrok nasilnih smrti muškaraca u Velikoj Britaniji, oko 3500 slučajeva svake godine, s najvećim udjelom u dobi od 25. do 44. godine.

Čini se da ne znamo što da mislimo o smrti. Prema podacima istraživanja British Social Attitudes, više od 80 posto ispitanika podupire eutanaziju, no što se tiče samoubojstva, podaci su obrnuti. Smatra se simptomom mentalne bolesti koju naša medikalizirana kultura može izliječiti. Uznemiruje nas pomisao da neki ljudi ne žele biti spašeni. “Mnoge s ASH razdire bol koju bi njihova smrt nanijela obitelji i bliskim prijateljima”, kaže Geo. “Istodobno, mnogi toliko pate da samoubojstvo postaje opcija.”

Redovita ASH-ova posjetiteljica EverDawn navodi različite tipove ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu: neki boluju od psihičkih tegoba, drugi imaju smrtonosne ili kronične bolesti koje vode u dug, neugodan život, a neki ne mogu i ne žele pronaći smisao u vlastitom životu. “Psiholozi, psihijatri i liječnici mogu pomoći, ali nisu čudotvorci”, kaže ona. “Ne postoje instant-formule za sretan i ‘smislen’ život.”

Trend zajedničke smrti

Samoubilački dogovori u Japanu i Južnoj Koreji potaknuli su članak dr. Sundararajana Rajagopala u British Medical Journalu u prosincu 2004., psihijatrijskog savjetodavca u bolnici St. Thomas’s u Londonu. Uočio je novi obrazac u odnosu na tradicionalne saveze, gdje su žrtve uglavnom bile u bliskim odnosima. Obrazac se pojavljuje u internetskim vezama koje okupljaju mlađe, međusobno nepoznate osobe, koje radije umiru manje nasilno. Primijetio je da je trovanje ugljičnom monoksidom najčešći način, s obzirom na to da se lako može zajednički provesti (postoje brojne stranice koje prodaju “priručnike” za monoksid), te je istaknuo mogućnost da se internetski paktovi mogu proširiti “s većim brojem mladih koji žive sami, koji bi inače mogli sami napraviti samoubojstvo, a koji se udružuju sa sebi sličnim suicidalnim osobama kako bi zajedno umrli”.

Trend zajedničke smrti u Japanu sve je jači. Iako je u Britaniji manje uobičajen, ipak i tamo je već počeo. Jedan britanski ASH-ovac tražio je ljude koji bi mu se priključili na zabavi predoziranja heroinom. Napisao je “Nisam previše siguran s iglom, ali mogu ih nabaviti i imam iskustva, pa ako trebate pomoć za traženje mjesta… Život mi je bio jadan i vrijeme je da odem. Bilo bi lijepo s nekim pričati za vrijeme tih posljednjih sati. Stvarno mi je potrebno razgovarati o mojim planovima. Teško mi je potisnuti tjeskobu i uzbuđenje… Želim stvarno dobar vikend. Želim se u petak navečer napiti, potući i naći curu/kurvu, zatim se u subotu odmarati prije nego što se saberem i učinim to u nedjelju/ponedjeljak. Samo ne želim to učiniti sam. To je kao skakanje s ograde kad si klinac; lakše je kad još s nekim skačeš, ili ako te malo bodre ili zadirkuju”.

Međutim, u ovom slučaju policija je pokucala na vrata prije nego što su uzvanici stigli.

Počelo je u Japanu i Južnoj Koreji

Tijekom istraživanja za ovaj članak, dopisivao sam se s mladim Amerikancem koji je ostavio poruku u kojoj online traži partnera/icu za samoubojstvo. Budući da ga nisam želio aktivno podržati da nastavi sa svojim planom, pitao sam ga kako se osjeća. Je li siguran u to? Je li mu itko odgovorio? Koji su mu planovi? Svaki put bi odmah otpisao, služeći se živim bojama za označavanje teksta. “Samo da vas utješim, spreman sam. Stvari su već otišle predaleko u mome životu – zbog toga se tako osjećam… razumijete”, rekao je za vrijeme dopisivanja koje je trajalo tjedan dana. “Tražiš li nekoga za savez – možda još jednu posljednju avanturu?”, pitali smo. U sljedećoj poruci odgovorio mi je da je razgovarao s nekim devetnaestogodišnjakom/njom iz Kalifornije, ali želi još jednu osobu, i pitao je želim li ja doputovati u Sjedinjene Države. “Zašto ne danas, u bilo koje doba?”, otpisao sam i rekao da ne želim putovati. “Hvala brate”, uzvratio je. “Na sreću, pronašao sam partnera u Sjedinjenim Državama i ubit ćemo se.”

Japanske web-stranice imaju imena poput “Podzemno samoubojstvo” i “Zadnji rok”. Možete odgovoriti na postove poput: “Tražim partnere za samoubojstvo. Ako mi se pridružite dat ću vam tablete za spavanje… usamljeno je umrijeti sam”. Čak i u Japanu, u kojem postoji kulturna tradicija harakirija, vlasti su šokirane smrtnim slučajevima koji nemaju očitih motiva. Dnevni list Asahi objavio je članak profesora Kiyohikoa Ikede u kojem on osuđuje “individualistički” obrazovni sustav – drugim riječima, zapadne vrijednosti. Niti jedna kultura ne želi to sebi pripisati.

“Zatvorili smo 60-70 takvih stranica”, kaže Parry Aftab, izvršni direktor skupine za internetski “nadzor iz susjedstva” Wired Safety. “Ima ih diljem svijeta, no sve ih više otkrivamo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama”. Slučajno su naišli na stranicu zaštićenu zaporkom, na kojoj liječnici prepisuju prekomjerne doze. Postoje stranice koje vas ohrabruju da to učinite pred kamerom, tako da drugi mogu gledati. “Počelo je u Japanu i Južnoj Koreji”, kaže Aftab, “no, nekoliko njih koje sada pratimo nastale su u Velikoj Britaniji. Na tim stranicama kažete da se želite ubiti i oni vas podupru u toj odluci. Savjetuju vam najbolji način da to učinite”.

Suicidalni partyji

Slučaj Geralda Kreina dogodio se dan prije Valentinova 2004., kada je policija htjela spriječiti masovni orgijsko/suicidalni savez u kojem je mogla umrijeti 31 osoba. Istražitelji su otkrili da je Krein (26 godina), iz Oregona, od 2000. pokušavao namamiti žene diljem Sjeverne Amerike da naprave samoubojstvo. “Pozvao ih je da sudjeluju u određenim seksualnim radnjama, a onda da se goli objese na gredu u njegovoj kući”, rekao je Tim Evinger, šerif okruga Klamath.

Detektivi sada govore da je Krein bio emocionalni predator kojega seksualno uzbuđuje gledanje golih žena kako se vješaju, i da se zapravo nije imao namjeru ubiti. Stvorio je chat room koji je nazvao “Ideologija samoubojstva” te screen name Suicideparty 2000 i ženama slao poruke o samoubojstvu. Policiju su nazvali kada je jedna od sudionica doznala da će tamo biti i djeca. Krein je rekao da se ne osjeća krivim, prema jednoj optužbi za poticanje na ubojstvo i četiri optužbe na poticanje ubojstva bez predumišljaja.

Krien nije jedinstven slučaj. Članovi ASH sjećaju se euthanasia44, korisnika poznatog po kontaktiranju s mladim ženama i ponudi da ih ubije. Stari dnevnički zapisi još su na Internetu. U njima su zabilježeni detalji inkriminirajućih razgovora koje je vodio s djevojkom pod imenom Susan, koja ih je mudro poslala FBI-u, kada je shvatila prirodu njegovih udvaračkih izjava. Govorio je ženama da bi htio s njima, kao seksualnim robovima, biti nasamo u kolibi u šumi prije no što ih ubije i pojede njihova tijela. Susan je napisala: “Htjela bih podsjetiti sve ASH-ovce da postoje stvari gore od smrti. Biti u raljama luđaka u kolibi usred šume na jezeru Tahoe možda bi mogla biti jedna od njih”. Zabrinjavajuće je što FBI nije ništa poduzeo, a on je mudro napustio skupinu.

Jasno je da su internetska samoubojstva u porastu, ali površno je pretpostaviti da sve te stranice ohrabruju ljude da se ubiju. “Upoznao sam dobre prijatelje (on vodi board)”, kaže Geo. “Pomažemo jedni drugima da ostanemo pri sebi i pronađemo rješenja naših problema. Da njih nije bilo, danas ne bih bio ovdje”. Ibup200 se slaže, “Sigurno sada bih bio mrtav da nisam pronašao ASH. Dopisivao sam se mnogo ljudi koji se isto tako osjećaju”.

Globalna priroda mreže čini njezinu regulaciju nemogućom, iako bi vlade željele da izgleda kao da se nešto radi. U Australiji je upravo prihvaćen zakon koji brani uporabu Interneta za “ohrabrivanje samoubojica”, premda je još zakonski dopušteno putem Interneta kupiti priručnike za samoubojstvo. Kineski i tajvanski zakon kažnjava ljude uhvaćene da vode internetske stranice s “metodama” samoubojstva. No, u Velikoj Britaniji ne postoje takvi zakoni. Ured za unutarnje poslove uzima u obzir brigu javnosti, posebno u vezi s ranjivim mladim ljudima, no kažu da je to složeno pitanje i ne postoji jednostavan način kako ga rješavati. Trenutačno “proučavaju to pitanje” – što je politika koja govori da čekaju što će se sljedeće dogoditi.

Čekić ili povećalo?

Mišljenje stručnjaka o ulozi Interneta u samoubojstvu nije jasno. Georg Fiedler i Reinhard Lindner iz Njemačkog društva za prevenciju suicida postavljaju pitanje: “Je li Internet čekić ili povećalo? Stvara li Internet suicidalnost kod mladih (kao i odraslih) ili prije postojeće probleme i subkulture čini vidljivima? Skloni smo tvrditi da je Internet više nalik povećalu.”

Dr. Rajagopal primjećuje: “Nije vjerojatno da će internetske stranice ili chat rooms navesti da netko tko nije suicidalan postane suicidalan. Čini se vjerojatnijim da su ljudi koji naprave skupno samoubojstvo, nakon što su se upoznali preko Interneta, bili depresivni i suicidalni prije nego što su uopće ušli u virtualni prostor. Dakle, vjerojatno je da bi i inače mogli sami napraviti samoubojstvo. Ali moguće je da takve web-stranice i chat rooms mogu utjecati na ranjive ljude.”

Očito, mnogi se ljudi ubijaju a da nikada nisu utipkali ni jednu riječ u Google. Loša je strana da postoji sve veći broj ljudi koji se sada služe Internetom kako bi izrazili očaj i bijedu, a iz toga se formiraju društveni odnosi – neki rezultiraju smrću, a neki ne. Možda nije iznenađujuće da, uz mrežu koja svima nama omogućava trenutan pristup bilo kome diljem svijeta, ljudi tragaju za istomišljenicima. Znaš li točno što svi tvoji prijatelji rade na Internetu?

S engleskoga prevela Suzana Kovačević.

Pod naslovom The Suicide Club objavljeno u časopisu Arena, rujan, 2005.