24.3.2005.

Sinan Gudžević  

Postava i pričuve

tema broja

Hrvatska jezikometna vrsta čiji je osnivač Hrvatski razlikovni savez sa sjedištem na Zrinjevcu i logistikom u Frankopanskoj, oformljena u posljednjih petnaest godina ima standardan sastav.

Prva postava

Na golu je Bosanac Ladan, čije akrobacije izazivaju oduševljenje širokih masa. Počeo u nižerazrednoom sarajevskom Zografu iz Pionirske Doline. Poslije igrao za juniore mlade jugoslavenske reprezentacije, gdje ga je zapazio tadašnji selektor Krleža i doveo u Zagreb . Nakon neophodnog vremena prilagodbe, zablistao u punom sjaju na vratima Lexjugoslavije. Kao prvi vratar Lexyu dao usavršiti prostor ispred vrata tako što je ova opskrbio čipom za neulazak nikoga i ničega. Time je Lexyu ušao u povijest kao prvi humano tretiran mastodont. U njemu po cijelu noć gori svjetlo poradi otkrivanja, popisivanja i opisivanja hrvatskih iskonskih riječi od noćas pa do stoljeća sedmog. Slavna mu je izjava o centaurskom rječniku centaurskoga jezika. Poslije višegodišnjeg rada uz lojanicu otkrio da jezik nije centaurski već dvojajčan. Da bi ga se zaštitilo od velikog broja obožavatelja Jezikometna natjecateljska komisija mu je dala spavaću sobu u zgradi televizije s dvije uvijek ispeglane pidžame. Autor značajne i na mnoge svjetske jezike prevedene knjige Spriječi, spriječi.

Desni bek je Babić, bivši reprezentativac standardnojezične Jugoslavije, bez čije čvrstine hrvatski standard ne bi ni dopola bio po JUSu. Ponikao u slavonskoj Tamnici naroda, iz koje je trbuhom za kruhom prešao u zagrebačka Prenja. Sa neprelaznosti među drugovima poznat kao Pauk krstaš, a maserka Ham ga zove Profesor. Svjetsku slavu stekao hrvatskom zamjenbenicom Velezgoditnjak za srbizam Jack Pot.

Osnovao nacionalno natjecanje za kovanje najstarije hrvatske riječi. Urednik svjetski poznatog časopisa Jezikomet, za koji milijuni čitalaca žale ne samo što ne izlazi ljeti, već i što ne izlazi i noću. Babić je prvi hrvatski veleposlanik u Organizaciji razjedinjenih jezika.

Lijevi je bočni neprelazni Katičić, bivši standardni bek (a po potrebi i krilo) reprezentacije Jugoslavije. Igrao za beogradsku Vizantiju i sarajevsku Akademiju, a Hrvatskoj se preporučio kao Scheiberlspieler bečkoga Sprachstreita. U vrijeme kad je Svjetska jezikometna federacija to još dopuštala, ubilježio i nekoliko nastupa za izabranu vrstu Grčke. Jača mu je strana igra u zraku. Slavu potvrdio satelitskom teve izjavom da je svaki Hrvat mediteranskiji od svakog Srbina. Nije imao sreće da nastupa na svjetskom prvenstvu, povrijedio se na pripremama. Prvi mu je trener bio Vuk Karadžić, za kojeg je učio da je izmislio sva slova na svijetu.

Desni pomagač je iskusni Moguš, čija istrajnost u igri čini da mu se ne primjećuje sporost u predaji lopte i ideja u timskoj postavi. Počeo u znamenitom klubu Transkript najboljem predstavniku resavske jezikometne škole. Pogodan za igru na različitim mjestima i u svim pravcima.

Središnji pomagač je nesalomljivi Brozović, Sarajlija koji je svoj igrački moral višekratno dokazao upravo igrama protiv Bosne. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao bezbroj utakmica, prvenstvenih i prijateljskih, zvaničnih i nezvaničnih ostajući standardan u svakoj varijanti i nedodirljiv nakon svake promjene izbornika i stila igre. Bio standardan kod Vuka Karadžića, kod Tome Maretića i kod Bana Zadranina. Zbog svoga fenomenalnog držanja pri promjenama izbornika pripisuje mu se izreka: “Ja za svaku kapu imam glavu”. Kapetan momčadi, kompletna ličnost, uvijek uzor i primjer, bilo da traži od mladeži da slijedi primjer predsjednikova stila i jezika, bilo da vlastite knjige baca na lomaču. Kod pitanja knjiga valja reći da je, uza sve svoje nadljudske obaveze u jezikometu, uspio napisati čak dvije: jednu sam, a drugu pola a pola jedan Srbin. Prva mu je knjiga posve rasprodata, a drugu je dao skoro posve spaliti. Ne zna se zašto mu nitko ne objavljuje ponovno prvu. Svima objavljuju, samo njegovu neće. Naslov joj je onda bio Standardni zazubnik. Na žalost je izdavač otisnuo knjigu s preko dvije stotine pogrješaka: iz neobjašnjivih razloga se u tekstu pojavljuje pridjev hrvatskosrpski, iako mu nigdje nije mjesto. S njegovih zasluga za reprezentativne igre za Jugoslaviju i za Hrvatsku (nešto slabija izdanja imao je, istini za volju, protiv Sovjetskog Saveza) potrjebito je objaviti mu rečenu knjigu ponovno i na mjestima pogrješnoga pridjeva upisati privrjemeno riješenje srednjejužnoslavenski. Brozović je dugogodišnji dopredsjednik Stranke drinskih branitelja i predsjednik Pokreta za pobijanje hrvatskog barjaka na vrh gore Romanije.

Lijevi je pomagač Težak. Njegova požrtvovnost i istrajno uvježbavanje standarnih situacija dovela ga je do spoznaje da je narod što i jezik. Svi ga pokušavaju kopirati ali nije lako biti Težak. Sa svojim je središnjim pomagačem suglasan u misli da valja mijenjati računala, a ne slovopis, a sa središnjim napadačem u načelu “Jezik dajem, standarda ne dajem”.

Desno je krilo Kovačec. Akademik u kopačkama. Neupadljiv, ali koristan. Počeo u predratnoj Kockici, da bi u nacionalnu vrstu ušao po izvođenju penala. Poznat po umjerenim izjavama, kao onoj prema kojoj bi Hrvati trebali svake godine izmišljati po 400 riječi i onda ih ubrizgavati u svoje glave kao iskonske. U posljednje vrijeme nije u nekoj formi, ali kod selektora Jelčića ima kredit za svoje nezaboravne finte i udarce iz kuta.

Desna spojka je Peti. Uz potporu Katičića i Pranjkovića stekao doktorat na temu Ubrojivost u hrvatskoj jezikometnoj neprebrojivosti, koja ga, sa dosad neviđene lucidnosti, preporučuje za direktan istovremen prijam u zgradu na Zrinjevcu i u onu u Frankopanskoj. Obnaša dužnost i psihologa ekipe. Zaslužan za jezikometnu raspravu o ulozi riječi majka u Hrvata i u Srba. Pokazao, na primjeru riječi voda da se srpski i hrvatski jezikomet razlikuju za čitav jezik, makar usta bila ispod dva oka u glavi.

Središnji je napadač Samardžija. Živi primjer za to što sve upornost nadomjesti. Moderan skakač, s obaveznom igrom. Pomažući svojoj posljednjoj liniji zabio i nekoliko autogolova, no nezamjenljiv. Jedan od utemeljitelja prve na svijetu katedre za standardne jezikometne situacije. Slavan po učenju da nije jezik ono što se nalazi u knjigama pisaca, već je jezik ono što katedra rekne da jezik jeste. Pri kraju su mu pregovori o prodaji prava Amerikancima za onamošnje osnivanje katedre za standardni američki jezik. Čim se završe ovi započet će pregovori s Nijemcima, dok će Španjolci malko morati pričekati. I Kinezi. Riječju, igrač u svim pravcima.

Lijeva je spojka Pranjković, još jedan Bosanac, koji se dobrim igrama nametnuo, usprkos činjenici da nije u dobrim odnosima s veteranom Babićem. Žrtva koju je učinio da bi ušao u izabranu vrstu dostojna je divljenja: morao se odreći velikih naplavina iz tzv. Znanosti e da bi se posvetio igri. Izvjesna gospođa Kordić pokazala je količinu žrtve spojke Pranjkovića u nekolikim nastavcima u jezikometnoj reviji Križna publika. No da je rečena gospođa u svome pristupu, po mišljenju svih igrača, jednostrana, jer se u svojim tekstovima drži nauke i činjenica kao pijan plota, nemajući sluha za bezbrojne nijanse jezikometne igre.

Lijevo krilo je Dulčić. Kapetan u sjeni. Nije rječit, ali ispunjava sve što od njega zatraži Savez, izbornik i škvadra. Osnovao Institut za kakanje umjesto dakanja. Ogorčeni protivnik akanja a zagovornik likanja. Najbolje igre pruža na terenu od intraneta. Dalekovid, ustrajava na izbacivanju iz hrvatskog jezikometa svih deminutiva srednjeg roda, a na ubacivanju onih muških. Na najboljem je putu da umjesto srbizma “dijete” uvede, pa ako treba i zavede, u hrvatskoj ligi iskonsku hrvatsku riječ “djetić” ili još stariju – čovječić.

Pričuve

Golman je Milić. Počeo u Košavi iz Beograda, pa nastavio u sarajevskom Vilajetu, iz kojeg će prijeći u Cmrok s Pantovčaka. Darovit, prilagodljiv, upotrebljiv i van terena. Strpljivo vreba svoju prigodu, a obnaša i dužnost dopsihologa momčadi. U hrvatski jezikomet uveo nove riječi: vječera i stječaj. Prije svake tekme se pospe pepelom.

Pričuvni branič Pavičić, autor traktata o hrvatskom jezikometnom grču. Neprikosnoven u svemu, šteta što ga izbornik češće ne ubacuje.

Vezna je pričuva mlađahni Gluhak. Jedini član repke iz druge lige. Ima sve predispozicije za prvu postavu, osim štopanja, prijema i predaje, koje će, budući da je mlad, popraviti. Za sada standardan u Crepusculumu.

Središnji napadač iz pričuve je Škarić. Cijelu karijeru proveo u Retorici iz Mrduje Ničije. Nesebičan, potpisao da će se u korist jezikometne nacionalne vrste odreći i posljednjeg slova svoga prezimena i mijenjati ga za mehko č. Vidovit i avangardan, poradi čega neki klupski drugovi ne razumiju njegovo a kao o.

Pričuvni za sve pozicije je Vukojević. Iako se nije naigrao, vazda je blizu prve momčadi. Može igrati sve, i biti sudac. Neostvaren mu je još san o hrvatskoj jezikometnoj policiji koja bi na prijavu suca prepraćala u zatvor igrača koji upotrijebi više od jednog srbizma po poluvremenu.