Steven Shaviro  

Postizborna katastrofa

komentar

O američkim izborima doista nemam što reći. Slažem se sa svojim osamdesettrogodišnjim ocem koji je kazao da će biti potrebno jedno stoljeće kako bi se u zemlji popravila šteta za koju će Bush biti odgovoran u sljedeće četiri godine. Odnosno, šteta neće biti popravljena za mojega života, a kamoli njegova; a vjerojatno niti za života moje kćeri. Sjedinjene Države, i svijet, postat će podlo i okrutno mjesto, a vrline poput tolerancije i sućuti bit će pod opsadom, ako ne i potpuno istrijebljene. A ni vi ni ja ne možemo ništa učiniti. Ono što me, na morbidan način, najviše zanima su motivi i želje glasača 2. studenoga. No, nemojte biti u zabludi: američki je narod namjerno i svjesno prigrlio radikalno zlo. Da, to su bili izbori o “vrednotama”.

U današnje vrijeme uvijek se nameće pitanje što ljude potiče da glasuju i da se svojim životima obvežu, protiv vlastitih interesa. Busheva politika prevarit će većinu ljudi koja je glasovala za njega. Oni će vidjeti mnogo više svojih sinova i kćeri kako umiru u dalekim, imperijalističkim ratovima; vidjet će kako se smanjuju njihovi dohoci, kako nestaje njihova ušteđevina, kako im se oduzima starosna novčana nadoknada, kako im se zdravstveno osiguranje reducira na nulu i kako se ograničava njihova sloboda.

Nekadašnji marksisti takve su stvari običavali razjašnjavati služeći se pojmom lažna svijest. Ljudi su djelovali protiv vlastitih interesa, tvrdili su marksisti, jer su ih zavele ideologije, jer su ih prevarila prazna obećanja, jer ih je izigrala vladajuća klasa pa nisu prepoznali svoje neprijatelje, izvor svoje nesreće. (Thomas Frank i danas  uglavnom često argumentira na sličan način). No, čini mi se da je takav pristup potpuno pogrešan. On je prije svega prepotentan; pretpostavlja da tih 59 milijuna Bushevih glasača nije znalo što čini, te da “mi” (tkogod mi bili) bolje poznajemo njihove potrebe i želje od njih samih. Osim toga, takav pristup nevjerojatno precjenjuje stupanj do kojega ljudi, općenito, racionalno djeluju; usprkos onome što nam govore ekonomisti slobodnoga tržišta, mi ne krećemo s velikim simpatijama i antipatijama, kako bismo zatim logički maksimizirali njihovo ispunjenje. Zapravo, ljude daleko više motiviraju strasti, želje, vrednote, obećanja i uvjerenja, nego takve kalkulacije.

Naprotiv, smatram da je 59 milijuna ljudi glasovalo za Busha potpuno svjesno onoga što čini. Bili su svjesni zla koje će morati podnositi kao posljedicu svojega  djelovanja, no bili su spremni zanemariti osobnu korist, kako bi služili višoj dužnosti. Drugim riječima, ponovan izbor Georgea W. Busha bila je etička odluka, moralni izbor. Kant kaže da je jedino moralno djelovanje ono koje nije iskvareno “patološkim” motivima, pod čime (među ostalim) smatra osobnu korist i satisfakciju. Lacan, Žižek i Badiou, koji u tom pogledu Kanta slijede razmjerno vjerno, tvrde kako je jedina osnova za etiku u našem “postmodernom” svijetu lojalnost vlastitim žudnjama, čak i nauštrb vlastite udobnosti i blagostanja; ili da je to vjernost jednome događaju (Badiou), onda kada taj događaj raskine homogeni poredak svijeta i donese apsolutnu novost. Među svim tim definicijama – vjerojatno jedinima koje su adekvatne za opisivanje etičkoga iskustva, a gdje to pragmatički, naturalistički i utilitaristički pristupi nisu – izbor i obvezivanje Radikalnome Zlu samo je autentična i važna etička odluka poput svake druge. Američki je narod, zapravo, rekao da nijedna žrtva nije prevelika, da nijedna cijena koju su platili nije previsoka kada je riječ o učvršćivanju zadrtosti, mučenja, ksenofobije, neznanja i generalne socijalne iskvarenosti. Obvezali su se radikalnome zlu, nadmoćno, svjesno, pa što bude.

Iz tog razloga nemam što reći. Jedino se nadam – kolikogod mojoj obitelji i meni snažno naškodili rezultati moralne odluke američkoga naroda (a to zlo neće se moći zanemariti u godinama koje su preda mnom: vjerojatno je da ću u starosti trpjeti neimaštinu i biti lišen slobode u kojoj sam dosad neupitno uživao i uglavnom je primao zdravo za gotovo; a moja kći vjerojatno neće imati mogućnost unaprjeđenja) – da ću se sjetiti da mi, usprkos tome, živimo u razmjerno privilegiranoj situaciji, tako da će nesreća koju ćemo podnositi biti prilično trivijalna u usporedbi s nesrećom koju će podnositi velika većina stanovništva, i u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich