O promašajima i štetnom nasljeđu postkolonijalnih studija
Akademske razmirice često ne uzrokuju puno komešanja u vanjskom svijetu. Stoga je Viveka Chibbera, profesora sociologije na Sveučilištu u New Yorku (NYU), zatekla činjenica da se našao pred zainteresiranim mnoštvom kada je krenuo braniti radikalne ideje prosvjetiteljstva od teorija koje su ih desetljećima napadale. S njime razgovaramo o razlozima koji su ga naveli da napiše Postcolonial Theory and the Spectre of Capital (Verso, 2013.).
Možete li iznijeti svoje argumente protiv postkolonijalne teorije?
Postkolonijalna teorija postala je dominantnom teorijom u proteklih četvrt stoljeća te je uzela mjesto koje je prije toga pripadalo marksizmu, kao forma kritike i kao eksplanatorna teorija, u proučavanju onoga svega onoga što ne pripada Zapadu. Mišljenja sam da je postkolonijalna teorija podbacila u obje stavke. Tako što se neprestano referirala na kapitalizam zapravo je zakrila kako kapitalizam funkcionira. Isto je tako podbacila kao kritika. Njena legitimacija počiva na tvrdnji da nadilazi okoštali eurocentrizam zapadnjačkih teorija, no zapravo promiče mnoge orijentalističke mitove o ljudima koji nisu sa Zapada – da su neracionalni, u osnovi religiozni, bez ikakvog koncepta individualnosti, autonomije, pravâ. Dakle, smatram da je postkolonijalna teorija golemi korak unazad u proučavanju globalnog Juga.
Štetne političke implikacije
Što mislite da to znači za aktivizam ili stvarne promjene?
To je ono što me najviše brine; knjigu sam napisao upravo zbog njenih političkih implikacija. Kada podignete ogromni zid između Istoka i Zapada, kao što to čini postkolonijalna teorija, kada kažete da je ideja ljudskih prava zapadnjačka ideja, kao i sekularizam – na temelju čega ćete reći da je imperijalizam pogrešan? Postkolonijalna teorija uklanja bilo kakav temelj za borbu protiv nepravde diljem raznih kultura.
No diskurs ljudskih prava se također kritizira jer je beznadno isprepleten sa zapadnjačkim imperijalizmom...
Zapadne supersile koristile su jezik ljudskih prava i kozmopolitizam da bi opravdale cijeli niz zvjerstava. Američke zloupotrebe diskursa ljudskih prava ne bi trebale dovesti do osuđivanja koncepta ljudskih prava, već do osuđivanja Amerike! Ideja univerzalnih ljudskih prava koja se od završetka Drugog svjetskog rata pomno čuvaju u Ujedinjenim narodima nipošto nije nametnuta od strane Zapada, nego su je zahtijevali antikolonijalni pokreti.
Kada netko romantizira određene skupine, npr. “Pa subalterni imaju taj posebni osjećaj za zajednicu…” – smatrate li to tipom orijentalizma?
Ali ljudi doista drže do zajednice. Orijentalizam nastupa kada ljudi kažu: “Ono što ih motivira su interesi zajednice i njihova religija. Zašto s njima pričate o njihovim interesima? To je zapadnjački koncept.” Čista glupost! Kako je to zapadnjačka ideja? Vratite li se u Englesku iz 15. stoljeća, zar ne biste uvidjeli da seljaci imaju snažan osjećaj zajednice, da su izrazito okupirani religijom? No oni su se usprotivili zemljoposjednicima, zar ne? Činjenica da je religija važna u kulturi ne znači da ljudi nemaju nikakvu predodžbu o vlastitim interesima. I kako se može desiti da su Indijci ili Egipćani prirodno religiozniji ili usmjereniji na zajednicu od zapadnjaka? Jesu li genetski programirani? Uistinu ne znam kako ljudi mogu ozbiljno shvatiti takve argumente! Jedan od razloga zašto sam bio dovoljno gnjevan da napišem tu knjigu je zato što zapravo ne vjerujem da netko uistinu vjeruje u takve stvari.
Akademska teritorijalnost
Usredotočili ste se na studije subalternoga, pretpostavljam zato što su opipljiviji, jer predstavljaju dosljednu nit unutar postkolonijalne teorije.
Također zato što su studije subalternog izrazito utjecajne u historijskoj i empirijskoj analizi, za razliku od književno usmjerenih dijelova postkolonijalne teorije. No aspekti koje sam ja kritizirao, isto tako kritiziraju i drugi postkolonijalni teoretičari. Prava pionirka esencijalizirajućeg diskursa nije bio nitko drugi doli sama Gayatri Spivak u 1970-im i 1980-im godinama, kada je napala feministice sa Zapada zbog proučavanja Istoka i sebe nametnula kao autoritet na tu temu na temelju svog porijekla. Kada sam prvi put naišao na njene eseje u svojim ranim dvadesetima, to me odista šokiralo, tim više što nitko drugi nije bio šokiran. Nikada se prije nisam susreo sa samoprozvanim radikalom s globalnog Juga koji je prstom upirao u zapadnjačke progresivne mislioce i govorio im da nemaju što pisati o Istoku. Bilo mi je poprilično jasno da je to bio slučaj akademske teritorijalnosti – koja nema nikakve veze s politikom – no koja je sada postala norma.
Postoji li paralela s idejama poput ženskog pisma? Postojali su i drugi pokušaji da se kaže: “Ovo ovdje je nešto drugačije: ne prilazi.”
Da, sve se to dogodilo u jeku buđenja tog poststrukturalističkog, postkolonijalnog zaokreta. Od ranog 20. stoljeća među progresivnim misliocima Trećega svijeta prevladava mišljenja da treba ohrabrivati stvaranje veza sa Zapadom. Ljudi koji su inzistirali na tome da čak i progresivni zapadnjaci nikada neće moći razumjeti Istok uvijek su bili desno krilo nacionalističkih pokreta, koji su vlastite opresivne prakse pravdali tako što su se pozivali na vlastitu kulturu. Perverzija je postkolonijalne ljevice što je kozmopolitanizam, liberalizam i diskurs ljudskih prava izokrenula u zločin.
Kulturalni zaokret i porez ljevice
Čini se da je kulturalni zaokret u mnogim disciplinama proizišao iz političkog poraza ljevice.
To je 100 posto istinito. No sada kada smo to ustvrdili, problem nije inzistiranje na kulturi, problem je pretvaranje da se ispod nje ne nalazi ništa. Kulturalni studiji su izum ljevice. Ozbiljno shvaćanje kulture nešto je što započinje sa samim Marxom i možemo ga naći kod Lukácsa, Mannheima, Frankfurtske škole pa sve do Raymonda Williamsa. No kulturu se poslije 1970-ih koristilo da se udaljimo od analize klase i eksploatacije. Naposljetku je došlo do toga da je kapitalizam izmješten iz kulturalne teorije. Umjesto klase, dobili smo studije identiteta; a umjesto države, dobili smo naciju...
Vjerojatno zato postoji takva sumnjičavost prema politikama identiteta u nekih strujama ljevice. Ali, pogledamo li danas oko sebe, čini se da postoji sve veći interes za intersekcionalnost...
Ne mislim da problem leži u politici identiteta. Politika identiteta je važna – to je ime koje smo dodijelili raznim oblicima opresije. Ako smatrate da je agresija Zapada loša stvar, ono što podupirete jest pravo na nacionalno samoodređenje – to je isto vrsta politike identiteta. Pitanja rase i roda su također središnji dijelovi bilo kojeg lijevog pokreta. Intersekcionalnost je jedan od načina na koji studenti i radikali pokušavaju svoje zanimanje za klase povezati s drugim vrstama opresija. Mišljenja sam da to nije obećavajući okvir: truizam da su sve te razine međusobno uvjetovane – to bi trebala biti polazišna točka svake analize, a ne njen kraj. Pitanje postaje imaju li svi oblici društvene dominacije vlastitu logiku, upravlja li njima unutrašnji pokretač, kao što je slučaj s akumulacijom kapitala? Smatram da ne postoji ništa što zahtijeva opresiju kada govorimo o odnosima između spolova ili rasa. No nikako ne može biti kapitalist i ne izrabljivati radnu snagu. Kapitalizam je samoodrživ kao nijedan drugi način opresije.
Implicira li to da bi i ti drugi oblici opresije mogli biti dugoročno nerazrješivi?
To je teško predvidjeti, ali je važno kako poimamo njihov odnos prema klasi. Bacimo li oko na 20. stoljeće, nemoguće je objasniti evoluciju odnosa rase ili roda u SAD-u nezavisno od onoga što se događalo s ekonomijom. Rast plantažnoga juga, industrijalizacija, promjene u samoj radnoj snazi... Naravno, iz toga ne slijedi da su te opresije manje važne ili da se s njima lakše nositi nego s klasnim odnosima. Tu je također i pitanje treba li kapitalizam te druge oblike opresije. Vjerojatno ne treba, i na to gledam kao na veliku stvar. Kapitalizam neće nigdje nestati za vrijeme moga ili vašeg života. No realno možemo razmišljati o tome da nanesemo ozbiljnu štetu seksizmu ili rasnoj opresiji. Ne postoji određeni nacrt ili društvene i političke forme koje moraju pratiti kapitalizam.
Točno, kapitalizam ne mora ići ruku pod ruku s liberalnom demokracijom; ne moraju bujati zajedno...
Upravo suprotno. Kapitalizam potječe iz 16. stoljeća, što znači da je prisutan, koliko, petsto godina? A demokracija je prisutna jedno stoljeće.
Kako je knjiga do sada prihvaćena?
Ponegdje, u blogosferi, odgovor je bio histeričan. Donekle sam to očekivao. Ono što me iznenadilo jest koliko pozitivne kritike je knjiga uspjela privući. Mislio sam da ide toliko protiv svoga vremena da će biti u potpunosti ignorirana. No među kritičnijim ljevičarima ipak postoji nezadovoljstvo zbog štete koju je postkolonijalna teorija nanijela. A opet, posljednjih 25 godina ubralo je svoj danak na onima koji se smatraju uistinu radikalnima, tako da inzistiranje na određenoj vrsti univerzalizma i kozmopolitizma ljude čini izrazito nervoznima.
Četvrt stoljeća zaglupljivanja
Što mislite kolika je šteta počinjena?
Nasljeđe postkolonijalnih studija reduciralo je ljudsko znanje – mislim da smo zahvaljujući postkolonijalnoj teoriji danas gluplji nego što smo bili prije 25 godina. Bilo je potrebno tristo godina borbe, krvi, znoja i suza, kako bismo u dominantnu kulturu usadili ideje ljudskih prava, demokracije, sekularizma. One su bile produkt baš svakog pokreta odozdo. Nema većeg poklona establišmentu nego da kažemo: “Da, u pravu ste, mi ne želimo univerzalna prava.”
Postoje li neke struje unutar te teorije koje vrijedi spasiti?
Postoji taj formulaični antikolonijalizam i antiimeprijalizam – postkolonijalna teorija mu drži stranu proteklih četvrt stoljeća i to je važna stvar. No nije nam bila potrebna sva ta ostala prtljaga koju je sa sobom donijela.