Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama
Što bi značilo nazvati stvari svojim imenom? Koje su to "stvari" (ukoliko je riječ o osjećanjima i osjetima, ako riječ definira ili želi ih objasniti) za koje sa sigurnošću možemo tvrditi da imaju svoje ime? Tako olako pristajemo na topos, floskulu, ispranu i ispraznu frazu.
Možda iz straha od samoće. Masa zavodi, navodi, briše, guši, zaustavlja.
Bukowski je napisao Zabilješku o stvaranju masa:
neki ljudi su mladi i ništa
više i
neki ljudi su stari i ništa
više
neki ljudi su sredovječni i
jednostavno sredovječni.
i da muhe nose odjeću na njihovim
leđima
i da sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo trese kao trbuh
trbušne plesačice
i sve atomske bombe počnu
plakati,
neki ljudi bi bili mladi i ništa
više,
i ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
onu nekolicinu različitih
dovoljno brzo uklanjaju
policija, njihove majke, njihova
braća, ostali; i
oni sami sebe.
Sve što ostaje je ono što
Vidite.
teško je.
Ne biti mediokritet. Vrlo težak zadatak. Stanimo na trenutak, dovedimo u pitanje dio mogućeg i stvarnog. Da li jest, ili nam se samo čini.
Posežemo za "ljubavlju" smještajući je u sferu "znanja" o stanju stvari i pojavnosti a čak i misao na tu riječ može izazvati gnušanje. Ne zato što osjet po sebi ništa ne predstavlja (jer "ništa" se vezuje samo za sakralne dimenzije početka ili prapočetka), nego stoga što podrazumijeva (a podrazumijevanje je samo lakoumno potvrđivanje) plejadu podosjeta, sjećanja, filmskih prizora, reklama, mitova, svega što bi trebalo dekonstruirati, čije vrijednosti i definicije bi trebalo smjestiti duboko u neki pretinac na najgornju policu da ih ne bismo tako često upotrebljavali.
Potrebno je malo govoriti, pažljivo nakon mnogih promišljanja ne bi li izbjegli eho. Lakovjernima eho predstavlja sigurnost, privid da se sve zna, da o sebi pojmimo dovoljno da bismo bili sretni i da bi drugi bili sretni sobom ili nama. Zabluda. Još jedna fraza u nizu. Sreća nije trajan osjećaj, nije osmjeh niti je ljubav, ljepota. Ona je rakurs tona uma, samo jednog kojega ratio objašnjava kroz eho, pamćenje mase, prošlost, naposlijetku i logiku uviđaja. Samoća usred polifonije uzdaha rađa maestralna rješenja, fraze postaju enigme. Wendersov film Der Himmel über Berlin enharmonija je samoće, pokreta, riječi, života, paradoksa. Ipak, sve u njemu djeluje inovativno, oslobađajuće. Ljepota, ljubav, sreća - riječi iz reklama, mitova etc...dobivaju volumen osjeta. Riječi prolaze, toliko su tihe da ih čuju samo anđeli.
Knjižnica postaje monument kontemplativnog egzodusa. Gomilaju se osjeti kroz prizmu riječi osoba tako neprimjetnih, običnih a ljepota biva surova jer je tako teško prihvatiti da se ona uvijek nalazi negdje izvan nas i da je jedino ta formula nepromjenjiva.
S druge strane, sve primijećeno je u nama, naizgled krhkim oživotvorenjima prolaznosti. Dokazujemo sebi koliko u svemu "tome" (što najčešće nazivamo teškim životom pa postupcima parodiramo sami sebe i svijet) možemo biti kadri izdržati, usisati sve svjesnosti i nesvjesnosti postojanja. Kada anđeo prvi puta kuša vlastitu krv, nasmije se jer osjeća. Osjet je u tome smislu otkrivenje. Ono uslijedi nakon želje, spoznaje preko posrednika – drugog/druge koji je promatran, eksperiment, jednostavno saslušan - larva mogućih i stvarnih i upitno realnih ili upitno stvarnih prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. Ovakva je priča potrebna da bi se redefinirala stvarnost, dekonstruirao osjet (nebitno koji). Ona propituje, iscrpljuje, poništava, otjelovljuje. Uostalom, time se bavi i suvremena književnost. Milan Kundera u Autostopu (Smiješne ljubavi) navodi priču o mladiću i djevojci. Par kreće na put, no, avantura putovanja, što doznajemo iz priče, biva prikaz gradacije njihovog odnosa od skladnog i neupitno privrženog do prijezira, gađenja. Djevojka zapravo otkriva sebe ali se na kraju ipak negira.
Njezine suze, kajanje nisu dokaz grešnosti unutar spoljnje igre, već nemogućnost mirenja sa novootkrivenim dijelom svoga bića, mogućeg i dislociranog u sklupčanu želju, ljubomoru kao iskaz hrabrosti i kukavičkog negiranja onoga što i onako jest po sebi. Sve je u igri stvarno. Sve je poznato, no, u trenutku nestaje pomirbenog slijeda lažne logičnosti. Ljubav ili njezina definicija se lomi, raskrinkava, postaje raznobojna, razobličena. Sve. Paradoks. Kundera se poigrava definicijama o ljubavi, samospoznaji, ljepoti, zavođenju, ženama, muškarcima, diskontinuitetu rada uma i tijela sa refleksivnim ophođenjem prema okolini i sebi a da cijeli niz enigmi nikada ne bude do kraja otkriven .
Isti princip razotkrivanja je u Eduardu i Bogu. Trenutak sa svim potpitanjima, prošlostima, afinitetima, stremi ka zamjeni uloga djevojke i muškarca. Sučeljavaju se navike, strepnje i afekti. Nadasve, sveprisutna tragikomičnost postojanja majstorski izrežiranim principom pripovijedanja nalaže samospoznaju tragikomičnosti samog čitatelja, paradoks u kome živi i koji zaista jest život. Razotkrivanje, ogoljavanje, odbacivanje sebe i drugoga. Strah i čežnja. Esej Paradoks ljubavi Pascala Brucknera kroz razne primjere takve apsurde želi objasniti kao neminovnost. Dalje, Platforma Michela Houllebecqa mogao bi biti suvremeni ljubavni roman zamjenjenih muško-ženskih uloga sa uskrsavajućim maštarijama i postavljenim novim idealom žene a sve tendira na konstruiranje ljubavi bez retrospekcije, bez eha. Tragični završetak (mimo očite naracije) može predstavljati i simbolični raskorak mogućeg i nemogućeg zbiljskog, dokazivog i moguće dokazivog. Poljubac žene pauka, Zapisi na tijelu i dr. naslovi su postmodernih dijela koja su rušilačka, temporalna djela. Što bi značilo biti, što znači ono što znači...Zavođenje anđela Bertolta Brechta smije se tijelu i osobi, smije se smijehu od smijeha. Eksplozija voajerizma i aktivizma i ne samo to. Kako ta poezija i proza djeluju? Mame li, zavode, nipodaštavaju nas i sebe? Koraci suvremene književnosti de-konstruktivni, reverzibilni – egzemplarni amaterizam definiranja nazivlja, znakovnog sistema. Relativizam i atavizam sazviježđa su ovog doba/pripovijedanja/umjetnosti u umjetnosti i osjećanju. Uživati ili žaliti ili oboje. Italo Calvino sa Teškim ljubavima, gle, piše o pustolovinama: Vojnikova pustolovina, Kupačicina pustolovina, Službenikova pustolovina, Pustolovina kratkovidnog čovjeka, Čitateljeva pustolovina, Suprugina pustolovina, Putnikova pustolovina, Pustolovina bračnog para, Pjesnikova pustolovina. A invokacija ljubavi; je li i ona pustolovina, avantura iščekivanja. Jednaka je vječnom čekanju da sretnete istu osobu na stepenicama, na ulici. Nametanje nepoznatom. I to je ljubav, ali se ne izgovara, baš kao što je nitko u Teškim ljubavima ne izgovori, jer čemu govoriti. Goli osjet ne treba rječito uljepšavanje, pasionirano teatralno predimenzioniranje. Čekati, misliti, slušati, samo ponekad reći najviše u sebi. Jer, čemu sve to bespotrebno komešanje, reaktiviranje - svakako smo svijetovi za sebe, odvojeni i uvijek nadasve sami. Krhka samodopadna bića. Zavedena riječima, sobom, prividima, budućnošću a ne sadašnjošću, ne trenutkom...
Koje li zablude.