Postmodernizam nije passé

Nastup novog naraštaja pisaca tijekom devedesetih u crnogorskoj književnosti značio je radikalan poetički i ideološki preokret. Kod nas su ta zbivanja, iz razloga koje je lakše razumjeti nego opravdati, prošla gotovo posve nezapaženo. Tek početkom ovog stoljeća, prvenstveno zahvaljujući inicijativi Nenada Popovića i suradnji njegove izdavačke kuće Durieux s Otvorenim kulturnim forumom Cetinje, upoznali smo te, mahom vrlo mlade autore. Isprva, njihov se ulazak na hrvatsku književnu scenu uklopio u sve izraženiji trend rasta popularnosti romana. Tako su, nakon nezasluženo zapostavljene Privatne galerije Balše Brkovića i izvanrednog Mimesisa Andreja Nikolaidisa, na police knjižara dospjela i Hansenova djeca Ognjena Spahića. Alegorijska pripovijest o posljednjem europskom leprozoriju na jugoistoku Rumunjske, u kojem izolirani gubavci skončavaju dok se oko njih, zajedno s cijelim istočnim blokom, urušava Ceausescuova država, zaslužila je pohvale naših uglednijih kritičara da bi 2005. dobila i nagradu “Meša Selimović” za najbolje prozno djelo s područja ondašnje Savezne republike Jugoslavije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske.

Spahić i njegove kolege po tipkovnici pisali su visoko estetizirane tekstove impregnirane teorijom i premrežene bogatim kulturnim referencama, neopterećeni optužbama kojima su se par godina ranije hrvatski mlađi književnici obrušili na postmodernističke postupke koji hermetiziraju izričaj i guše komunikativnost pisma. I dok su naši neorealisti, željni velike čitanosti i popularnosti, u postmodernističkim modusima pisanja prepoznavali tek samosvrhovito poigravanje tekstom, crnogorski književnici otkrivali su u njima znatno produktivnije potencijale. Borislav Jovanović, pjesnik i kritičar koji je pozorno pratio rad nove generacije, daje o tome svjedočanstvo “iz prve ruke”. “Što je crnogorska postmoderna?”, pita se on. “Ona je kompenzirala u kratkom vremenskom periodu sve čega se tokom cijelog 20. vijeka nijesmo dotakli. (...) Tek s postmodernom i mehanizmima njene dekonstrukcije, crnogorska je književnost ušla u nov prostor čitanja i pisanja ukupnog crnogorskog iskustva i stigla do univerzalnijih, standardnih formi modernog: riječ je o crnogorskom duhovnom i estetskom čistilištu, odnosno, o prelomnici između devetnaestostoljetne i trećemilenijumske Crne Gore”, tvrdi Jovanović u tekstu Crnogorski književni urbanitet. Ono što je, dakle, “na domaćem terenu” značilo kulturalno revolucionaran obračun s dominantnim obrascima mitotvorne svijesti, kod nas je donijelo tek dobrodošlo osvježenje od već zamornog inzistiranja na poetici takozvane stvarnosne književnosti. I to je, međutim, bilo dovoljno da novi crnogorski pisci s vremenom dobiju sve značajniji status u Hrvatskoj, a stvar je kulminirala njihovim zajedničkim gostovanjem na prošlogodišnjem festivalu Sa(n)jam knjige u Puli, oportuno promoviranim kao premijerni inozemni kulturni nastup netom osamostaljene države te popraćenim pompoznim novinskim naslovima poput: Suvremena crnogorska proza – novi književni brend, ali i objavljivanjem prve antologije – ambiciozno zamišljena, ali traljavo priređena zbornika Sinovi, s pričama petorice autora. Naslov knjige pregnantno izražava poetičku i ideološku poziciju pisaca, njihov kompleksan odnos spram literarne, kulturne i civilizacijske tradicije u koju su, s jedne strane, uronjeni i protiv čijih se patrijarhalnih modela, s druge strane, bore. Čast da zatvori zbornik pripala je priči Zimska potraga Ognjena Spahića. Upravo pod tim naslovom sada, kada je nova crnogorska književnost bliža matici tuzemnih literarnih strujanja no ikad, dobili smo i knjigu njegovih priča, napisanih u razdoblju od 2001. do 2006. Šest pripovijetki izabrao je i objavio Nenad Popović.

Posvete Bernhardu i Carveru

Kratkim pričama Spahić potvrđuje ono što se dalo primijetiti još na stranicama Hansenove djece: da je pisac istančanog osjećaja za jezik i arhitekturu rečenice, nesklon stilski izlizanim formulacijama. Sada se, međutim, otkriva i kao pripovjedač iznimno umješan u svrhovitom izmjenjivanju i “miješanju” registara, a priče su mu, gušće nego roman, protkane literarnim referencama: aluzijama, citatima, posvetama... Gotovo da i nema pripovijesti u kojoj se ne pojavljuju knjige, mahom djela suvremenih majstora: Calvina, Bernharda, Pynchona, Austera, Carvera; kroz njih kao likovi promiču Joyce i Bulgakov, potom nekolicina fiktivnih literata...

Priču Pacovljenja, tako, pripovijeda u prvom licu autor izgubljenog teksta istoimenog romana. U početku, doznajemo kako je u njemu pisao o Fritzu, štakoru, kućnom ljubimcu svoga ljubavnika. Kroz prepričavanje, Fritz se nadaje neobičnom zvjerkom profinjenog ukusa, čiji postupci graniče s ljudskim. Potom se, međutim, ispostavlja kako je sadržaj romana bio znatno opsežniji, a tema ambicioznija: radilo se o svojevrsnoj povijesti štakorskog roda. Nije lako pretpostaviti kako je ta povijest mogla izgledati. Digresivno pripovijedanje u kojem o njoj slušamo, naime, meandrira asocijativnim tokovima dražeći radoznalost i propitujući strpljenje, a začinjeno je duhovitim autoreferencijalnim doskočicama i samosvjesnim, ironičnim komentarima pripovjedača o čitateljima koje takvo učeno digresiranje zamara i koji žele tek doznati odgovor na prastaro pitanje: “tko je to učinio?” Priča završava efektnom scenom u kojoj doznajemo da rukopis romana, zapravo, nestaje upravo u trenutku pripovijedanja: autor njime hrani gomilu štakora, koji ga pomahnitalo proždiru, oblaporno gutajući vlastitu povijest. Spahić je ovdje najbliži onom tipu postmodernističkog pisma od kojeg se ovdašnjim borcima za naklonost šire publike diže kosa na glavi, a na sličnim poetičkim premisama počiva i druga priča u kojoj značajna uloga pripada liku životinje – Muva.

Ta posveta Thomasu Bernhardu, vjerojatno najradikalnijem zlovoljniku i mizantropu suvremene europske književnosti, čiji su mračni reci uvelike nadahnuli i prošlogodišnji roman Sin Andreja Nikolaidisa, majstorski je sklopljena pripovijest o čudnovatom noćnom susretu crnogorskog pisca na boravku u Beču s naizgled običnom muhom. Ona – slučajno ili ne, teško je reći – slijeće na stranice Bernhardova romana Beton i, hodajući niz tekst, “citira” jedan znakovit pasus. Dvoumeći se kako protumačiti taj događaj, pripovjedač se upušta u literarne meditacije odmijenjene suptilnim naznakama fantastike, dok egzistencijalne iskaze tjeskobe prekidaju nepredvidive, komično iščašene situacije. I inače, vrijedi spomenuti, Spahić spada među književnike sa smislom za rafiniran, ali i vrlo razigran humor, koji odmjereno i svrhovito uklapa u svoje priče. Stoga mu je i lakše oprostiti rijetka otkliznuća u stereotipizaciju i površno duhovit komentar, kao što je kratka analeptička epizoda iz Muve u kojoj na već viđen način lamentira o stupidnosti zapadnjačke političke korektnosti. Ističem je i stoga što predstavlja iznimku, pa je i ova kritika neka vrsta posrednog komplimenta: naime, što je kritičarska primjedba sitničavija, to je implicitna pohvala djelu u cjelini veća.

U knjizi osvjedočenog bibliofila Bernhard, dakako, nije jedini književnik koji je dobio prozni hommage. Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh posvećena je piscu kojega su ovdje neumjereno hvalili brojni neorealisti, a niti u Crnoj Gori ne uživa manju popularnost – jedna se podgorička knjižara čak zove po njemu. Spahić pripovijeda isječak iz života mladog bračnog para u noći u kojoj je Carver preminuo. Niz naizgled nebitnih, slučajnih, uobičajenih događaja strukturiran je u mikrokozmos ljubavlju, nadama, sumnjama i strahom protkane intime, dok je temeljna alijeniziranost likova suptilno naznačena lajtmotivom televizijskih ekrana pred kojima se sviknuto samuje udvoje. Priča je napisana na Carverovu tragu, a opet s odmakom dovoljnim da se ne ostane s pogrešne strane linije koja demarkira posvetu i epigonstvo. Izričaj je suzdržan i škrt, ozračje izranja iz onoga što je prešućeno, a otvoreni kraj podcrtava specifičnu nedorečenost ispričanog.

Uronjenost u patrijarhalnu tradiciju

Otvorenim krajem završava i naslovna pripovijest o sinu koji nakon majčine smrti pokušava sačuvati i održati odnos s ocem – ili je tu, ipak, riječ o predodžbi koju je o njemu stvorio. Otac se mijenja: njegove geste, raspoloženja i navike nove su. Sve manje razgovara, zatvoren je i, naposljetku, odbija obići ženin grob na godišnjicu njene smrti. Sin će tamo otići sa svojom bivšom suprugom i njezinom sestrom, tek da bi se i sam susreo s prazninom vlastite prošlosti. Tu je i misteriozni telefonski poziv koji je oca prekomjerno uzbudio, ali o kojem ne želi ništa reći. I kada konačno zamoli sina da ga odveze automobilom nekamo kamo neizostavno mora stići još iste večeri, ne želeći ništa reći o svrsi potrage, njih dvojica kreću na put kroz veliku zimsku oluju i ogromne snježne nanose. Pripovjedač ih tu napušta; dok se voze pustim, zametenim cestama, njihove dvije samoće kao da su ipak nešto bliže jedna drugoj.

Oko odnosa oca i sina osovljena je, manje uspjelo, i priča Sve to, inače naslovna pripovijetka Spahićeve premijerne zbirke iz 2001. Razlika je u tome što je ovdje otac onaj koji pripovijeda. Pokušavajući pomoći sinu, još dječaku, da se suoči sa smrću prijateljice iz razreda, sam se suočava s nerazriješenim, opterećujućim uspomenama iz svoga djetinjstva, kada mu je nakon smrti oca, posve u duhu patrijarhalnog koda u kojem su organizirani društveni odnosi, bilo zabranjeno plakati – jer je muško.

Naposljetku, priča Glasnik, također jedna od ranijih, odudara od ostalih jezovitom atmosferom i spretno upletenim žanrovskim obrascima proze strave i užasa, koje autor aktivira u naznakama i vrlo promišljeno – da bi i opet progovorio o ambivalenciji odnosa sinova spram očeva. Ovdje, međutim, ti se odnosi ne pojavljuju samo na individualnoj nego i na općenitijoj ravni uronjenosti u patrijarhalnu tradiciju i njezinu vrijednost neupitna autoriteta koji opravdava svaki oblik nasilja, a kojoj glavni lik nastoji izmaći.

U konačnici, ovaj izbor priča učvršćuje Spahićev status rijetko vještog pripovjedača koji već sada, u tridesetoj godini, piše zrelije, promišljenije i odgovornije od većine ovdašnjih, znatno starijih književnika, a svoju pomalo elitističku poziciju s lakoćom ovjerava zavidnom literarnom erudicijom. Također, Zimska potraga iznova potvrđuje značaj pojave novih crnogorskih pisaca na hrvatskoj književnoj sceni. Oni su bacili prodorno svjetlo na neutemeljenost difamacije postmodernističkih postupaka koju šire dominantne prozne poetike. Ta je difamacija bila provedena u ime književnosti koja bi, najjednostavnije rečeno, trebala govoriti o društvenoj aktualnosti, o onome što se zbiva ovdje i sada. Crnogorski literarni “sinovi” podsjetili su kako nema valjana razloga da erudicija i osviještenost tradicije u koju se nova djela upisuju onemoguće pisca da tekstom zasječe duboko i beskompromisno u tkivo društva.