Postmortalna pozornica: Krleža

Istina, da je Grupa šestorice autora imaginarno danas u punom zamahu mladenačkih anarho art akcija, zasigurno bi neki njezini članovi organizirali antikomemoraciju bardu naše književnosti, i to na način kao što su to dvojica njezinih članova (Željko Jerman i Vlado Martek) izveli na njegovu pogrebu. Podsjećam na Jermanovu rekapitulaciju nevidljive akcije na Krležinu pogrebu, kada se uz legitimiranje i zastarjelu člansku iskaznicu nekog lijevog jugoslavenskog udruženja “umetničkih fotografa” uspio probiti do same rake, i sve je pritom snimao fotoaparatom bez filma: “A malo mi je trebalo da prasnem u tom cirkusu u smijeh” (Zarez, broj 85-86). Dakle, na toj posljednjoj spektakularnoj postmortalnoj pozornici, na kojoj se Krleža našao ne vlastitom željom, 3. siječnja 1982. Vlado Martek među sudionicima pogrebne povorke ostavlja Krležine knjige iz svoje biblioteke, a Željko Jerman izvodi nevidljivu akciju snimanja pogreba fotoaparatom bez filma.

Halo, nemam nikoga...

Zadržimo se ukratko na komemoraciji u povodu 25. obljetnice Krležine smrti, a koja se u kući Arko održala pod provodnim pitanjem “Što nam danas Krleža znači svakome od nas ponaosob?”, kao što je na početku komemoracije apostrofirao Velimir Visković, a na tom simpoziju o navedenome su upitu promišljali svojim izlaganjima Nikola Batušić, Branimir Donat, Marko Grčić, Zoran Kravar, Krunoslav Pranjić, Slobodan Šnajder i Velimir Visković. Pritom je spomenuti krležolog istaknuo kako je Hrvatsko društvo pisaca jedino društvo u Zagrebu, a očito i u Hrvatskoj, koje je u petak, 29. prosinca 2006., priredilo svečanu komemoraciju u povodu 25. obljetnice Krležine smrti te kako ujedno sa žaljenjem mora konstatirati što nijedna od institucija kojima je Krleža pripadao nije obilježila okruglu obljetnicu njegove smrti. Među ostalim, u svome izlaganju Velimir Visković je utvrdio još jedan – ali sada Krležin paradoks, koji razotkriva kako je najveći lijevi pisac postao najvećim građanskim piscem u povijesti hrvatske književnosti, a pritom je podsjetio i na situaciju devedesetih, kada je dio vladajuće moći na vlasti prema Krležinu opusu iskazivao animozitet, tretirajući ga kao instrumentarij lijeve književnosti. Prisjetimo se samo nekih izjava ondašnje ministrice prosvjete: “Krleža je sve obezvrijedio, od Boga pa nadalje” (Gloria, studeni 1994.) ili “Krleža je sve hrvatske vojnike prikazao kao bedake!” (Stil, siječanj 1997.).

Ipak, spomenuto zaboravljanje na Krležu nije samo od ovih dana. Naime, u dnevničkom zapisu 2. siječnja 1969. Krleža bilježi kako sluša na Radio Zagrebu podnevnu emisiju Dogodilo se na današnji dan, i pritom razmišlja o događajnostima što su se ostvarile u njegovom privatnom kalendaru “na današnji dan”, i prisjeća se, eto, kako se na današnji dan pojavio prvi broj Plamena 1919. godine (čija se redakcija nalazila u Ilici 7, prvi kat), ironično komentirajući metodu povijesne selekcije navedene radioemisije: Nemam nikoga kome bih mogao telefonirati, “halo, dobro jutro, znate li zašto se javljam, zamislite, sjetio sam se, danas je ravno pedeset godina što se pojavio prvi broj Plamena!”. Navedena dnevnička bilješka mogla bi ilustrirati i zanimljivo Šnajderovo izlaganje na spomenutom simpoziju o Krležinim osamama.

Nadalje, Nikola Batušić je svoje izlaganje, u kojemu je tematizirao zastupljenost Krleže na kazališnim daskama, otvorio upozoravajućom konstatacijom da Krleže upravo danas, na dan njegove smrti, nema ni na jednoj hrvatskoj pozornici, te da je jedino Dragan Despot sa svojom monodramom Na rubu pameti, u vlastitoj adaptaciji i režiji (a koju je svečano izveo 2004. u povodu 23. obljetnice smrti Miroslava Krleže), tih dana, te godine u zagrebačkom HNK-u ukazao na kazališno živoga Krležu. Inače, u emisiji Drugi format (siječanj 2007.), a koja je jednako tako bila posvećena spomenutoj obljetnici, Ivica Buljan je naglasio kako je protekla godina trebala biti u znaku te 25. obljetnice Krležine smrti, međutim u Hrvatskoj se nije dogodila nijedna kazališna premijera Krležinih djela, dok je, primjerice, u Sloveniji navedena obljetnica obilježena premijerom Gospode Glembajevi u režiji Dušana Jovanovića. Ujedno, tom je prilikom Ivica Buljan istaknuo, a što mi se čini posebice simptomatičnim, kako je kada je postavljao Gospodu Glembajeve u Vilniusu naišao na prepreku što prijevod navedene drame na engleski nije dostupan u knjižnom formatu (naime, prijevod je objavljen u novosadskoj Sceni), dijagnosticirajući kako u Hrvatskoj nema svijesti da se amblematična Krležina djela prevedu na dominantne svjetske jezike, naravno, u prvome redu na engleski. Očito je da se navedenoga prevodilačkoga pothvata moraju prihvatiti institucije koje su odgovorne za postmortalni Krležin život i za ona njegova djela koja zasad još nisu dostupna u prijevodu angloameričkom kulturnom tržištu, ali i ne samo njemu.

Podsjetimo još ukratko na izlaganje Zorana Kravara, a koje je sažeto iznio i u izjavi za emisiju Drugi format, a kojim je utvrdio kako su esteticizam i vitalizam obilježili najraniju, mladenačku Krležinu fazu, a sa završetkom Prvoga svjetskog rata uslijedio je neortodoksni marksizam koji se u jednoj svojoj varijanti zadržava i nakon 1945., ali sada s malim prividom ortodoksije, točnije s amplitudama ortodoksnoga jačanja odnosno slabljenja te ortodoksije.

“Ostalo je šutnja”

Pored spomenute komemoracije i emisije Drugi format, na Novoj TV mogli smo pratiti TV dvoboj (siječanj 2007.), koji je problematizirao pitanje o tome zašto je Krleža nakon 1945. šutio, kako je to apostrofirao voditelj Tihomir Dujmović, koji je, dakle, predvodio onu stranu dvoboja koja je trebala napadati Krležu, a koja je morala pojasniti gledateljstvu zašto je Krleža šutio o Bleiburgu, o ubojstvu Andrije Hebranga, o ‘71., i o drugim hrvatskim ondašnjim šutnjama, o kojima su svi koji su htjeli sačuvati glavu šutjeli; eto, dakle, zašto je baš Krleža, koji slovi kao bard hrvatske književnosti, dakle, zašto je baš on, parafraziram nadalje voditelja Dujmovića – on koji je (navodno) najveći šutio o navedenim šutnjama nad šutnjama. Dakle, na strani spomenutoga voditelja kao istaknuti polemičar našao se Igor Zidić koji je odmah na početku izlaganja akcentirao kako, kad je u pitanju Krleža, hrabrost pisca i hrabrost osobe “nisu bili na istoj valnoj duljini”. Pored njih tu se našao još i Davor Velnić, s obzirom na svoju negativno intoniranu knjigu Čitajući Krležu s optativnom podnaslovom odrednicom “A da ga nije bilo...”. Inače, podsjetimo da je na 20. stranici svoje knjige Davor Velnić zabilježio sljedeće: “Knjiga Mladena Kuzmanovića povukla mi je misao jednom piscu kojeg sam prestao čitati prije dvadesetak godina, možda čak i ranije, još na studiju” (Davor Velnić: Čitajući Krležu; a da ga nije bilo... Rijeka: Adamić, 2001.). Zanimljivo je da usprkos tome što je prije nekoliko desetljeća prestao čitati Krležina djela (istina, nakon citirane rečenice pridodao je kako je i kasnije čitao Dnevnike i “još poneku knjigu o Krleži”), spomenuti se gospodin ipak osjetio pozvanim da javno progovori o Krleži. Očito je da je tu zaboravio jedno strateško pravilo kvalitativne kritike: želimo li pobiti neprijatelja, moramo ga savršeno poznavati. Pritom, najzanimljivija je pozicija u navedenoj emisiji bila pozicija Branimira Donata, koji se našao na “desnoj” strani dvoboja ili kao što je sam ironično apostrofirao kako usprkos tome i srećom što nije podvojena ličnost, ovdje je ipak stavljen u podvojenu situaciju s obzirom na to da bi Krležu trebao napadati. Ipak, iz njegovih replika bilo je sasvim očito da dijeli mjesto na onoj strani koju je zastupao voditelj Željko Rogošić, a kojoj su pripadali Velimir Visković, uvijek strastveno-borbena Mani Gotovac (mislim na naglašavanje pojedinih riječi, na melodioznost njezina glasa) i Zlatko Vitez, koji je replicirajući na tu navodnu Krležinu apsolutnu šutnju nad šutnjama, a o kojoj je prilično vatreno poticao raspravu voditelj Dujmović, akcentirao da je Krleža, primjerice, u Areteju dao direktnu kritiku ondašnjega režima.

Stirner i bijesno pseto

Vratimo se posredno na komemoraciju. Naime, možda se u okviru spomenutoga simpozija na komemoraciji mogla potencirati i tema koju je u razgovoru za Vijenac 29. lipnja 2000. apostrofirao Zoran Senta. Naime, riječ je o odnosu između rigidne komunističke prakse i utopijske anarhističke pobune, za koji je (mislim na taj odnos), kako to pokazuje Senta, Krleža naslućivao “sumrak pameti”. Međutim, Krleža se ipak odlučio za onu pravovjernu stranu, vjerujući da ona ipak neće izroditi staljinističko i njemu slična ideološka čudovišta.

Prisjetimo se kako je u Davnim danima, u dnevničkom zapisu pod datumom 19. svibnja 1916., u kojemu Krleža zapisuje aforizme na tragu Stirnerova stvaralačkoga Ništa, Krleža strukturirao, kako je sam naziva, “knjigu” aforizama pod nazivom Mnogo pa ništa, a pisanu na temelju individualističkoga anarhizma Maxa Stirnera. Navedene anarhoindividualističke aforizme Krleža zapisuje u kasarni u Krajiškoj ulici “na moto: proigrao sam sve i nije mi ostalo ništa. Kao parafraza po Stirneru: ‘Ich habe meine Sache auf Nichts gestellt’. Iz zapisaka jednoga od onih koji je pao na polju slave i časti, ustrijeljen kao bijesno pseto”. Iz perspektive “čistih geometrijskih kombinacija smrti” na svjetskim bojištima, Stirnerov anarhoindividualizam, objavljen pod ego konceptom u djelu Jedini i njegovo vlasništvo (1844.) kao radikalna negacija svih oblika idolatrije, ideoloških apstrakcija, Krleži se objavljuje u vidu aforizama kao energija kojom može poništiti kategorije ljudske gluposti “kulturnog i političkog brodoloma” balkanske Judeje i hrvatskog Alžira. Istina, nešto kasnije će Krleža izraziti razlaz s takvim anarho konceptima, te, primjerice, kada piše postanalitički esej Moja ratna lirika (Savremena stvarnost, broj 2, 1933.), za strukturu vlastitog ranog, mladenačkog i objavljenog lirskog govora detektira kako je ta lirika “bliža budizmu nego marksizmu”, pisana “u sjeni Schopenhauerove idealističke spoznaje” te kako “u svakoj drugoj strofi pada u stirnerovska protuslovlja između bolećivih anarhoindividualističkih sklonosti i neobično teškog, drastično naglašenog kauzaliteta stvarnosti”. Bio je to potvrđen Krležin raskid s anarhoindividualnim smjernicama bijesnoga pseta. Zaokružimo narativnom strukturom vrteške navedenu priču o anarhoindividualnome mladome Krleži o tome kako je i Jerman često citirao Stirnera (usp. Zarez, broj 127 i 151).